NAZIV KOJI NIJE DODIJELJEN

Gradimir Gojer
Autor 14.8.2015. u 13:38

NAZIV KOJI NIJE DODIJELJEN

O glumi Nade Đurevske

 

U knjizi Začudno, velebno pisao sam prvi puta u životu o glumici Nadi Đurevskoj. To je bio tekst koji je došao vjerojatno prekasno (?!), jer Nadu Đurevsku poznajem čitav svoj vijek proveden u kazalištu.

Zvuči nevjerojatno ali je potpuno istinito da sam kao polaznik – student kazališne i radio režije stjecajem okolnosti čak i statirao u predstavi u kojoj je Nada Đurevska bila, koliko to specifični poetski teatar može omogućiti, prava i istinska zvijezda… Bila je to svojevrsna vizualizacija Jame Ivana Gorana Kovačića, koja je najprije napravljena kao studentska produkcija (redatelj i lektor Miroslav Avram), a potom je zbog uspješnosti izvedbi i zainteresiranosti gledališta uvrštena u redoviti repertoar Kamernog tetara 55. Nada Đurevska ulazila je u repertoar ovoga teatra, i inače, sa svojom generacijom u kojoj su bili Faruk Sofić, Ravijojla Jovančić, Drago Buka, Rade Čolović…

Sjećam se odlične postavke Trifkovićevih (Kosta Trifković) jednočinki Ljubavno pismo i Čestitam… Ovu šaljivu igru sa pjevanjem, u jednom činu, postavila je Kaća Dorić, koja je inače vodila klasu Dramskog studija, u kojoj su bili ovi mladi glumci. Vrlo brzo Nada Đurevska će postati stabilna okomica repertoarskih planova i izvedbe repertoara Kamernog teatra 55. U diplomskoj predstavi odsjeka Glume na Filozofskom fakultetu u Sarajevu  Đurevska briljira u predstavi rađenoj prema tekstu Miodraga Žalice U beskraj, a potom kao dio uigranog ansambla predstave Straža pod Kozarom, prema tekstovima iz Ćopićeve Bašte sljezove boje, Đurevska, pod vođstvom iskusne redateljice i pedagoga Borjane Prodanović, donosi vrlo zanimljiv lik, da bi sa redateljem Batom Čengićem napravila lik izuzetno tragične potresnosti u drami Dom Bernarde Albe Federika Garsije Lorke.

Nada Đurevska, u pravilu, niti u početku svoje umjetničke karijere, a niti kasnije, nije odbijala niti jedan glumački  zadatak. Vodila se teorijom, potvrđenom u teatarskoj praksi, da nema velikih uloga, ali ima malih glumaca…

Tako će u jednom, de facto dramskom kolažu Dragana Jerkovića i Božidara Ljumovića – Zube Krenuli smo vođeni idejom – ilegalno Sarajevo, koji je uspješno postavio Slavenko Saletović, od papirnog teksta Đurevska napravila zanimljiv lik.

U Strindbergovoj drami Sablasna sonata, u režiji slovenačkog redatelja Tone Peršaka, Đurevska polučuje, na skliskoj dramskoj materiji zanimljiv rezultat, kao i u režiji istog redatelja Ženeovih Sluškinja.

Dolazak Mate Miloševića, velikog redatelja i pedagoga, jednog od tvoraca uspjeha Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Kamerni teatar 55, donio je novi uspjeh u tumačenju klasike mladoj Đurevskoj, koja tada u Molijerovim Učenim ženama pokazuje rafiniran komički talenat.

Jedna od najznačajnijih predstava u povijesti Kamernog teatra 55, Gombrovičevo Vjenčanje (Vitold Gombrovič), koje je postavio poljski redatelj Tadeuš Minc, potvrdilo je različite dramske potencijalnosti, pa i one koje pruža ova glumica.

Režije Toneta Peršaka tih godina (sezona je to 1977/78) redovito su uključivale učešće Đurevske u predstavama. Tako je bilo i sa dramskom bajkom u jednom činu Kategorički zahtjev Borislava Pekića. A onda će Đurevska, u istoj sezoni sa redateljem Dubravkom Bibanovićem u inscenaciji Maski Ivana Fogla polučiti novi dokaz svoga suptilnog glumačkog bića.

Bijeli brak Tadeuša Ruževiča, u režiji Tadeuša Minca cijeloj generaciji mladih glumaca (Vesna Mašić, Jasna Bery, Ravijojla Jovančić…) pružit će mogućnost ne samo dokazivanja nego i postojanog cementiranja vlastite pozicije u ansamblu Kamernog teatra 55. Već tada Nada Đurevska sa Vesnom Mašić postaje nezaobilaznica u svim najznačajnijim glumačkim zadacima. Dolazak Ljubiše Georgievskog, jednog od najvećih redatelja u povijesti makedonkog teatra u Kamerni teatar 55, donijet će novu uspješnicu – predstavu prema tekstu Velimira Stojanovića Nije čovjek ko ne umre… U toj predstavi, drugoplano, kao medicinska sestra, Đurevska izborom glumačkih sredstava, jednostavno, na trenutke, potire prisustvo muških partnera Zorana Bečića, Zijaha Sokolovića, Aleksandra Mičića i Milenka Vidovića…

Prelaskom u ansambl drame Narodnog pozorišta Sarajevo, Nada Đurevska gaji jedan prvački repertoar, pokazujući da je predestinirana za uloge lirskog repertoara, u kojem ona ima registar nevjerojatne širine…

Naravno, iz brojnih uloga koje je Đurevska ostvarila u repertoaru Kuće na Obali svakako treba izdvojiti one uloge koje pripadaju predstavama Hasanaginica i Medeja, koje, dakle apsolutno, pozicioniraju Đurevsku kao okomicu tragedijskog repertoara. Direkcija teatra čini sve da ova glumica rijetkog poetskog senzibiliteta, prisajedinjenog jednoj poetičnoj pojavnosti, u ukupnosti svoga glumačkog habita, izbori svoju poziciju među najznačajnijim glumicama sarajevskog glumišta, uopće!

Igrajući jedan seriozni repertoar, podjednako (???) dramskog i komičkog smjera, Đurevska dokazuje svoju superiornu glumačku moć, pa će tako i u ratnom repertoaru, sada ponovo na sceni Kamernog teatra 55, donijeti iznimno potresnu kreaciju u predstavi Pješice redatelja Dine Mustafića, igrajući Ženu.

Zanimljiva je bila suradnja ove glumice sa koreografom i redateljem Dragutinom Boldinom, a dugo godina nakon predstave Sara Bernar (Sara ili vrisak Languste), koju je radila sa Jasnom Diklić kao partnerkom i redateljem Aleksandrom Jevđevićem, takva studija jednog ženskog lika kao što je bila ona Sare Bernar, tragična u svojoj impostaciji, dokazivat će da je svaka predstava koja prođe bez učešća  Đurevske, kada za nju potencijalno postoji ozbiljna dramska uloga, jednostvano osuđena na neuspjeh…

Međutim, nije bilo dovoljno da Đurevska odigra brojne uloge u dramskom repertoaru sarajevskih teatara, da ostvari zavidan repertoar na televiziji, kako u dramama tako i u serijalima, da bude eksponirana kao izniman interpretator poetskog biserja, da bude glumica godine na Radiju BiH, pa da joj se dodijeli, ono što u svim civiliziranim državama svijeta, koje kulturu i umjetnost stavljaju na mjesto koje joj pripada, naziv zaslužnog umjetnika???!

Dodjeljivanje, i to kasno (!!!?) Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva Nadi Đurevskoj nije uspjelo da izbriše evidentne propuste kompletnog kulturnog establišmenta BiH prema ovoj rijetko talentiranoj glumici. Međutim, svih godina prisustva Nade Đurevske u umjetnosti i kulturi BiH obilježeno je rijetkom recepcijom lika koji nosi iznimnu toplinu i skrivenu poetičnost ove glumice, od strane najšireg teatarskog gledališta!

Moderna povijest teatra u BiH nije zabilježila niti jednu takvu personu sa tragičkim potencijalom, kakva je i inače u cijeloj svojoj karijeri bila i ostala Nada Đurevska.

Jednom prigodom napisao sam da je Nada Đurevska Nada nacionale, što je bilo sasvim logično, jer sam se iz godine u godinu uvjeravao kako ono što smo vrlo često pežorativno nazivali široke narodne mase, u aktualnom bh. teatru nemaju ni snažniju ni osobeniju pojavu koju obožavaju od Nade Đurevske. To je već samo po sebi fenomen i zato je na teatrologijskim aparatima budućnosti da ne tako široki repertoar koji je tumačila, a i koji je mogla igrati (!!!) rasvijetli i pokaže gdje su objektivne slabosti planiranja repertoara, kada je ova glumica bila u pitanju…

 

Gradimir Gojer
Autor 14.8.2015. u 13:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija