Naša nesreća nad Andrićevim grobom

tačno.net
Autor 7.4.2014. u 10:24

Naša nesreća nad Andrićevim grobom

Piše: Predrag Matvejević

Ne pada mi na pamet da sudjelujem u polemikama oko porijekla i pripadnosti Ive Andrića i njegova djela. Nisam vjerovao da će do toga opet doći! Stanovite činjenice su dobro poznate, podaci odavno objavljeni. Pisac se rodio u hrvatskoj i katoličkoj obitelji u Bosni; bio je mladobosanac te završio u austrijskom zatvoru; službovao je u svijetu po jugoslavenskim ambasadama; pisao je ekavski; živio i umro u Beogradu kao srpsko-hrvatsko-bosanski pisac, jugoslavenski i svjetski. Dobio Nobelovu nagradu.

Sve je to poznato.

Čemu onda ponovo gubiti vrijeme i sporiti se oko toga – čiji je malo više, čiji manje. To mi se čini nepotrebnim, ponekad sramnim.

Ne kanim prepričavati ni komentirati sporove koji su u vezi s tim izbili u javnost na relaciji Beograd-Zagreb-Sarajevo.

Ovoga je proljeća umro u Beogradu možda naš najbolji poznavalac Andrićeva djela, književnik Miroslav Karaulac. Napisao je knjigu “Rani Andrić”, u kojoj je na pošten i nepristran način zapisao sve što zaslužuje da se upamti. Pokojni Karaulac, s kojim sam proveo dio studija u Sarajevu i Parizu, tijesno je surađivao s Andrićevom zadužbinom, koja već više od trideset godina dobro obavlja svoj posao, na čelu s požrtvovnom Verom Stojić, Andrićevom prijateljicom. Karaulac je otkrio, između ostaloga, “Narančastu svesku” koja se danas nalazi u “Andrićevu ličnom fondu”, u Srpskoj akademiji. U njoj je autor “Proklete avlije” bilježio, kaže Karaulac, “misli domaćih i stranih autora, iz raznih krajeva i vremena, koji su se bavili idejom Jugoslavije i jugoslavenstva”. Bile su to radne bilješke, kakve su neophodne gotovo svakom piscu.

Umjesto polemike s onima koji polemiku ne zaslužuju, navedimo citate koje je izabrao i svojom rukom prepisao Ivo Andrić. Oni pokazuju tko je bio naš pisac i koji su mu stavovi bili bliski ili srodni.

Hvala Karaulcu koji je to otkrio i obznanio.

Slijede navodi iz “Narančaste sveske”:

“God.1878. u Srpskoj zori Stjepan Mitrov Ljubiša piše:

Teško onoj duši koja je posejala kukolj među Srbima i Hrvatima… jer je to omelo nagli razvitak jezika.”

To je citirala Isidora Sekulić u “Srp. knjiž. glasniku” 1928.

“Ma koliko bili različiti hrvatski i srpski putovi i interesi, jedinstvo književnog jezika upućuje nas (unatoč nama) na zajedništvo kulture.”

Zapisao A. G. Matoš; Djela VIII, Zagreb, 1935-38.

“Stanovništvo Bosne čini granu slovenske, odnosno srpsko-hrvatske narodne porodice, ali ona ipak neće da prizna svoju zajedničku nacionalnu pripadnost, nego je potpuno podijeljena međusobnom netrpeljivošću i mržnjom na tri glavne konfesije: muslimansku, katoličku i pravoslavnu.”

Tako generalni konzul dr. Teodorović oko godine 1875. izveštava iz Sarajeva o stanju u BiH

“Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin.”

Vatroslav Jagić Franji Račkom, 1890.

“… naučio me iskustvu i promatranju života u velikim centrima slavenskog i germanskog svijeta da još više no što sam radio u mladosti, gledam glavnu pogodbu bolje budućnosti u ujedinjavanju onih južnih plemena, koji bi kraj nešto malo dobre volje i nešto malo uzajamne snošljivosti lako mogli stvoriti jednu duhovnu cjelinu. Danas ova ideja još ne nalazi na jugu dovoljno odziva, još se ne osjeća njena velika potreba. I opet sam uvjeren da umrijeti neće, ne može i ne smije, ako nam je dosuđena neka bolja budućnost a da ne budemo tek materijal tuđih kombinacija i tuđe eksploatacije.

Vaše novo stvoreno društvo, ako pođe dobrim pravcem ne smeta niukolko mojim idealima. Ne mislim ni ja da bi već sada trebalo da se Srbi i Hrvati ili Slovenci odreknu svoga lokalnog imena, patriotizma itd. Kad bi barem inteligentni prvaci htjeli da u svakom od ova tri  imena vide nešto svojeg, nešto vrijedno jednake ljubavi i poštovanja! Dok sam ja živ držaću se toga uvjerenja ma i bio posve osamljen. Meni ova vjera zaslađuje stare dane života. Neki maljušni dusi zazornim okom gledaju napredak brata svoga, meni je to radost i uživanje.

Eto Vam moje ‘vjeruju’, kojega nikome ne namećem ali ga i ne zatajujem.”

Vatroslav Jagić Ivanu Trnskom povodom osnivanja Društva hrv. književnika 1900. godine

“Najviše me boli što su nepovoljne prilike života tako daleko razmakle obje posestrime drùge, iste krvi i istog jezika, literaturu hrvatsku i srpsku. Ja sam privikao bio na oba krila letjeti, a sadašnja generacija podvikuje s jedne i s duge strane: to ne ide, jedno i drugo ne prima se, već samo jedno ili drugo. Ja ću do poslednjeg kucaja srca moga ostati kod onog i.”

Vatroslav Jagić

Još određenije piše:

“Ja ću do poslednjeg kucaja srca moga biti za slogu i bratstvo i jedinstvo Hrvata i Srba.”

Vatroslav Jagić prof. Đuri Šurminu, 1912.

“Ja sam rad jedinstvu čitavog juga”

Za sebe kaže da je “udružujuće ćudi”.

(RAD, JAZU, 1874, knj. XXIX, str. 170)

“Da mi na jugu po jednom zakonu uspišemo, veća nam je korist otud, nego da nam najsilnija vojska i najbolji vojvoda u pomoć stignu. Bez jedinstvenog jezika mi nikad ništa nećemo postići.”

Fran Kurelac, Hrvatska klericima, 1869.

“… a u Bosni i Ercegovini sve se konta i uvažava po vjerozakonu.”

P. Kočić: “Sudanija”

“Etnografski posmatrano imamo pred sobom jedan narod ali se ustvari radi o tri naroda; kada je reč o verskim nazorima, vaspitanju i obrazovanju tu su strogo podeljene verske zajednice.”

Dr Friedrich S. Krauss aus Separatdruck aus dem Mitthelungen der anhtrop. Gesellschaft, Wien, BO.XV. 1885.

“Sve tri vere odelile su svoju pastvu strogim granicama. Između njih ima dodira kao među ljudima, ali su inače udaljeni jedni od drugih kao da žive u tuđim zemljama.”

Dr Ljubomir Popović, “Srpski knjiž. gl.” 1934. XLIII.

“Život travničkih seljaka”

“Zar je moguće da Hrvati u Jugoslaviji i dalje misle samo hrvatski, Srbin srpski, Slovenac slovenački. Ne, jugoslovensko društvo, jugoslovenska državna zajednica težiće prirodno, prema svim zakonima socijalnog života, mislenog, osećajnog i aktivnog, svih delova jugoslovenskog naroda. Postepeno putem evolucije, u potpuno slobodi i ravnopravnosti, svi delovi našeg naroda će se stopiti u jedno organsko telo sa istim potrebama i sa istim težnjama. Nema te sile koja bi mogla sprečiti taj proces… stapanja, ali ima prošlost, tradicija, predrasude koje bi ga mogle usporiti. Ko ga može ubrzati? Omladina. Omladina je kod svih naroda najoduševljenija težnja svakom napretku.”

Mihajlo Iveša, iz Premanture kraj Pule, 1919. (ubijen od Nemaca)

“Valja osloboditi Jugoslovensku manifestaciju od šovinističkog pijanstva”, piše Skerlić u povodu kongresa jugoslovenskih književnika i publicista u Sofiji 1906.

Jovan Skerlić: “Pisci i knjige”

“… ako netko ima pravo da danas u Jugoslaviji bude Hrvat ili Srbin, onda ima pravo i da ne bude ni Hrvat ni Srbin, a da istovremeno ima sva prava.”

Dr Vladimir Bakarić, “Oslobođenje”, 29. V. 1966.

“Dok postoji država koja se zove Jugoslavija i dok sam njen državljanin ja imam pravo da se nazivam Jugoslovenom.

U Bosni je jedan isti narod a tri vere. Katolici i pravoslavni sve se više otuđuju jedni od drugih.”

A. T. Giljferding

Nije, po sto puta nije Jugoslavija samo zemlja nego je Jugoslavija jedan ideal. Sjutra kad državne granice obiđu sve naše pokrajine Jugoslavija neće biti ostvarena nego će je tek trebati ostvariti.”

Pero Slijepćević, Mlada Bosna (“Pregled”, Sarajevo, 1929)

tačno.net
Autor 7.4.2014. u 10:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija