„Nebeske jabuke“ Diane Burazer: Gradila je u svojim pjesmama dom za svoje riječi

Izdvajamo

• Poslije jedne Dianine promocije knjige (ili njene Književne večeri, ko bi se danas mogao sjetiti?!), sjedili smo, do kasno u noć, mnogo nas, prijatelja, u Dianinom i Slobinom potkrovnom stanu na mostarskom Bulevaru, razgovarali o književnosti, slušali muziku, pijuckali i činilo se da je spokoj i uživanje naša izvjesna i vječna sudbina. Par godina iza toga, vrijeme je stalo, preokrenulo se sve, pretumbalo, nestalo je i ljudi, i zgrada, i tog toplog stana i tog mostarskog Bulevara. Izgorila je tada u ognjevima paklenim naša mladost i sve se rasulo, kao kad pukne ogrlica od perli, i sve se otkotrljaju, na milion strana.

Povezani članci

• Premijera projekcije Brodovi u Muzičkom centru Pavarotti
• Markovina i Mostar
• “MOSTARSKA LISKA 2018”: “Mala liska” glumačkom ansamblu predstave “Mirna Bosna”, u utorak “Jedvanosimsoboakalomistobo”
• Esad Duraković: Šuteći na sve i o svemu, odričete se budućnosti!
• Društveno-istorijski kontekst opstojnosti i razvoja države Bosne i Hercegovine u postdejtonskom vremenu
• PRVA SAMOSTALNA – Izložba finalistica i finalista konkursa «Prva samostalna»

Foto šg

Mada je Diana svoje vrijeme u poeziji uvijek koristila na najbolji način, možda se upravo u apstrakciji i nedohvatnosti njene teorijske matematike jedino mogu naći odgovori na ovolika pitanja.

U prepunoj dvorani hotela Brstol u Mostaru, prijatelji i poštovaoci poezije uživali su sinoć slušajući stihove iz nove zbirke poezije Diane Burazer “Nebeske jabuke” koja je predstavljena mostarskoj publici, a objavljena je u nakladi FiDiPiD iz Zagreba. O knjizi su uz autoricu govoriti i književnici: Mile Stojić, Nedžad Maksumić i Miljenko Buhač, ispred nakladnika Slobodan Delalić,  a predstavljanje je moderirao Nikola Vučić.

O knjizi je govorio književnik i glumac Nedžad Maksumić:

Diana nam je dokazivala da pjesme mogu nastajati pošteđene „viših ciljeva“ i oslobođene velikih riječi, zaronjene u vlastitu intimu, raširene u svom malom svijetu koji može postati univerzum. 

“Kada sam saznao da ću biti jedan od promotora ove knjige, upitao sam se da li govoriti samo o ovoj zbirci poezije ili i o Diani kao glavnoj junakinji njenog književnog puta, neodvojivoj od svih svojih pjesama, o ukupnoj njenoj poeziji, o vremenima koje je Diana, kao svjež književni glas, provela u Mostaru, o našem dugogodišnjem poznanstvu i o čestim, zajedničkim, a često uzaludnim, borbama za dostojanstvo poezije i dostojanstvo onih koji je pišu…

Diana je došla u Mostar već ovjenčana značajnim književnim nagradama za svoje rane pjesme, za svoju prvu zbirku stihova „Nesvanjivo“. Došla je sa svojom neobičnom diplomom iz teorijske matematike, sa svojim neobičnim „ženskim pismom“ u ono vrijeme kada se o „ženskom pismu“ još nije ni govorilo.

Pisala je u jednoj svojoj mladenačkoj pjesmi „Ja samo koračam…“ i koračala je Mostarom s poezijom pod miškom, u svome svijetu poezije, sa svojim neobičnim i toplim pjesničkim glasom. Gradila je u svojim pjesmama dom za svoje riječi, svojim jezikom činila da njene najintimnije misli postanu istina i ljubav iz njenih pjesama, a svojim prozračnim stilom i vazdušastim stihovima začuđavala nas i oduševljavala.

Nas koji smo već bili naviknuti na, barem na siromašnoj lokalnoj poetskoj sceni, tada vladajuće zavičajne jade i vapaje, naviknuti na stihove koji slave „kamen, draču, žegu, glog, sunce, čokot, zmiju, grob…“ ili, pak,  na one u kojima se slavio naš društveno-politički sistem, naše slavne ratne epopeje i slavne smrti naših besmrtnika, naše velike pobjede i ostvarenja, naše neraskidivo zajedništvo i naša svijetla budućnost.

Diana je tada, u svom ciklusu pjesama „I tako jednog jutra“ napisala: „Tako jednog jutra / u nama / NEŠTO se slomi / i zamijeni novim;…“

U zbirci „Četvrti zid“ iz 1985., u „Drugoj pjesmi o odlasku“ kaže: „… treba napustiti / ove tople i sigurne oblike, / jer, sve je tu istraženo…“

Samosvjesno i nenametljivo, bez želje da ikog predvodi i ikome bude lučonoša, pokazivala je da poezija može biti i nešto drugo, intimnije, rafiniranije, jače i važnije, a opet iskrenije i plemenitije, dostojanstvenije i istinitije. Samo svoje.

Držim, evo, u ruci ovaj požutjeli odštampani papir, zaostao negdje među mojim, teško sačuvanim, dokazima postojanja, papir star četrdeset i jednu godinu, ovu dragu uspomenu iz vremena „prije ove ere“, u kojem stoji da „Opštinska konferencija Književne omladine Mostar poziva na književnu večer na kojoj će nastupiti njeni članovi…“ Zatim slijedi nabrojanih dvanaest imena i, van te liste, jedan gost, bard mostarskog pjesništva i član Udruženja književnika BiH. Na dnu ove pozivnice stoji „Drugarski pozdrav!“ Među tih dvanaest imena je, naravno, Dianino i, na moju tadašnju veliku radost i ponos, moje. Ne sjećam se šta je tada ko od nas  govorio, jedva se danas sjećam da sam ja čitao neku bolećivu, skoro pa tuberkuloznu elegiju bez kraja i početka… i svi smo se strašno trudili, šaputali, podvriskivali i dramatično zakovrtali očima pokušavajući izmamiti uzdahe i odobravanje začudo brojne, mlade publike…  A onda je jednu svoju pjesmu rekla Diana Burazer… i na nas su odmah svi lako i trenutno zaboravili.

Diana nam je dokazivala da pjesme mogu nastajati pošteđene „viših ciljeva“ i oslobođene velikih riječi, zaronjene u vlastitu intimu, raširene u svom malom svijetu koji može postati univerzum.

Činilo nam se da svi imamo vremena za sve, mnogo vremena, da smo njegovi miljenici, da je sve to vrijeme za nas, da je to silno vrijeme pred nama i da nikud pobjeći neće.

Poslije jedne Dianine promocije knjige (ili njene Književne večeri, ko bi se danas mogao sjetiti?!), sjedili smo, do kasno u noć, mnogo nas, prijatelja, u Dianinom i Slobinom potkrovnom stanu na mostarskom Bulevaru, razgovarali o književnosti, slušali muziku, pijuckali i činilo se da je spokoj i uživanje naša izvjesna i vječna sudbina. Par godina iza toga, vrijeme je stalo, preokrenulo se sve, pretumbalo, nestalo je i ljudi, i zgrada, i tog toplog stana i tog mostarskog Bulevara. Izgorila je tada u ognjevima paklenim naša mladost i sve se rasulo, kao kad pukne ogrlica od perli, i sve se otkotrljaju, na milion strana.

Diana je otišla iz Mostara. Saznali smo poslije da je u Zagrebu, da opet piše, da opet objavljuje knjige svojih pjesama, i bilo nam je drago. Kao da se u njenim pjesmama sačuvao i dio nas od prije, dio nas boljih i ljepših.

U svojoj posljednjoj objavljenoj zbirci „Nebeske jabuke“ Diana pjeva o vremenu, ovom i onom. Pita se: „Kamo ide silna vojska nakon poraza?“ i zaključuje: „na mjesta gdje se dijeli / oprost i zaborav / odjednom.“ Traži odgovor na pitanje: „… što raditi s ključevima / koji su nekada otvarali /  vrata naših domova?“

U ciklusu „Mali zapisi o velikim riječima“ progovara  blijeda prošlost, progovara zbunjena sadašnjost, i nalazimo stihove: „… kreni, / nema granice / između pobjede i predaje.“ Ili one: „… Čini se da živimo jednostavnije / prošlost je druga država / koja nas ni na što / ne obavezuje.“  U pjesmi „Depresija“ Dijana piše: „… Pokušavamo rasute emocije skupiti /  u jednu.“ i zaključuje: „… spasonosna zdjela s prezrelim voćem / podsjeća / da se vremenom sve odmiče, // i napušta nas.“

Pjesnikinja u ciklusu „Restauriranje“, u pjesmi „Rječnik“, „Između gradnje nijemih i nepropusnih bedema / i odlazaka na pulsirajuće ruševine prošlosti…“ bira „bijeli papir“ i počinje „…  pisati rječnik / dobrih i sigurnih riječi.“ U posljednjem ciklusu „Nebeske jabuke“, koji se zove kao i sama ova zbirka, u pjesmi „Lica bez šminke“ posvećenoj prijateljici i velikoj pjesnikinji Jozefini Dautbegović, Diana Burazer, polemišući sa vremenom koje curi kroz prste, piše: „… Mudrost nikada nije bila naša odlika, / lica smo / bez imalo šminke / nosile svijetom / uvjerene kako će nas vlastita poezija / uljepšati.“ i, na kraju pjesme, zapisuje: „… Ostat će nepoznato, / zauvijek neizmjereno, / koliko daleko smo mogle / dosegnuti riječima // da smo imale dovoljno vremena.“

Mada je Diana svoje vrijeme u poeziji uvijek koristila na najbolji način, možda se upravo u apstrakciji i nedohvatnosti njene teorijske matematike jedino mogu naći odgovori na ovolika pitanja.

Ovu zbirku poezije iskreno preporučujem i vjernim čitačima i onim neredovnim, kojima je potreban jak podsticaj da se prepuste moćima poezije. Ova knjiga biće za njih taj podsticaj”, kazao je Nedžad Maksumić.

Nakladnik FIDIPID

Specijanost ovog nakladnika je objavljivanje norveških autora u izboru i prijevodu Muniba Delalić, bh. književnika i prevoditelja koji je 1992. god. iz Mostara prognan i danas živi i radi u Oslu.
FIDIPID je do sada objavio 30-tak knjiga romana i novela poznatih norveških autora, nekoliko antologija norveške poezije, te izuzetnu dvojezičnu monografiju „Dalmacija očima stranaca“ autora Sveina Moneslanda. Od norveških autora i njihovih djela, koje je objavio donosimo nekoliko naslova: Najzastupljeniji norveški autor je Lars Saaby Christensen, kojem je Fidipid objavio 6 knjiga: romane Polubrat (nedavno na HRT-u prikazana istoimena nroveška serija), Model i Herman, izabrane novele Ničije, te izabrane pjesme Pod crnim kišobranom. Također u ovoj nakladi objavljeni su i autori: Tomas Espedal, Per Peterson, Hamsun, Jon Fose (drame), Dag Solstad…

Fidipid je objavio i dvije izuzetne antologije norveške poezije:  Da svjetlo bi vidljivim postalo i  Od Wergelanda do Stuelanda koje sadrže izbor poezije od dvanaest (12) i trinaest (13) norveških pjesnika sa izvrsnim pogovorima prevoditelja Muniba Delalića. Dakako FIDIPID, osim norveških autora, objavljuje i druge autore. Urednici nakladničke kuće su: Tonko Maroević i Diana Burazer

Knjževnik Mile Stojić je evocirajući uspomene istakao da je lako i teško govoriti o Dianinoj poeziji. Lako jer je prati od prvih Dianinih rukopisa, davnih ljubuških dana sedamdesetih, kada su pisali prve pjesme, a teško jer je Dianin prijatelj. Diana je još kao mlada pjesnikinja odmah nagrađivana za svoje pjesme.

“Nikada u svom književnom stvaralaštvu Diana nije ulazila u direkntni angažman već je sve vrijeme njegovala svoj unutarnji svijet, a sve ono što je dolazilo izvana bilo je oplemenjeno tom njezinom unutrašnjošću.”

Književnik Miljenko Buhač je govorio o mladosti i pjesničkim druženjima u Mostaru sa Dianom i njenom poezijom. Diana Burazer je pjesnikinja čije pjesme pojedinačno podsjećaju na otvorene prostore koji gledaju na peoznati i poznati svijet…sve ono što je uzvišeno i što nam je u rijetkim prilikama dohvatljivo … 

Diana Burazer

Rođena u 23.10.1953 u Zagrebu. Diplomirala je Teorijsku matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Od 1977 godine do 1992 godine živjela je u Mostaru, a od 1992. godine živi i radi u Zagrebu. Objavljivala je u mnogim hrvatskim i BiH časopisima, zastupljena u mnogim antologijama i panoramama hrvatske poezije. Dobitnik mnogih nagrada.
Pjesme su joj prevođene na 10-tak jezika.
Članica je Društva književnika BiH i Društva književnika Hrvatske, hrvatskog PENa,

Prvu knjigu poezije „Nesvanjivo“ objavljuje 1974 god. u Svjetlosti, Sarajevo nakon čak 3 priznate nagrade za mlade pjesnike:
• Antun Branko Šimić, Drinovci, BiH, 1970
• Slovo Gorčina – (prva dodijeljena opće) Stolac, BiH, 1972
• Goranovo proljeće – Zagreb, 1974

Zatim slijede knjige poezije:

– Četvrti zid,
– Na odmorištu između dva svijeta,
– Druga kuća,
– Izvan zaklona, Izbor pjesama
– Naranča

Knjige Druga kuća i Naranča bile su u najužem izboru (5 knjiga) za godišnju nagradu, za najbolju knjige poezije u Hrvatskoj, Tin Ujević.
Knjiga „NEBESKE JABUKE“ je njena sedma (7) knjiga poezije.

Nekako su, kako ona kaže, uvijek knjige „živjele bez nje“; knjiga objavljena i živi u Sarajevu, ona istovremeno u Zagrebu studira, objavi knjigu u Zagrebu, a ona je već otišla živjeti u Mostar. Nastavlja pisati i objavljivati u BiH, a onda 1992 godine sve iz početka u Zagrebu.

Objavljene su 3 knjige na drugim jezicima:

• Портокал и друга куќа (Naranča i druga kuća) – izbor poezije na makedonskom jeziku, Makavej, Skopje (2012)
• Зимни Портокали (Zimske naranče) – izbor poezije na bugarskom jeziku, Slavenska Akademija, Varna (2013)
• Час, який нам залишається (Vrijeme koje nam preostaje – Izbor poezije na ukrajinskom jeziku, Luck (2015)

Nagrade i priznanja:

• Josip Sever – nagrada za najbolji pjesnički rukopis Druga kuća, Zagreb, 2003
• Srebrno leteće pero – međunarodna nagrada za cjelokupno pjesničko stvaralaštvo, Festival poezije „Slavenski zagrljaj“, Varna (Bugarska), 2011.