Nedžad Ibrahimović: Inkapsulirana tijela i/ili inkapsulirane duše

Autor/ica 👤tačno.net 2.1.2014. u 12:37

Povezani članci

U organizaciji Centra za kritičku misao i portala tacno.net u Mostaru je predstavljen romana Nedžada Ibrahimovića “Inkapsulirana tijela”.
O romanu su govorili: prof. dr. Enver Kazaz, književnik Almin Kaplan i autor prof. dr. Nedžad Ibrahimović.
Donosimo prikaz književnika Almina Kaplana.

Amer Bahtijar, Almin Kaplan, Nedžad Ibrahimović i Enver Kazaz

Piše: Almin Kaplan

Inkapsulirana tijela su strana tijela koja vremenom steknu opnu, izoluju se od nas koji smo njihovi domaćini – ali nas nikada ne napuštaju. A ako se to kojim slučajem i desi, onda s njima odlazi i dio nas. Inkapsulirano tijelo može biti geler od granate koji se zavukao negdje pod našu kožu, ili već kost bića koje je ta granata raskomadala. Međutim, ovdje nije samo riječ o toj fizičkoj inkapsulaciji, već i o onoj psihičkoj, koja nam se dešava svakodnevno. Bića s kojima dijelimo svakodnevnicu, bića su u koja se transpaltiramo i koja se transplatiraju u nas same. Svaka veza sa drugim čovjekom, veza je koja na oba njena sudionika ostavlja trajne posljedice. Vrijeme često mjerimo ljudima koji prolaze kroz naše živote, a jednom kad tih ljudi nestane, kad, dakle, prođe vremena, ostanemo sami sa našim avetima – sa, u nama inkapsuliranim tjelima. Taj suživot je ono što našim životima daje težinu, najprije u onom negativnom smislu – čini ga nepodnošljivim, a zatim i u onom pozitivnom – daje nam iluziju da ipak nismo sami.

Možda je zgodno, ovdje na početku, spomenuti to da mi je prilikom iščitavanja Ibrahimovićevog romana na pamet često padalo jedno već pomalo zaboravljeno pitanje: Šta je ustvari roman? A zatim i odgovori koje sam na to pitanje nekada dobio: Roman je raj pojedinca! (I. Singer) Roman mora otkriti neki novi djelić života – u suprotnom je nemoralan! (H. Broch) Roman predstavlja histroiju misli! (M. Kundera) Pitanje kao i odgovore spiminjem zato što što ih je u mojoj glavi potakla baš knjiga o kojoj govorim, a to za njenog autora mora biti kompliment – jer, roman Inkapsulirana tijela, po mišljenju ovog čitaoca traži da ga se stavi na zasluženo mjesto, na polici za roman, dakle, da mu se prizna svaki milimetar osvojenog teritorija.

Inkapsulirana tijela je roman i o djetinjstvu. Naglašavam „i o djetinjstvu“ – jer djetinjstvo nije jedina tema ove knjige, već tek jedna od monogih tema koje se u ovom štivu isprepliću. Djetinjstvo je za većinu pisaca bilo najvažniji dio njihovog života, pa je čak neko negdje rekao kako pisac nikada ne zaboravlja svojih prvih petnaest godina, s kojima se ostatak života obračunava tako što o njima piše. Možda je djetinjstvo jedina moguća utopija i možda je jedino ispravno njemu težiti, ili je možda djetinjstvo vrijeme koje je piscu u trenutku kad kreće sa pisanjem jedini život koji ima – pa baš iz tog razloga je tako često odabrano kao tema. Kakav god da je slučaj s piscem Ibrahimovićem, njegovo djetinjstvo je značajno iz više razloga. To je prije svega način na koji on o svom djetinjstvu piše – hrabro, sa čitaocem dijeleći one najsuptlnije trenutke života koje čovjek uopće može iskusiti. Drugo što je važno jeste to da njegovo djetinjstvo nije djetisnjstvo bez konteksta; ono je smješteno u jednu, već odavno nepostojeću, socijalističku državu. Pišući ovaj roman Ibrahimović se osim sa sobom kao djetetom, obračunava i sa tom državom koja nikako da potone na dno, gdje je inače mjesto olupinama. Roman Inkapsulirana tijela je još jedan kamen oko vrata olupine bivše nam države, i njegov cilj jeste da pomogne namučenoj duši naći mir, odnosno potonuti u duboku vodu. I jedan i drugi od navedenih razloga u korist važnosti ovog romana govore koliko je proza Nedžada Ibrahimovića bitna za nas koji tek čekamo da se sa avetima naših djetinjstava već jednom obračunamo. Ovaj roman će nam svima pomoći da pomaknemo granice otkirvanja svoje sopstvenosti i da s njom konačno svedemo račune.

Kad Ibrahimović govori o osjećajima iz vlastitog djetinjstva, nestrpljivom čitaocu bi se moglo učiniti da se tu radi o kojekakvim nelogičnostima, odnosno, moglo bi se pomisliti da je te osjećaje nemoguće dekodirati. To su osjećaji koje dijete zadobiva još dok nije usvojilo pravila, odnosno prihavtilo svijet onakvim kakav mu se on nameće; osjećaji za koje bi najbolje možda bilo reći da su „proizvoljni“. Ali, takav čitalac će se grdno prevariti odustane li od ovog štiva, jer vremenom će ti osjećaji kod njega kao čitaoca podstaknuti čitavu bujicu takvih, proizvoljnih osjećaja iz njegovog djetinjstva, za koje ni sam neće moći naći nekakv opšti korelativ, niti ih podijeliti sa drugima. Recimo, ovog je čitaoca Ibrahimović podsjetio na to da mu je riječ otac, dok je bio dijete, przivala sliku krova na četiri vode – kada je govorio o osjećaju, koji mu se javlja dok čita, da ga iza svake stranice vreba osjećaj kao da je nešto skrivio.

Govoriti o romanu Inkapsulirana tijela je nemoguće a da pritom ne spomenem film. Osim što je sedmom umjetnošću prožet Ibrahimovićev tekst, i to najprije na način da autor nekakve zgode ili već nezgode poredi sa scenama iz filmova Sodenberga, Tarkovskog i drugih, ovaj roman je filmski i napisan. Čak ovog čitaoca dovodi u iskušenje da kaže kako je Nedžad Ibrahimović, umjesto napisao, snimio roman Inkapsulirana tijela. Nemoguće se oteti dojmu da nam ustvari govori neko ko ima iskustva sa režijom; jer svaka slika, ili već scena, u ovom romanu je pažljivo birana. Osim maestralnih kadrova, o rediteljskom umijeću nam svjedoči i obim priče koja se u romanu dešava istovremeno na više mjesta, a pisac nam otkriva samo ona mjesta koja su za priču neophodna. Naime, radi se o veoma složenoj romanesknoj strukturi koja ni u jednom trenutku svojom kompozicijom ne prestaje interesovati čitaoca.

Ovdje, dok se govori o ovoj prozi, bez obzira što je takvih, ili već sličnih prilika bilo i do sada, dobro bi bilo uvesti termin „multimedija“. Osim filma, čije poznavanje od vas zahtijeva Ibrahimovićeva proza, u ovom romanu je prisutna i muzika. Svjestan da je bilo koju pjesmu bilo kojem njegovom čitaocu moguće u bilo kojem trenutku čuti, Nedžad Ibrahimović to i koristi. Recimo, dijalog koji se odvija između likova njegovog romana, ovaj pisac upotpunjuje pjesmom Rum and Coca-Cola od grupe The Andrews Sisters. Dok glavni lik romana razgovara sa svojom djevojkom, ona spomenutu pjesmu povremeno pojačava, odnosno, smanjuje daljinskim upravljačem; pa često ne čuje riječi svog sagovornika. Kako ih ne čuje lik iz romana, tako isto ih ne čuje ni čitalac – pa mu jedino preostaje da i sam pusti tu pjesmu (na youtube-u).

Inkapsulirana tijela je roman-mozaik sastavljen iz paramparčadi. Na pojedinim mjestima će se možda desiti da čitalac pomisli kako određeni pasus ili već određeno poglavlje nije trebalo biti na mjestu koje u toj cjelini zauzima, međutim, svako parče je na mjestu koje mu priliči, i svojom razbacanošću od čitaoca traži da aktivno učestvuje u samom procesu pričanja. Hoću reći da ovaj roman komunicira sa čitaocem, ne dopuštajući mu da ni na jedan trenutak svoje misli ostavi po strani i prepusti se mehanici jezika. A i život kad se sakuplja, sakuplja se baš kao i paramparčad.

Ovo je roman i o postratnoj stvarnosti bosanskohercegovačkog društva. Na pojedinim mjestima Ibrahimović vješto secira lešinu akademske inteligencije i na vidjelo iznosi sve njene nedostatke; i to radi hrabro. Posebno se bavi onim intelektualcima koji svu svoju energiju troše na izgradnju nacionalnih identiteta kojima i sami pripadaju. Ovaj pisac im na pojedinim mjestima prigovara za njihov romantičarski odnos naspram njihove prošlosti: upozoravajući ih da je nemoguća i suluda bilo kakva privatizacija kulturnog dobra. Onemogućavanje podvrgavanju kritici najpogubnije je za one koji spadaju pod imenilac vlastiti identitet, i o tome se u ovoj knjizi ne šuti.

I na kraju, da kažem, roman Inkapsulirana tijela, čini mi se, pisan je više iz životnih nego iz književnih razloga. Kako to reče jedan od likova u ovoj knjizi: roman je pokušaj da se uobliči jedan život –i ta nastojanja ovaj čitalac osjeti u romanu o kojem upravo govori. Naša ljudska nastojanja da se posložimo u godinama koje su ostale iza nas, ili već u svojim shvatanjima onoga što nas okružuje, svima su nam dobro poznata. Malo kome pođe za rukom istovremeno uobličiti život i pri tom još zadovoljiti visoke književno-estetske kriterije, kao što je pošlo Nedžadu Ibrahimoviću. I ja mu ovom prilikom na tome čestitam!