Narativi o prošlosti

Amila Ždralović
Autor 2.4.2020. u 11:10

Narativi o prošlosti

Povodom publikacije Nazivanje ratnih zločina pravim imenom

Pravna regulacija zabrane negiranja (poricanja), minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina

Piše: Amila Ždralović – DWP

Već skoro 25 godina nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina je i dalje percipirana kao država u tranziciji. Tome treba dodati da je već kraj ’80-ih i početak ’90-ih godina obilježen stvaranjem nove paradigme – paradigme etno-nacionalnih politika, koju je pratila i repatrijarhalizacija i retradicionalizacija bh. društva. Daytonskim mirovni sporazumom završen je oružani sukob, ali posao postkonfliktne izgradnje mira i danas je nedovršen i, i  dalje se odvija u specifičnim okolnostima društveno-političkog sistema koji osigurava dominaciju konfesionalnih, etno-nacionalnih kolektiviteta.

Promjene koje su nagoviještene ’89 kao globalno širenje demokratije, Bosnu i Hercegovinu su odvele u ratni sukob, gdje se politička retorika pozivala na potrebe demokratizacije društva kroz profiliranja etno-nacionalnih identitarnih politika. Daytonski mirovni sporazum prekinuo je stanje rata, ali su opstali društveno-politički konflikti, a etnopolitičke zajednice su utemeljene u ustavno-pravnom poretku. Kao što uočava Ivo Tomić, Bosna i Hercegovina je “umjesto istinske demokratije, dospjela u stanje real-političke naciokracije u kome nacionalno-političke elite i vođe, poput klasične oligokracije, odlučuju o sudbini ne samo ‘svojih’ naroda nego i o sudbini BiH u cjelini, a narodi najvećim dijelom slušaju i jezde već dobro utabanim nacionalno-ideološkim stazama“ (Tomić, 1999: 53).

Pri tome, kako su primijetili i drugi autori/ce, etno-nacionalistička ideologija kontinuirano snažan oslonac vidi u istoriji pojedinačnog kolektiviteta koju interpretira onako kako joj odgovara, pristupa joj selektivno i prilagođava je političkim ambicijama. U procesima postkonfliktne izgradnje mira, nužno referentno mjesto postaje bliža istorija, odnosno ratni period 1992-1995, gdje selektivni i revizionistički pristup postaju osobito vidljivi. „Nova“ retorika uključuje i negiranje, minimaliziranje, opravdavanje ili odobravanje pojedinih ratnih zločina, a na način kako pojedinačnim političkim elitama koje govore o i u ime kolektiviteta, odgovara. Onda kada ona osvoji javni prostor (što je već i učinila) postaje i agens socijalizacije, prihvaćeni i društveno poželjni stav unutar kolektiviteta, narativ koji djeluje kao koheziona sila, a konflikt i dalje o(p)staje kao dio društvene stvarnosti.

U gore opisanim okolnostima, treba razumijevati i otpor prema pravnoj regulaciji zabrane poricanja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina. Govoriti o stradanju samo jednog naroda, a negirati ili minimalizirati stradanje drugog; predstavljati presuđene ratne zločince kao spasitelje jednog naroda… – samo su neke od matrica postojećih narativa koji produbljuju društvene sukobe između kolektiviteta, zanemarujući pri tome individualna iskustva i manipulirajući njima. Spomenutom pravnom regulacijom, političke elite bi izgubile snažan mehanizam, koji po potrebi mogu koristi u različitim situacijama uključujući i one kada je potrebno u raspravi o ekonomskim pitanjima nametnuti neku „novu“ temu. Međutim, mehanizam podesan za različite političke manipulacije, ipak u jednom trenutku morat će biti pravno regulisan, imajući u vidu napore da se na nivou Evropske unije harmoniziraju krivičnopravne zabrane najtežih oblika govora mržnje (u koje spada i negiranje genocida i drugih zločina), a koje možemo pratiti od 1996. godine.

Kako u svom radu podsjeća Ehlimana Memišević (2015: 143-144), „s ciljem ujednačavanja nacionalnih zakonodavstava, učinjeni su napori da se na nivou Evropske unije inkriminira poricanje genocida“: „prvo je zajedničkom akcijom 98/443/ JHA bilo predviđeno da se inkriminira rasističko i ksenofobično ponašanje u svim zemljama članicama“; „zatim je 2001. izrađen Prijedlog Okvirne odluke o borbi protiv rasizma i ksenofobije, koji je predviđao inkriminiranje ‘javnog podržavanja genocida ili zločina protiv čovječnosti definisanih u Statutu Međunarodnog krivičnog suda’ kao oblika rasističkog i ksenofobičnog ponašanja“. Okvirna odluka Vijeća 2008/913/PUP od 28. novembra 2008. o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije krivičnopravnim sredstvima usvojena je tek nakon sedam godina pregovora – 28. novembra 2008 (Memišević, 2015: 145; Gačanica i Finleldey, 2019: 15).

Imajući u vidu ove tendencije prava Europske unije, inkriminacija proricanja genocida i drugih zločina, nužno će se desiti, ali radi ozdravljenja bh. društva koje već 30-ak godina obilježava iskustvo različitih vrsta konflikata, nužno je da se to desi čim prije. Radi procesa koji nas očekuju, izuzetno je dragocjeno objavljivanje publikacije Lejle Gačanice i Caroline Finkeldey pod nazivom Nazivanje ratnih zločina pravim imenom: Pravna regulacija zabrane negiranja (poricanja), minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina, a u izdanju Foruma Civilne mirovne službe (forumZFD) i organizacije TRIAL International. Kako objašnjavaju autorice u uvodu, ovaj rad „propituje uzročno-posljedičnu vezu između važnosti pravne regulacije i njenog realnog ostvarenja u BiH, odnosno kako se izvori negiranja, opravdavanja, minimiziranja obnavljaju, čemu služe i kako to utiče na društvenu situaciju permanentnog sukoba održavajući stanje ‘zamrznutog konflikta’“ (Gačanica i Finleldey, 2019: 7). Upravo u prvom dijelu rada, autorice nude sociološku analizu te nalazi na temelju kvalitativnog istraživanja pokazuju da tranzicijska pravda u Bosni i Hercegovini nije zaživjela „ni u pojmovnom ni u stvarnom značenju“, a kao najveći izvor problema identificira se „osporavanje presuda“ (Gačanica i Finleldey, 2019: 11). Veoma je važno naglasiti da autorice zapažaju širinu i kontinuitet problema, odnosno uočavaju da su negiranja ili minimiziranja „vidljiva na različitim mjestima političkog djelovanja i kao posljedica toga utisnuta su na mnogim mjestima svakodnevnog života u podijeljenim zajednicama“ (Gačanica i Finleldey, 2019: 12).

I dok prvi dio studije nudi primarno sociološku, drugi dio je usmjeren na pravnu analizu, te su nakon uvodnog postavljanja teorijskog okvira, predstavljene različite pravne prakse država članica EU u pogledu regulisanja poricanja i minimaliziranja genocida i drugih zločina. Komparativna analiza pravnih praksi, pokazuje da i dalje ne postoji hramonizacija u odnosu na sadržaj onog što se zabranjuje, ali i u pogledu načina sankcionisanja. Ipak, uviđa se i da je u većini država članica EU zabrana negiranja genocida uključena u krivične zakone.

I konačno, u trećem glavnom dijelu rada, autorice raspravljaju o mogućim rješenjima za Bosnu i Hercegovinu. Tako se u ovom dijelu predstavljaju do sada podnesene inicijative za zakonsko reguliranje zabrane negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja holokausta, zločina genocida i zločina protiv čovječnosti, Na temelju dubinskih intervjua s ključnim informatorima/cama (ekspertima/cama), autorice identificiraju razloge neuspješnosti ovih inicijativa, kao što su izostanak političke volje, nespremnost suočavanja s prošlošću, odsustvo adekvatnih i provedivih mehanizama tranzicijske pravde u BiH, nedovoljan protok vremena od završetka oružanoga sukoba… Iako ovo jesu stvarni politički razlozi, ili bolje reći (politički) izgovori za neusvajanja pravne regulative, nijedan od njih nije realna društvena prepreka, niti postojeći društveno-politički koncept daje uvjerenje da one mogu biti iznutra prevladane. Možda se prije 25 godina i moglo naivno vjerovati da će se sa „smjenom generacija“ desiti neka promjena, ali upravo etnonacionalni politički sistem Bosne i Hercegovine definiran Ustavom unutar Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine, otvorio je prostor da se u raspcjepkanim prostorima kreiraju obrazovne politike prema potrebama partikularnih etnonacionalnih politika. To je možda i jedan od glavnih razloga zbog kojih ne postoji bilo kakva naznaka da će se društveno-političke okolnosti promijeniti. Štaviše, postoji samo uvjerenje da će identificirani razlozi i u narednom periodu opstajati, a ulazak u fazu u kojoj će država intenzivnije raditi na izgradnji mira, ostat će i dalje na čekanju. Stoga pravnu regulaciju zabrane negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina, ako kao politička zajednica nismo dovoljno zreli da je „odozdol“ prepoznamo kao nužnu potrebnu, treba tumačiti kao civilizacijski standard „odozgor“ i čin potvrde pretpostavljenog formalnog konsenzusa o reformama potrebnim za uspješan proces evropskih integracija.

Treba imati na umu da nalazi ovog istraživanja Lejle Gačanice i Caroline Finkeldey pokazuju da među ključnim informatorima/icama postoji saglasnost oko potrebe regulacije ove oblasti, kao i „oko preciznog i obuhvatnog postavljanja ne samo radnji već i kriterija koji utvrđuju šta je to zapravo genocid, holokaust, ratni zločini protiv čovječnosti“ (2019: 21). Ipak, mišljenja su podijeljena oko forme regulisanja (regulisanje u posebnom zakonu ili unutar krivičnog zakona), te oko svrsishodnosti regulisanja samo na entitetskom nivou (Gačanica i Finleldey, 2019: 21-22). Međutim, zanimljivo je primjetiti da su upravno pravni/e stručnjaci/kinje koji/e su po prirodi svoje struke skloni/e pravnom dogmatizmu, otvorili/e u istraživanju i kritički razmatrali/e pitanja društvene stvarnosti prava, raspravljajući o tome da li bi zakonske odredbe u ovoj oblasti na koncu bile efikasne i efektivne. Ovakva bojazan je opravdana s obzirom na dosadašnja iskustva u drugim oblastima (na primjer u oblasti rodne ravnopravnosti). Nalazi ovog istraživanja pokazuju i da pravni eksperti/ce smatraju da bi „izuzetno loša situacija bila donijeti zakone koji se ne primjenjuju“, jer bi se time izgubilo povjerenje u državni sistem, prvenstveno u vladavinu prava“ (Gačanica i Finleldey, 2019: 22). Ovo povjerenje je prema nalazima drugih istraživanja, već izgubljeno. No, svakako ima dovoljno prostora da se u širem kontekstu pretpostavi opravdanost ovakvih uvida iz perspektive jednog dijela struke, no to nas dalje vodi ka problematičnosti narednog uvida.

Naime, u istraživanju se među ključnim informatorima/icama iskristaliziralo stajalište, koje svoje uporište vidi u „društvenom rješavanju problema negiranja, umanjivanja ili odobravanja ratnih zločina“, te se odgovornost prebacuje na sferu civilnog društva, koja bi uz rad kroz obrazovanje, kulturu i medije mogla biti veliki dio rješenja problema (Gačanica i Finleldey, 2019: 22). Međutim, rad velikog broja nevladinih organizacija, a posebno u okvirima ženskog/feminističkog aktivizma, još od početka konflikta, definisan je mirovnim politikama. Kako pokazuju druga istraživanja (na primjer, istraživanje Zlatiborke Popov Momčinović, 2013) ženska mirovna politika je odsutna iz politike (kao što su i žene odsutne u politici i kao što nisu učestvovale u pregovorima oko Daytonskog mirovnog sporazuma), a veliki dio tereta onoga što se radi u sferi civilnog društva nose upravo žene. Na temelju dosadašnjih istraživanja, opravdano se može steći uvjerenje da će aktivistkinje i feministkinje nastaviti kontinuitet rad, koji donošenjem adekvatne zakonske regulative očekivano može biti praćen njihovim daljim naporima da ta regulativa bude i efikasna i efektivna. Na koncu, upravo iz civilnog sektora je ponuđen drugačiji način memorijalizacije stradanja koji je drugačiji prvenstveno po tome što prevazilazi granice jednog kolektiviteta. Naime, adekvatan primjer drugačijeg pristupa, nalazimo, između ostalog, i u neuspješnom pokušaju institucionalizacije i unatoč tome neformalnom obilježavanje Dana sjećanja na stradanje žena u ratu u BiH. Ako postoji neka saglasnost kolektiviteta u procesima „proizvodnje“ sjećanja na ratna stradanja, onda je to upravo negiranje specifičnih ženskih iskustava.

Na promjeni sociokulturalnog konteksta ove organizacije već rade i kroz različite programe neformalnog obrazovanja, dok su u formalnom obrazovanju, kako je pokazala između ostalog i analiza sadržaja nacionalne grupe predmeta pod nazivom „Obrazovanje u BiH: Čemu učimo djecu?”, udžbenici nacionalne grupe predmeta „jako usmjereni na isticanje jednog naroda, jednog dijela države, jedne religije, jedne kulturne tradicije i to one koja pripada većinskom stanovništvu na teritoriji na kojoj se upotrebljavaju udžbenici” (2007: 178-179). Imajući u vidu dosadašnju ulogu obrazovanja i medija kao agensa socijalizacije, gdje i ako nalazimo primjere pozitivne prakse, oni su skoro uvijek razultat individualnih napora onih koji/e su obično i (mirovni/e) aktivisti/kinje koji/e sada svoj rad u sferi građanskog društva prenose u sfere svojih profesija. Uz to, treba napomenuti da je o ulozi medija u oblikovanju selektivnih i revidiranih društvenih sjećanja kolektiviteta (što uključuje i negiranja i minimaliziranja iskustava drugih), već napisan veliki broj naučnih radova, od kojih na ovom mjestu treba spomenuti rad Belme Buljubašić pod nazivom Dominantni narativi o ratu u Bosni i Hercegovini: da li je moguć koncenzus o prošlosti?.

Imajući u vidu dosadašnja iskustva i kontinuitet izgradnje selektivne, revidirane i različitim interesima političkih elita prilagođene memorijalizacije, nužno je usvajanje adekvatne pravne regulacije zabrane negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina. Svakako da su pravni eksperti/ce opravdano zabrinuti oko njene primjene, ali to je već dio šireg pitanja o tome na koji način vratiti povjerenje građana/ki u pravosudne institucije i generalno vladavinu prava. Da uistinu možemo govoriti o odgovornom i senzibiliziranom pravosuđu i postojeći okvir – člana 163. Krivičnog zakona FBiH i zakonska regulativa koja se odnosi na zabranu govora mržnje – bila bi dovoljna osnova i za adekvatna reagovanja i regulisanja. Međutim, ovo ne mijenja potrebu daljeg pravnog normiranja koja je identificirana i u ovom istraživanju koje potpisuju Lejla Gačanica i Carolin Finkeldey. Njihovo istraživanje će svakako biti korisno i u daljem procesu pravnog regulisanja, a već i sam čin njegovog objavljivanja utiče na dalje razvijanje dijaloga o potrebama i načinima pravnog regulisanja navedenih problema. Na koncu treba reći da samo usvajanje adekvatne regulative, čak i ako bude i efikasna i efektivna, tek je minimum koji se treba očekivati, a ne realizacija utopijskih težnji mirovnih teoretičara/ki i aktivistkinja/ca.

Amila Ždralović je docentica na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Zvanje profesorice filozofije i sociologije stekla je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, dok je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu stekla zvanje magistrice, odnosno doktorice socioloških nauka. Pored toga što je od akademske 2006/07. godine uključena u nastavni proces na Pravnom fakultetu, u svojstvu gostujuće predavačice učestvovala je i na drugim institucijama. Između ostalog, akademske 2011/12. godine bila je angažovana kao saradnica na nastavnom predmetu Rod i nacionalizam na postdiplomskom programu rodnih studija pri Centru za interdisciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu. U periodu od 2000. do 2006. godine radila je kao novinarka, profesorica u srednjoj školi te kao trenerica na programima nevladinih organizacija. Koautorica je knjige Građani/ke u kolektivističkoj ideologiji: Sociološko-pravna analiza položaja “Ostalih” u Bosni i Hercegovini. Zajedno sa Sašom Gavrićem, priredila je zbornik Rodna ravnopravnost. Teorija, pravo, politike, prvi udžbenik za uvod u rodne studije za studentice i studente društvenih nauka u BiH. Rezultate svojih naučnih istraživanja prezentirala je naučnoj i stručnoj javnosti u više od četrdeset radova publikovanim u časopisima/zbornicima, ali i u radovima predstavljenim na naučnim i stručnim konferencijama i seminarima.

________________________________________________________________________

Literatura

  1. Buljubašić, Belma. Dominantni narativi o ratu u Bosni i Hercegovini: da li je moguć koncenzus o prošlosti?. U: Lejla Turčilo i Belma Buljubašić, Medijska stvarnost: Eseji o savremenom korištenju medija u BiH. FPN, Sarajevo, 2020.
  2. Gačanica, Lejla i Finkeldey, Caroline. Nazivanje ratnih zločina pravim imenom: Pravna regulacija zabrane negiranja (poricanja), minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina. ForumZFD i TRIAL International, Sarajevo, 2019.
  3. Memišević, Ehlimana. Krivičnopravna zabrana poricanja genocida – dozvoljeno ograničavanje slobode izražavanja? U: Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, LVIII, 2015.
  4. Obrazovanje u BiH: Čemu učimo djecu? – Analiza sadržaja nacionalne grupe predmeta“, Fond otvoreno društvo BiH, Sarajevo, 2007.
  5. Popov Momčinović Zlatiborka. Ženski pokret u Bosni i Hercegovini: Artikulacija jedne kontrakulture.  Sarajevski otvoreni centar, Centar za empirijska istraživanja religije u Bosni i Hercegovini i Fondacija CURE, Sarajevo, 2013.
  6. Tomić, Ivo. Neraskidivi bosanski nodus. Magistrat, Sarajevo, 1999.
Amila Ždralović
Autor 2.4.2020. u 11:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija