Nedžad Maksumić: I živi i mrtvi u ovom gradu robovi su bez okova

Nedžad Maksumić
Autor 30.11.2019. u 15:40

Izdvajamo

  • Knjiga „Libanon na Neretvi“ Dragana Markovine vrijedan je dokument vremena, topla i iskrena priča o postojanju jednog grada u vrtlogu zlih vremena. Gradu koji je, suočen sa nestajanjem i poništavanjem svih njegovih stoljetnih vrijednosti, sačuvao još uvijek dovoljno snage i borbenosti da zasluži ljubav onih koji ga vole. Da pruži otpor zlu, makar kroz njihove riječi. Otpor!                                                                                                 

Povezani članci

Nedžad Maksumić: I živi i mrtvi u ovom gradu robovi su bez okova

Sinoć je u prepunoj dvorani hotela Bristol u Mostaru predstavljena knjiga „Libanon na Neretvi“ Dragana Markovine u izdanju Centra za kritičko mišljenje i portala Tacno.net. O knjizi su uz autora govorili književnik i glumac Nedžad Maksumić, prof. dr. Drago Bojić i režiser Dino Mustafić.

Neupitna vrijednost u knjizi „Libanon na Neretvi“ je istrajni antifašizam. Svi pokušaji dvojbi oko zauzimanja ispravne pozicije u uslovima Drugog svjetskog ili našeg posljednjeg rata samo su pokušaji relativizacije zločinačkih ideologija i zločinačkih postupaka i na njih autor ne pristaje. Koliko god i kakav god dijalog bio potreban, nemoguć je sa onima koji ideologiju i praksu fašizma umotavaju u sjajne oblande nacionalnog buđenja ili viših nacionalnih interesa. Teorija krvi i tla primijenjena u našim jadnim stvarnostima natopila je rijekama krvi ovo naše tlo, pokušavala nas naučiti da mrzimo sve „tuđe“ i volimo sve „naše“, koliko god te naše pogani bile smrdljive i krvoločne. Markovina ne pristaje na to i postavlja jasnu granicu između prava na mišljenje i prava na zločin koji je proizašao iz pogrešno shvaćenog „nacionalnog cilja“.

Nedžad Maksumić 

Dragan Markovina iz ratnog Mostara je bio primoran otići još kao dječak. Njegovi nisu bili „krive nacije“ pa nisu bili „etnički očišćeni“, ali su, prema mišljenju onih koji su tada odlučivali o životu i smrti, o opstanku ili nestanku, bili vrijedni svakog čišćenja, jer su bili ideološki i ljudski nepodobni novouspostavljenim „vrijednostima“ i očito suprotstavljeni zvijerima koji su gradom upravljali „ognjem i mačem“. Njegovi nisu htjeli pristati na stroga pravila nečovještva. Ako si, takav, u takvom vremenu, želio moći se pogledati ujutro u ogledalu, mogao si jedino ne pristati. Moralo se otići. Nije se tada rušio i srušio samo njegov grad nego se, ciglu po ciglu, kamen po kamen, san po san, srušio zauvijek i njegov dječački svijet. Ponio je sobom nešto sjećanja, uvjerenja, vrijednosti na kojima je odrastao u tom periodu prve mladosti. Borio se, dječački prkosno, da barem u sjećanju, samo za sebe, sačuva svoj grad onakvim kakvog ga je volio. Taj grad koji je Grad bio, koji se činio neuništiv u svojoj ideji zajedništva, bratstva, ljubavi i terapeutske zajebancije. Grad kojega se više sjećamo nego živimo.

Prošle su godine, ratovi, stvarni i lažni mirovi, naša vječita primirja… Dragan, isti onaj dječak, u svojim se knjigama danas vraća svome Gradu. Zna on da ga ne zatiče onakvog kakvim ga je ostavio u svome sjećanju. Zna on da bi bilo naivno očekivati od Mostara da glumi samog sebe od nekad, ali takođe zna da je u tom gradu bilo nešto čega se vrijedi sjećati. Grad koji se nekad identifikovao sam sobom u navijačkom pokliku: „Ovo je Mostar!“ i živio u uvjerenju da „sve nas ista ljubav spaja“, sada se mora suočiti sa svojim stvarnim, današnjim likom, i pokušati ga prihvatiti, jer drugog nema. Upravo o tome u knjizi koja je pred nama „Libanon na Neretvi“ sa neodvojivim podnaslovom „Kultura sjećanja i zaborava“ piše današnji Dragan Markovina. Ovo je knjiga o rubnom mediteranskom gradu, dokle dolijeću galebovi i gdje puše bura, a za dobrih dana zna zamirisati more, a, opet, gradu ukliještenom među ova bijela i siva brda, među svoje, nekad prikrivene, a nekad oslobođene, mržnje i netrpeljivosti. O gradu i njegovim ljudima, malim i velikim, malim u svojim zavistima i zloćama i velikim u svojim širinama i ljubavima. Reklo bi se: Grad kao i svaki drugi, ali ne zavaravajte se. Neponovljiv je u svojoj jedinstvenosti, u svome dobru i u svome zlu, u dobru koje se istrajno opire i zlu koje se nadvija nad njega.

Markovina je povjesničar, to se jasno vidi i u ovoj knjizi. Ne libi se postotaka, dokazivih činjenica, citata i dokumenata, podsjećanja na zaboravljeno, a bitno, na ono što neki probaju svakojakim mudrolijama i varkama izbrisati iz individualne i kolektivne memorije. Povjesničar progovara iz svakog retka knjige. Ali, ona nipošto nije udžbenik povijesti. Ona traži istinu i gleda da, ako ne pomiri, onda barem ponudi prostor za antagonizirana društvena sjećanja. Autor pristaje na to da je ovo, prije svega, njegov lični pogled na prošlost i sadašnjost Mostara i da bi, sigurno, neko iz drugačijeg konteksta i pripadnosti, sasvim drugačije vidio iste slike ili bi za njihovu ilustraciju pronašao sasvim drugačije argumente. Knjiga ne odriče to pravo nikome. Pravo pitanje je: Kako dalje? Sa svim našim teretima prošlosti na plećima, sa svim našim nepristajanjima da slušamo i istine drugih.

Neupitna vrijednost u knjizi „Libanon na Neretvi“ je istrajni antifašizam. Svi pokušaji dvojbi oko zauzimanja ispravne pozicije u uslovima Drugog svjetskog ili našeg posljednjeg rata samo su pokušaji relativizacije zločinačkih ideologija i zločinačkih postupaka i na njih autor ne pristaje. Koliko god i kakav god dijalog bio potreban, nemoguć je sa onima koji ideologiju i praksu fašizma umotavaju u sjajne oblande nacionalnog buđenja ili viših nacionalnih interesa. Teorija krvi i tla primijenjena u našim jadnim stvarnostima natopila je rijekama krvi ovo naše tlo, pokušavala nas naučiti da mrzimo sve „tuđe“ i volimo sve „naše“, koliko god te naše pogani bile smrdljive i krvoločne. Markovina ne pristaje na to i postavlja jasnu granicu između prava na mišljenje i prava na zločin koji je proizašao iz pogrešno shvaćenog „nacionalnog cilja“. Problemi koje pisac dotiče u ovoj knjizi su i nedostatak pojedinih građanskih sloboda u socijalističkom periodu našeg društva, nepostojanje demokratske tradicije i navika, prikrivanje pojedinih neugodnih istina i njihovo prešućivanje.

Sve što nam se dogodilo i događa ima svoje korijene, duboke i često neistražene, skrivene u pričama roditelja, nikada ranije čutim. Izgovorene prvi put uz svečanu večeru, uz vjerski praznik ili neku drugu priliku, uz čašicu više, pred veselim drugovima koji isto misle, kad nestanu strahovi i otvore se brane. A mogu biti i ispričane ovlaš, pred spavanje, kao priče za laku noć, da dijete prije nego što zaspi, zna gdje živi i šta mu prijeti. Da nikada više dijete mirno ne usnije. Jesmo li svi robovi tih mračnih priča i legendi koje se kao zmije vuku iz traumatičnih prošlosti naših familija i naroda. Nasjedamo li svi na tu mračnu i bajkovitu priču o tome kako su naši uvijek žrtve, a oni drugi uvijek zlotvori.

Dragan Markovina podsjeća nas ovom knjigom da su u ovom, oduvijek multietničkom, gradu do zadnjeg rata jedna s drugim i jedna pored drugih većinu činile četiri nacionalne grupacije od kojih je jedna, Jugosloveni, danas shvaćena kao historijski incident, poslije rata potpuno nestala ili se utopila u jasnije diferencirane i tradicionalne nacionalne tokove, dok je druga, Srbi, svedena na mali postotak, toliko mali da, u političkom smislu, jedva i postoji. Grad je postao podijeljen na dvoje, na hrvatski i bošnjački Mostar, bez zida, ali sa mnogo zidova u glavama njegovih žitelja, koje bi bilo vrlo ambiciozno nazvati građanima.

Bogdan Bogdanović, kojeg se Markovina u ovoj knjizi rado sjeća, gradio je i sagradio u Mostaru Partizansko spomen groblje, dostojanstveni Grad mrtvih u gradu živih, da bi sačuvao priču, da bi nastavio slaviti život, da bi odbranio Grad. Odnos prema ovom Gradu mrtvih danas je jednak odnosu prema Gradu još živih. Oba ova grada su taoci zarobljenih istina, vladajućih laži, divlje sile i nedostatka obraza. I živi i mrtvi u ovom gradu robovi su bez okova, u okovima svojih vlasnika, koji će uvijek znati šta je za robove najbolje, a za njih najkorisnije. U knjizi, s velikom ljubavlju i pijetetom, autor spominje i profesora Predraga Matvejevića, književnika i nepotkupljivog intelektualca, dobrovoljnog izgnanika koji nije pristajao na naređenu stvarnost. Spominje njegovu spaljenu i napuštenu kuću na mostarskom Bulevaru, blizu ratne linije razdvajanja. Pred kućom je posječena smokva o kojoj je rado pisao. Ta smokva se od prije par ljeta omladila i opet počela da daje sočne plodove. Hoće li i Mostar pokazati jednaku moć uskrsnuća?

Knjiga „Libanon na Neretvi“ Dragana Markovine vrijedan je dokument vremena, topla i iskrena priča o postojanju jednog grada u vrtlogu zlih vremena. Gradu koji je, suočen sa nestajanjem i poništavanjem svih njegovih stoljetnih vrijednosti, sačuvao još uvijek dovoljno snage i borbenosti da zasluži ljubav onih koji ga vole. Da pruži otpor zlu, makar kroz njihove riječi. Otpor!

 

                                                                                                

Nedžad Maksumić
Autor 30.11.2019. u 15:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija