Ne boj se oče!       

Povezani članci

• JUSIĆEV SUVREMENI SENZ
• Promocija knjiga Marsele Šunjić: “Good night city” i “Greetings from the moon”
• Kuća pored mora
• Promocija knjige “Uloga svjedoka u dokazivanju krivičnih djela ratnih zločina u Bosni i Hercegovini” Sandija Dizdarevića u Mostaru
• Najbolji filmovi iz Španije u Zenici i Tuzli – X ciklus španske kinematografije
• HAIKU

Foto: Twitter A.S.    

Podignuta ruka na rastanku. Znak možda, posljednjeg pozdrava. Ruka koja je podijelila dva svijeta. Jednako neizvjesna i nesigurna. Sa ovu stranu sam ostao sam. Na drugoj stranu moja djeca, supruga, sav moj svijet koji sam gradio i volio. U očima nema suza. Samo gorčina u grlu. U prsima neka tegoba i tuga. Odlaze moji najdraži. U nepoznato, u neki novi svijet koji se zove “izbjeglištvo”. Odlaze, kao i hiljade drugih, u svijet kojeg smo tako malo poznavali i, za kojeg smo vjerovali  kako će onim najslabijim pružiti sigurnost i krov nad glavom.

Sa nekom hinjenom hrabrosti izgovaram riječi: “Ne bojte se…Sve će biti dobro….Vratiti će te se brzo. I, sve će opet biti kao prije…” Moja djeca, koja su došla na ovaj svijet velikom hrabrošću majke, njenom nadljudskom borbom da ih donese, sada, kao tek, uzrasla dječica, mora da odlaze, da bježe jer, na naš grad već padaju granate i odnose živote nevinih ljudi.

I potom, moja kćer, u trenu dok,  autobus napušta peron kroz suze kaže:

Volim te tata, i, ne boj se!

Da, ove riječi moje kćeri “Ne boj se oče” u meni su živjele  godinama. “Ne boj se oče, kao što se i mi ne bojimo….” Te riječi oblikovale su mene u najtežim bitkama koje su slijedile. Sa njima sam živio kao sa amajlijom, kao zavjetom da moram biti hrabar i da moram biti – otac iz njenog sna. Da ne smijem plakati,popuštati ili tugovati.Nema više bijega, nema skrivanja. Znao sam da moram biti drugačiji, zreliji čovjek. Osjetio sam isto što je osjećao moj narod, što su osjećali ljudi oko mene – zov jedne zle i surove realnosti.

Ne, ne smiješ da se bojiš. To sam stalno ponavljao. I onda dok su mi se u prvim danima rata vraćale riječi lorda Karingtona, tadašnjeg mirovnog pregovarača, izgovorene uoči sloma ranije zemlje, koji je govorio predsjedniku ove zemlje – “kako vi mislite da se odbranite protiv ove sile…Da li ste svjesni u šta ulazite i sa kim se suočavate…”

Znao sam međutim, da ne smijem bojati se, isto kao i mnogi drugi oko mene. Ne smijem se bojati, hrabrio sam sebe, na isti onaj način kada sam, par godina ranije, kao vojni pitomac gardijske jedinice JNA u Požarevcu, suočen sa prvim “žrtvovanjima” vojnika, pobijedio taj, duboko upreteni strah. Bilo je to onda, kada je maleni fašista, zastavnik Aranđelović, sa crvenom, gardijskom petokrakom na kapi, izabrao nas trojicu da, u pokaznoj vježbi idemo pod tenkovske gusjenice u jednoj od najopasnijih vojnih vježbi. Tada je, u toj operaciji, dok je tenk prelazio preko rovova, život izgubio pitomac Šaini sa Kosova, taj treći član ove grupe “dobrovoljaca” iz Bosne i sa Kosova.

Podignuta ruka jednog mladog oca u nekom gradu u Ukrajini, ista ona ruka koja je dijelila dva svijeta, duboko je dirnula sve moje traume. Dok gledam tu sliku iz nekog grada Ukraine, iz nekog grada koji već gori, kao da  čujem iste one riječi moje kćeri I vidim da kao sjemena suncokreta padaju po nepreglednim prostranstvima jedne neustrašive zemlje.

Ne boj se oče!

I znam, kako se otac jedne slične kćeri upravo, sada hrabro bori negdje na linijama otpora pomahnitaloj Putinovoj gvozdenoj armadi. Vidim, i, srcem učestvujem u svim  neustrašivim bitkama svih hrabrih očeva Ukrajine. Znam, da oni ispisuju jednu epohalnu bitku za povratak izgubljene hrabrosti ovog posustalog svijeta.Bitka u srcu Europe nije samo bitka za njih.To je bitka za sve nas u slobodnom svijetu nad kojima lebdi teret  “lažnih država” i “lažnih naroda koje treba očistiti i vratiti u pravu vjeru”.

Nepovratno se srozava mit jedne armije.Za samo dvije sedmice potpuno je srušen taj veliki mit sa kojim smo živjeli cijelo proteklo stoljeće.Mit koji je utjerivao strah i jezu u naše kosti. Ruska armada je ostala bez tri generala, 20 i više visokih oficira, više hiljada elitnih vojnika, njeni ogromni tenkovi su ostali zaglibljeni u blato ukrajinskih žitnih polja…oni su izgubili prvi rat da će biti dočekani kao oslobodioci u jednoj drugoj i nezavisnoj zemlji, da će odnijeti pobjedu za “tri dana”

Zapanjujuće su sličnosti sa nama.Bosna 1992 – Ukrajina 2022. Podignute ruke očeva jučer – ovdje, i, danas – tamo na poljima i gradovima Ukrajine, oblikuju svijet prema zakonima svoje slobode, nezavisnosti i smisla civilizacije.

Europa nažalost, tada nije čula našu poruku iz Bosne. Nije razumjela ruku koju su dizali očevi iz Bosne. Ona nije tada htjela ili, mogla da razumije kako je Milošević 1992. bio korijen za Putina iz 2022. Zato je ona propustila shvatiti sve naše bitke, razumjeti puni smisao i pravu veličinu odbrane jednog malog i “zaboravljenog” naroda koji živi negdje na njenoj periferiji. Europa, suočena sa činjenicom da su to muslimani  tražila  je umjesto, da nas pomogne oružjem, olakšanje za sebe tako što je formirala  sliku o “tri zaraćene strane” što je tu vidjela “nedovršene ratove prošlosti”. Svijet je tako, ovdje propustio spoznati pravu prirodu razuzdanog i arogantnog zla ukorijenjenog u nadmoći stotina hiljada tenkova i granata na svojoj strani i vođenog pogubnom ideologijom “čistog sveta” i “prave vere”

No, danas Europa ima ponovo šansu. Ima šansu da porazi tirane koji decenijama siju strah. Ima šansu da dobije bitku koju je propustila dobiti u Bosni. Da razumije korijene i prirodu zla koji dolaze iz iste ideološke matrice. Dok posmatra kako ruske rakete razaraju dječju bolnicu, dok gleda masovne grobnice i leševe civila u crnim plastičnim vrećama, dok osjeća kako se trese tlo pod njenim nogama sa miliona očajnika i izbjeglica koji bježe pred paklom ratnih razaranja, neka ima na umu i Bosnu.

Europa u Bosni mora donijeti svoju odluku brzo. Ne možete više dobiti bitku u novom ratu koji nadolazi, umirivanjem, tetošenjem, udvaranjem tiranima, diktatorima. Mi smo siti, i, ne možemo više gledati to vaše lažno podaništvo i udvaranje dvorjanima i slugama starog i prevejanog lažova Lavrova, tim podanicima sve usamljenijeg Putina.

Mi se više ne bojimo.

I, tamo u Ukrajini, i ovdje u Bosni nema više straha.

Zato Europo!

Ne bojte se, ne skrivajte se u bunkerima, iza diplomatije lažnih osmijeha.

Ne bojte se isto, kao što se mi više ne bojimo.

Kao što se više boje neustrašivi očevi Ukrajine koji će dobiti ovu bitku za cijeli svijet.