“Napišite samo Aleksa, Mostar”

Goran Sarić
Autor 8.6.2019. u 12:39

“Napišite samo Aleksa, Mostar”

 (Mišo Marić: Aleksa – podsjetnik za ljubav, Dječija knjiga, Sarajevo, 2018.)

Možete li, danas, (ne samo) u ovakvom Mostaru, zamisliti sahranu koja traje pet sati, a da na nju izađu svi građani, i vjernici i ateisti, praćenu zvonjavom svih crkava, i učenjem hodže, sa minareta? Ja, priznaću, ne mogu. Takvih velikih ljudi, koje svi volimo, više kao da nema. Ili ih, ipak, ima, ali ih mi nadrkani i posvađani, ne vidimo i(li) ne priznajemo?

A nije uvijek bilo tako. Takvu jednu sahranu, na koju je izišao cijeli jedan grad, uz muziku zvona i glas mujezina, imao je, prije manje od sto godina, jedan nesretni, a silno voljeni pjesnik.

Aleksa Šantić, i njegov Mostar.

Pa da krenemo. I to malo drugačije. Da jednom, u prikazu lirske monografije “Aleksa – podsjetnik za ljubav”, pisca i novinara Miše Marića, krenemo od kraja. Od završne rečenice u priči “Jedna suza”. Ona govori o Aleksinoj posljednjoj velikoj ljubavi, lijepoj i vižljastoj trgovačkoj kćerci Zorki Šola. Govoreći o Aleksinom posljednjem ispraćaju Marić ispisuje nadahnute retke:

Poslije Zorke Šoline pjesnik ljubavi nikad više nije ljubio. Umro je 2. februara 1924. Mostar je utihnuo, ogrnuo crnu pelerinu. Ispratio ga kao jedna porodica. S odra su ga odnijeli članovi ‘Gusala’ i ‘Hrvoja’. Posmrtna povorka je išla gradom pet sati u mrzloj tišini. Čak je i bura utihnula. Samo bat koraka i zvôn zvona s tornja pravoslavne crkve…Kad je povorka pošla Cernicom, s minareta Cerničke džamije oglasio se mujezin. Proučio je pjesniku oproštajnu molitvu.

I cijela ova monografija, objavljena u povodu 150-e godišnjice rođenja velikog pjesnika, je takva: tečna i tačna, nadahnuta, lirskim jezikom pisana… U njoj se, osim tri Marićeve priče o velikim Aleksinim ljubavima – Anki, Zorki i Emini – koji čine okosnicu knjige, nalaze i Šantićevim djelom inspirisani tekstovi Pere Zubca, Tina Ujevića, Skendera Kulenovića, Miloša Cnjanskog i Stevana Raičkovića. Od pjesnikâ – pjesniku!

Uz izbor Šantićevih pjesama, Mišo Marić nas, dakle, “časti” i njegovim, na stvarnim događajima i ličnostima, zasnovanim pripovijetkama o Aleksinim ljubavima. Ostvarenim (Anka Tomlinović i Zorka Šola) i onom platonskom, a zacijelo najčuvenijom: prema Emini, kćerci uglednog mostarskog imama i hafiza Saliha Sefića.

Je, kad je Aleksin zadivljen pogled pao na “njene pleći puste”,  Emina bješe još neprocvali djevojčurak. Ali kakav! Sretali su se često, na sokaku, no nema nijednog dokaza da joj je pjesnik, pun skrupula i prema njenom ocu, ali i prema Čaršiji, ikada uputio otvoren pogled, a kamoli nazvao selam. A kako ga je lijepo izmaštao!

 S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste

Rasplete joj one pletenice guste;

Zamirisa kosa, ko zumbuli plavi,

A meni se krenu bururet u glavi.

Ova je Marićev Podsjetnik na ljubav po mnogo čemu neobičan. Građi koju je on ovdje sa mnogo strasti obradio, “pravi” bi književni kritičar zacijelo prišao drugačije. “Objektivnije”.  “Distanciranije.” Nanizao mnoštvo podataka, opisao širi kontekst, napravio drugačiji izbor, i to služeći se učenim, književnoteorijskim jezikom… I, vjerovatno, napisao strašno dosadnu knjigu!

Mi, obični smrtnici, možemo biti samo sretni što Marićev književni damar naprosto nije mogao drugačije. I u sopstvenim tekstovima, ali i u Šantićevim, koje je odabrao, Mišo Marić gradi knjigu koja diše” Aleksinim Mostarom na razmeđi vjekova.

Knjigu “zatvara” kratak, ali nadahnut pogovor Gradimira Gojera, koji ovo djelo, ne bez razloga, mada možda malo nezgrapno, naziva “Repetitorij Šantićorum”.

I kao da sve to nije dovoljno, izdavač, Dječija knjiga iz Sarajeva, se potrudio da uz ovo izdanje ide i cd sa petnaest njegovih pjesama u izvođenju Himze Polovine, Dragana Stojnića, Jadranke Stojaković, Dražena Žerića Žere…

Na kraju, nekoliko anegdota iz Aleksinog života, koje će nam još bolje pojasniti kakav je to čovjek bio, i čime je zaslužio onakav posljednji ispraćaj

Primjer prvi: čuvenu pjesmu “Ostajte ovdje” Šantić je posvetio mostarskim muslimanima, koji su se 1878. godine, u strahu od austrougarskog zuluma, masovno iseljavali u Tursku.

Idemo dalje: kupivši novu kuću, Aleksa naređuje majstorima da zazidaju dva prozora koja gledaju na komšijsku, muslimansku avliju, da ne bi slučajnim pogledima uznemiravao tamošnju žensku čeljad!

Ili ovo: teško bolestan, pjesnik moli zeta, pisca Svetu Ćorovića, da mu posudi nešto para i odnese ih nekoj muslimanskoj porodici čija se ćerka tih dana udaje. “Ti znaš kakva su oni sirotinja. Treba im pomoći. I, molim te, ne navodi moje ime,” izgovara brižni hasta.

A o Aleksinoj ogromnoj popularnosti u “čaršiji” možda najbolje svjedoči odgovor koji je uputio velikom pjesniku Milošu Crnjanskom, kad ga je ovaj upitao na koju adresu da mu pošalje njegovu novu zbirku, “Lirika Itake”: “Napišite samo: ‘Za Aleksu Šatnića, Mostar’, naći će me.”

O mnogim drugim zanimljivim mjestima ove dragocjene knjige s notama nekom drugom zgodom. Ali ne mogu a da na kraju ne navedem bar jednu Aleksinu pjesmu. Neka to bude “Jedna suza”. Sva, k’o biserima, posuta “krvavim” humskim granatima (šipcima):

 

Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,
Gdje bereš krupne raspukle granate.

Mila ko zlatno nebo pošlje tuče,
U tihu hladu stare kruške one,
Sjede ti djeca i zadaću uče.

Nad šedrvanom leptiri se gone
I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,
Rasipaju se, dok polako tone.

Jesenje sunce… I ko sa visina
Olovni oblak, po duši mi pade
Najcrnji pokrov bola i gorčina.

I kobna miso moriti me stade:
Što moja nisi, i što smiraj dana
Ne nosi meni zvijezde, no jade?

Što moje bašte ostaše bez grana
I slatka ploda, što rađa i zrije
Na vatri srca?… Gdje su jorgovana.

Vijenci plavi?… Gdi je kletva, gdi je?…
Vaj, vjetar huji… a ja mislim na te,
I sve te gledam, kroz suzu što lije,

Gdje bereš slatke, raspukle granate.

(Aleksa Šantić, 1910. godine)

Goran Sarić
Autor 8.6.2019. u 12:39

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija