Ne čitaj, opasan pas unutra

Haris Jašarević
Autor 30.1.2018. u 12:14

Izdvajamo

  • Smatramo sebe samo pjesnicima koji pokušavaju suhoparnu logiku uokviriti u stihove od kojih čovjek doživljava katarzu. U tom uokvirivanju nas i pometu nacionalisti. Eto, to je naš grijeh. Ovakvih šupa ima na milione, nemaš pojma kako dospiješ ovdje, samo se probudiš zavezanih ruka sa sjećanjem da nisi ovo malo života proživljenog, proživio kao šupak. I to ti je donekle utjeha, ali samo donekle. Sa ostalim ljudima, koji razmišljaju slično kao mi, ne možeš se povezati, zbog toga što niko ne zna gdje su. Ljudi pričaju da je razdaljina između pojedinih kuća i do trideset miliona kilometara, tako da revolucija u praksi zvuči suluda. Ideja nam ne manjka, kao što i sam vidiš.

Povezani članci

Ne čitaj, opasan pas unutra

Hodao sam dugo. Hodao sam sve dok mi stopala nisu postala užarena kao da ih je neko izvadio ispod vrele tepsije krompirače, tek skinute sa žara. Osjetio sam peckanje u nogama i zastao. Osvrnuo sam se oko sebe i shvatio da sam se izgubio. Nije me bilo strah. Nema ništa loše u tome kada se čovjek izgubi. Loše je kada ne zna da se izgubio. Pogledao sam još jednom oko sebe pokušavajući prepoznati zgradu ili vidjeti nekog poznanika, ali to je bilo bezuspješno. Sve su mi zgrade bile potpuno nepoznate a ljudi nije bilo ni na mapi. Puhao je blagi vjetar, onaj što miriše na kišu i komarce. Sagnuo sam se i zavezao pertlu od desne cipele. Uspravio sam se i tako sam u mjestu stajao par minuta, razmišljajući šta mi je činiti. Dok sam čekao, počela je blaga kiša. Nije mi smetala, štaviše, kišu volim, i poželio sam da pada što duže.  Odlučio sam nastaviti hodati naprijed, u nepoznato. Koračao sam polako, kao čovjek koji ima sve vrijeme svijeta na raspolaganju i okretao glavu desno i lijevo pokušavajući pronaći nešto što poznajem. Opet sam hodao jako dugo. Kiša je u međuvremenu prestala i sada su se sitni oblaci sparine formirali u zraku i odašiljali atmosferu umora i tegobe. Bilo je vruće. Skinuo sam košulju i bacio je. Bila je to karirana košulja puna sitnih rupa koju je moja bivša djevojka često oblačila. Oduvijek sam je želio baciti, nekako je mirisala na nju i na bijeli luk. Ovo zadnje nisam znao objasniti. Ostao sam u smeđoj majici kratkih rukava na kojoj je velikim bijelim slovima  pisalo EXIT, plavim pantalama i crnim, prašnjavim cipelama. Nastavio sam izgubljeno tumarati ulicama Nacionala. Nacional je ime države u kojoj živim. Smještana je u jugoistočnoj Europi sa glavnim gradom Nacionalajem i građanima koji sebe nazivaju Nacionalistima (tačnije vlast ih tako zove, a građani se baš i ne bune a i zašto bi, to je samo ime, zar ne?!) U Nacionalu sve zgrade izgledaju isto. Visoke su deset metara, ofarbane u sivo, sa samo jednim prozorom na sredini zgrade, koji se ne može otvoriti. Iako sve zgrade izgledaju isto, vi biste ipak, uvijek mogli prepoznati svoju zgradu ili zgradu svojih prijatelja ili roditelja iako one izgledaju potpuno isto kao i sve ostale zgrade u državi. To državni stručnjaci nazivaju rutiniranom iskustvenošću. Upotrijebili su baš taj izraz. Rutinirana iskustvenost. Značenje rutinirane iskustvenost znaju samo državni stručnjaci, a Nacionalisti, građani Nacionala vjeruju državnim stručnjacima. U Nacionalu nije zabranjeno razmišljanje, ako je to razmišljanje usklađeno sa razmišljanjem kakvo imaju vlasti Nacionala. Vlasti Nacionala ne zaboravljaju podsjetiti svoje građane da su oni slobodni ljudi, pa tako na svakih sto metara, postavljeni su ogromni bilboardi, na kojima, velikim crnim slovima na bijeloj pozadini piše: GRAĐANI NACIONALA SU SLOBODNI LJUDI. Ponekad, kada se susretnu dva Nacionalista, jedan drugom viknu: Nacionalista je slobodan čovjek. Eto tu živim, u Nacionalu.

I dalje sam hodao, temperatura zraka je, čini mi se, ostala ista. Bilo je jednako vruće. Zvuk crijeva koje krče mi je  proparao uši. U desnom džepu pantala, napipao sam napola pojeden Snickers. Izvadio sam čokoladicu i pojeo je. I dalje sam bio gladan. U tom gladu, sparini i umoru dogegao sam se do područja gdje nije bilo ničega. Ni zgrada, ni ljudi, ni cvijeća, ni ptica. Ničega. Samo put popločan ogromnim kamenim pločama na kojima je bilo prašine ili neke vrste pijeska koju je vjetar lahko dizao i sve češće bacao u moje oči. Nakon što se slegla prašina, ispred mojih očiju pojavila se zgrada kakvu nikada nisam prije vidio. Nije to bila klasična zgrada, prije kuća, kakvu biste možda vidjeli ako odete u neko siromašno predgrađe. Kuća je bila visoka dva metra, bila je uska, sa krovom na kojem je bila dosta trošna cigla, bila su tu i dva prozora koja su većim dijelom bila prekrivena nekakvim crnim najlonom i jedna vrata koja su dominirala ovom trošnom kućom. Vrata su bila drvena, velika koliko i sama kuća, sa zlatnom štekom. Ono zbog čega sam stalno držao oči uprte u vrata, jeste to, što se na vratima svako deset sekundi pojavljivala nova boja. Crvena, zelena, plava, žuta, bijela. Nisam znao ni kako nazvati pojedine boje. Približio sam se kući i vidio da na vratima stoji zaljepljen papir formata A četiri na kojem crnim markerom, velikim slovima piše: NE ULAZI, OPASAN PAS UNUTRA.

Stajao sam tako ukopan, sa ustima dovoljno otvorenim da u njih uđe mušica a premalo otvorenim da bi izašle riječi koje bi objasnile položaj u kojem sam se nalazio, i sa očima punim straha buljio u ovu čudnu kuću. Poželio sam ući ali bi sa svakim korakom  preuzetim da ostvari se ta želja, naglo zastao, vidjevši natpis kojim se upozorava na opasnog psa. Zamišljao sam strašne scenarije, takve u kojima ja otvaram vrata a na mene u tom trenutku skače ogroman crni pas i svojim mi zubima melje lice i utrobu ili još gore, nekako me zatoči unutra i blago mi servira strah, reži laje na mene dok me konačno ne pojede. Nekako sam se ohrabrio i posve prišao vratima, približio uho drvetu i pokušao čuti režanje ili lavež. Ništa nisam čuo. Samo fijuk vjetra iza mene koji je dizao prašinu i sve više spuštao vanjsku temperaturu. Onda sam ustao, pljunuo u lijevu stranu, duboko uzdahnuo i uzeo u ruku zlatnu šteku. Vrata su bila otključana (znao sam da jesu, ne znam kako), širom sam ih otvorio, spremivši se za susret sa strašnim psom, ali psa nije bilo. Vrata su vodila u prostoriju (to je bila i jedina prostorija) koja je bila veličine prosječnog dnevnog boravka, na samom ulazu sa desne strane počinjala je klupa kao u sauni, koja je išla duž cijelog zida i onda završavala na slovo L. Nasuprot drvene klupe stajao je pola metra visok kameni šank na kojem je bilo svakakvih tanjira i čaša,većinom praznih ili polupraznih. Soba nije bila prazna, naprotiv, bila je puna ljudi koji su sjedili na drvenoj klupi i zaprepašteno gledali u mene. Nije najčudnije bilo što sam usred ničega našao kuću kakvu nikada prije nisam vidio, ili ljudi u njoj, nego što sam otvorivši vrata i obujmivši pogledom prostoriju i ljude odmah znao životni put svih tih ljudi, a i oni su znali da ću ja znati (jedino mi tu nije jasno zašto su me onako čudno gledali). Bili su tu: (i to redom kako su sjedili na klupi) komunista koji klanja pet dnevnih namaza, turbo folk pjevačica koja čita Hegela i Kanta, političar koji je okusio moć a ostao čist kao mlijeko, glumac ateista koji je progovorio protiv neke predstave koja marginalizira kršćane, muslimane i jevreje, hodža koji je javno progovorio o mutnim radnjama u Islamskoj zajednici, svećenik koji je podržao toga hodžu, te djevojka crvene kose u ranim dvadesetima o kojoj zapravo nisam znao ništa osim toga da je bezuspješno studirala medicinu.

Konačno, komunista ustade i zapovjednim mi tonom reče: „Zatvori vrata, nisi se na brodu rodio, vidiš li da ubi’ vjetar.“ Poslušao sam ga, zatvorio sam vrata i ostao priljubljen uz njih, ponajviše zbog straha. Komunista je i dalje stajao. Za minutu je opet progovorio, ovaj put dosta blažim glasom. „Ti znaš sve o nama ili barem većinu. Mi znamo o tebi to da živiš u Nacionalu, mada Nacionalista nisi. Vlast to zna. Zato smo i znali da ćeš doći ovdje. Ti ne znaš šta je ova soba i zašto smo mi ovdje. To ću ti sad reći.“ Komunista je napravio manju pauzu a ja sam i dalje prestrašeno buljio u njega i sve teže disao. Prošla je minuta ili dvije a komunista je opet nastavio: „Ova kuća ili soba je kao neka vrsta logora, egzila, ili šupe u koju prokleti Nacionalisti bacaju sve ljude koji razmišljaju drugačije, ljude, kojima su kalupi mrži od smrti, koji nisu ni lijevo ni desno, ni sredina ni liberali, ni demokrati, ni anarhisti, ni socijalisti, ni rojalisti nego sve malo od toga, sastavljeni od političkog sataraša, živimo tako da puštamo druge da žive, a onda kada neki čovjek počne gušiti život, mi dignemo glas i ugušimo takvog čovjeka istinom. Ne umišljamo da smo najpametniji ili najljepši. Ne umišljamo da smo vitezovi pravednosti. Smatramo sebe samo pjesnicima koji pokušavaju suhoparnu logiku uokviriti u stihove od kojih čovjek doživljava katarzu. U tom uokvirivanju nas i pometu nacionalisti. Eto, to je naš grijeh. Ovakvih šupa ima na milione, nemaš pojma kako dospiješ ovdje, samo se probudiš zavezanih ruka sa sjećanjem da nisi ovo malo života proživljenog, proživio kao šupak. I to ti je donekle utjeha, ali samo donekle. Sa ostalim ljudima, koji razmišljaju slično kao mi, ne možeš se povezati, zbog toga što niko ne zna gdje su. Ljudi pričaju da je razdaljina između pojedinih kuća i do trideset miliona kilometara, tako da revolucija u praksi zvuči suluda. Ideja nam ne manjka, kao što i sam vidiš. Odoh sad, moram ikindiju klanjati, reče mi komunista i izgubi se.

I dalje sam bio priljubljen uz vrata, mada sam se sada osjećao bolje, skoro kao kod kuće a i disao sam dosta lakše. Skrenuo sam pogled na turbo folk pjevačicu i prišao joj. Čitala je Hegelovu „Fenomenologiju duha“. Upitao sam je zna li nešto o djevojci u uglu, čija je kosa sada, umjesto crvene bila zelena. Pjevačica je polako digla glavu sa knjige i tiho mi rekla sa primjetnom nervozom u glasu: „Kako ću ja znati ko je i šta je, ipak si je ti smjestio ovdje. Ovo je tvoj san, ne moj.“

Zbunjeno sam stajao u uglu sobe i pokušavao razmrsiti ovu ludost. Sa šanka je pala prazna staklena čaša. Kuća se naglo počela tresti, pomislio sam da ćemo svi umrijeti. Onda su likovi počeli blijedjeti i nestajati, jedan po jedan. Zadnja je ostala misteriozna djevojka čija je kosa opet bila crvena sve dok i ona nije otišla u zaborav.

Probudilo me kucanje na prozor. Dugorepa svraka je stajala na zidu i kljunom udarala u drveni okvir prozora. Ležao sam u krevetu, budan, raščupane kose i bljutavog okusa u ustima. Pomislio sam u sebi, kako je ovo najjebeniji san u mom životu. Izležavao sam se još neko vrijeme u krevetu razmišljajući o Hegelu i turbo folku. Onda sam ustao, umio se, pristavio kafu i upalio radio. Hodajući kroz kuhinju osjetio sam bol u nogama, kao neko peckanje. Sjeo sam, podigao noge i vidio par žuljeva na tabanima, veliki i crveni poput obojenih lopoča prijetili su da će eksplodirati i ispustiti svoje sokove. Na radiju je počela svirati Azra, a ja sam počeo pjevušiti sa Džonijem „Lijepe žene prolaze kroz grad, ja na uglu stojim sasvim sam“….

——————————————————————————————

Haris Jašarević je student Škole kritičkog mišljenja iz Mostara

Haris Jašarević
Autor 30.1.2018. u 12:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija