Nedjelja poezije (Petar Gudelj)

Autor 9.9.2012. u 13:12

Nedjelja poezije (Petar Gudelj)

Priredio: Almin Kaplan 

Petar Gudelj, „umalo zaboravljeni pjesnik“, kako ga je nazvao Miljenko Jergović, zasigurno je jedan od najvećih živućih pjesnika regiona. Rođen je u Podosoju kod Imotskog, 29. septembra 1933. godine.  Školu je pohađao u Bihaću, Šibeniku, Mostaru i Sarajevu, a diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Autor je preko dvadeset zbirki poezije i dobitnik velikog broja nagrada. Napisao je i veliki broj scenarija za dokumentarne filmove, a bio je glavni scenarist u filmu „Vrulja u vrulji“. Danas živi u Baškoj Vodi gdje ima izdavačku kuću „Sveti Jure“.

Ono što je Gudelja učinilo manje poznatim za šire narodne mase, upravo je nevinost njegove poezije u odnosu na dnevno-politička zbivanja. Gudelj je uspio izgraditi svoj vlastiti svijet i ni u jedom trenutku ga napustiti, iako je za takav izlet bilo i povoda i opravdanja. Međutim, ovaj pjesnik se uspio oduprijeti, uspio je odbraniti taj svoj svijet, pred najezdom ideologija, i na taj način, ignorirajući protekla dešavanja, uspio je šutnjom glasno osuditi ista.

Ono o čemu pjeva Gudelj, odnosno svijet u kojem on živi, možda najbolje opisuju riječi: poskok, loza, velebit, mazga, konj, duhan, drača, krš, a koje se često javljaju u njegovoj poeziji i kao takve oslikavaju podneblje gdje sunce na jedan poseban način isijava svoje zrake. To je ono sunce pod kojim se uzgaja duhan, onaj duhan kojim se podižu i školaju djeca, djeca koja rastu među dračama, to su one drače što ti rastu iz usta, one iste na kojima rastu dinarike, dinarike koje jedu konji, oni konji koji oru njive, a to su opet one njive na kojima raste duhan, onaj duhan koji podiže, onu djecu.

Svijet Petra Gudelja je svijet u kojem se i iz onih najsitnijih rupa u duvaru izvlače poskoci, nudeći se kao simboli, ili već kao prave zmije. Kolika je važnost poskoka, kao tipičnog predstavnika podneblja o kojem je riječ, Gudelj najbolje zna, predstavljajući ga u svojoj poeziji kao izaslanika prirode, koja uvjek spremna čeka da zatre ono što je čovjek napravio, da razloži, da rastoči, da sori. O tome Gudelj najbolje govori u svojoj pjesmi „Naša kučka Zmijara“: „Naša se kuća sorila. Gora sašla iz gore, pregazila vrtle i vinograde, ušla u našu kuću. Gdje smo sjedili mi za večerom i molili se Bogu, sad sjede i mole se grab i dub, jasen i kljen. Na ploči kraj komina, gdje smo se rodili ja i moj otac, djed i pradjed, sad se rađaju poskoci. Unuci i praunuci naše kučke Zmijare. Čuvaju našu kuću.“ Iako se kuća sorila, iako ju je priroda razgradila, njene zidine, u kojima se kote poskoci, ostaće zasigurno u Gudeljovoj poeziji, u svijetu koji vam ovom prilikom preporučujem. Čitajmo Petra Gudelja! 

 

 

Izbor iz poezije:

 

Zemlja u jeziku

 

Imam zemlju u jeziku.
Jezik u zemlji.

Zemlju nad jamama,
jezik pun jama.

Imam Mosor i Velebit
od lubanja.

Imam mjedeni Mjesec.
Imam medeno Sunce.

Iz lubanje, iz jezika izađe.
U lubanju, u jezik, zađe.

Po Mosoru čuvam koze.
Po Velebitu vukove.

U lubanje sadim smokve.
Po jeziku sijem pšenicu.

U očnim dupljama
držim pčele.

Jako je moje vino.
Sladak je moj kruh.

Gust je med i bistar vosak
iz mojih ulišta.

Nebo mi je u ponorima,
a u nebesima zemlja.

Jednako volim
nebo i zemlju.

I sve što gmiže i hoda,
leti i pliva.

Lisicama i lasicama
kujem krv.

Kopcima
oštrim kljun.

Vukovi kod mene
školuju glas.

Čovječja ribica u mom oku
uči da pliva.

Imam zemlju u jeziku.
Imam jezik u zemlji.

Ne mogu iskopati
zemlju iz jezika.

Ne mogu iščupati
jezik iz zemlje.

 

 

Tu  će ti iz očiju rasti trava 

 

Bože moj, što si mi u lubanju ulio

žlicu mozga, žlicu svjetlosti,

rascijepio prostor pred licem, maternicu

matere moje i zemlju

gdje će mi biti grob.

 

Što si me za ruku vodio kroz utrobe

mojih prababa,

od žene do žene, od zemlje do zemlje,

da bi mi rekao:

 

Stani, dalje te neću voditi: tu će ti 

iz očiju rasti trava. 

 

 

Dinarskom vuku

 

Što si ručo, vuče

s Dinare?

 

Janje,

grudu snijega,

Sunce

i tvoje srce.

 

Vuče s Dinare,

u tebi skače janje,

pada snijeg,

sija Sunce

i kuca moje srce.

 

Oblačino,

duhovino,

gradobitino.

Moj pobogu brate. 

 

Milo me pogledala zemlja

 

Ožiljak između kažiprsta i srednjaka na mojoj lijevoj šaci. No-

sim ga od svoje osme. Trag jednog kućnog noža s nakovnja Ma-

tana Nogala s Velima.

 

Kovački nož s drvenom ručicom, oštar i težak, davno se izlizao,

istanjio, pozobala ga rđa, a njegov se ujed između članaka na mo-

joj lijevoj šaci još bijeli. I bijelit će se dok se, kao i nož, ne prospe

u zemlju. Dok rana ne nađe svoj nož. Nož svoju ranu.

 

Bilo rano proljeće, kasno popodne: u našim Dračama proli-

stali i procvjetali kljeni. Ti sam u kući. U tebi tvoj vuk. Gladan

Mesa.

 

U konobi o gredi visio pršut. Bio pršut, sad kost. Pri kosti, pri

obišenjaku, ostao dlan čekinjave kože i žila. Ostao neodoljivi mi-

ris pršuta.

 

Zgrabio kost i nož i kao pas, kao vuk, pobjegao u Drače, me-

đu kljene, kveljati i glodati kost. Udisati miris.

 

Po glatkoj svinjskoj butnoj kosti poleti oštar kovački nož i svrši

među člancima moje lijeve šake. Pljusnu krv.

 

Ja zajaučem iz svega glasa. Kao što je jaukalo prase kad su ga

klali.

 

Dotrčala Mila Asanovića, djevojka najmilijeg pogleda u mom

životu. Puljizova: to popodne bila u svoje sestre, u Dragovića.

 

Smirivala me, vezala ruku, zaustavljala krv. Mirisala djevojač-

ki, govorila mi:

–         Dragi, dragi moj!

 

Prvi put, od nje, čuo tu riječ.

 

Udala se te godine na Sebišinu. Za Agarića. Stara Agara, baba

ili prababa njezina muža, imala sto godina.

 

Umrla pri prvom porođaju. Rodila i ostavila sina. U zemlju

odnijela najmiliji ženski pogled moga života.

 

Milo me pogledala zemlja.  

 

 

Naša kučka Zmijara

 

I danas, nakon pedeset godina, još laju poskoci nad našom

kućom u Podosoju. To su poskoci unuci i praunuci naše kučke

Zmijare.

 

Naše kučke Zmijare, koja se parila s poskocima.

 

Parila se dvaput godišnje: kad se pare psi i kad se pare poskoci.

Parila se s psima i s poskocima.

 

U vrijeme njezina parenja, oko naše kuće posvunoć se naga-

njali psi i poskoci. Ujutro, sve mirisalo pasjim i poskočkim sje-

menom.

 

Štenila se u Kozjoj ljuti, u kršu. Iz krša dovodila pse i poskoke.

Prvi put dovela četiri kučeta i pet poskoka. Poskoci bili obrasli

psećom dlakom, psi imali rašljast jezik i zmijski rep.

 

(Viđali poskoke s pasjom glavom i pse obrasle poskocima.)

 

Dojila ih na našem kućnom pragu. Za sise se otimali poskočići

i kučići. Piskali i režali. Ujedali se.

 

Kad bi poodrasli, poskoci dojili ovce i koze. Lokali vareniku

iz kotluša.

 

Slijedili i dojili mlade majke, kad kad bi umorne zaspale u vinogra-

du. Krili se između njihovih sisa. Iz jedne bi sise dojio poskok, iz

druge sin. Takve poslije zvali poskokovićima i vilenjacima.

 

U Vranjači i Dvogrljači, gdje su druge napadali, nama su se

umiljavali, oko naših nogu ovijali poskoci. Branili nas od drugih

zmija. Bili su to poskoci što su se odgojili u našoj kući, koje je

oštenila naša kučka Zmijara. Naš rod.

 

Naša se kuća sorila. Gora sašla iz gore, pregazila vrtle i vino-

grade, ušla u našu kuću. Gdje smo sjedili mi za večerom i moli-

li se Bogu, sad sjede i mole se grab i dub, jasen i kljen. Na ploči

kraj komina, gdje smo se rodili ja i moj otac, djed i pradjed, sad

se rađaju poskoci.

 

Unuci i praunuci naše kučke Zmijare. Čuvaju našu kuću.

 

Mjesto gdje ti je bilo lice


Platio kućne račune. Podšišao se.

Pola sata u ogledalu gledao

svoje lice.

Mjesto gdje ti je bilo lice.

 

[email protected]

 

Autor 9.9.2012. u 13:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija