Nekrolog mornaru bez mora

Povezani članci

• Mostarski velikan gazi sve pred sobom: Rođeni pobjedom nad Slavijom najavili pohod na Kup
• Bosić: Krajnje je vrijeme da BiH prestane da bude talac politike Dragana Čovića
• Salko Šarić: Šta je cilj izmišljotine sadašnjih organizatora Šantićevih večeri poezije?
• Samir Šestan: Jadnici u Federalnoj vladi ili Klonirani Kalimero na steroidima
• KNJIGA TEATROLOŠKIH PORTRETA
• Tomislav Jakić: MI I ONI

Foto: Ivica Galovic/PIXSELL

Dragi Đole, putuj onako kako si to uvijek i činio; hrabro i bez straha, sa podignutim sidrom ne plašeći se mraka! Tamo gdje Ti ploviš je vječno svjetlo. Bit ćeš i ostati u našim srcima. Zauvijek!

70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća Banjaluka i Novi Sad su uvijek imali neku posebnu vezu, rekao bih bratsku. Kada bih posjetio Novi Sad osjećao sam se kao kod kuće. Vojvođanska gostoprimljivost dobrih ljudi neodoljivo me podsjećala na gradski duh Banjaluke. Umjesto mog Kastela u Novom Sadu bi našao Petrovaradinsku tvrđavu. Umjesto mirisa lipa osjećao sam miris bagremova. Preko ljeta bi noću, poslije žarkih vrućina, vjetar sa Dunava mamio ljude u grad na korzo a iz obližnjih kafića bi se čuo grohot smijeha i žamor vesele i razdragane mladosti. Baš kao i u Banjaluci kada bismo se u predvečerje okupljali u Gospodskoj ulici ili Zanatskom centru a prijatna svježina koja je dolazila sa Vrbasa nas neodoljivo privlačila na njegove obale. Tih godina su Vojvodina i Borac bili ljuti rivali i onda kada su se borili za opstanak u Prvoj fudbalskoj ligi ili za gornji dio tabele i izlazak na europsku scenu. Bili smo sretni i zadovoljni našim životima i vjerovali smo u budućnost!

Smrt Đorđa Balaševića me je zadesila u Göteborgu, u Švedskoj, daleko od Novog Sada i Banjaluke. Premda Đorđa nikad nisam imao priliku da upoznam, njegova smrt me je pogodila kao da sam izgubio nekog svog bližnjeg, nekoga koga sam tih 70 i 80-ih svakodnevno sretao u našoj Banjaluci i našem Novom Sadu. I taj osjećaj tuge i žalosti ovih dana dijele mnogi ljudi dobre volje širom svijeta od Sarajeva, Novog Sada, Zagreba pa do Stockholma, Berlina, Kopenhagena, Čikaga, Toronta, Sidneyja….

Đole je oduvijek bio naš a svjetski! On je uvijek sa nama, bez obzira o kojoj se paraleli i meridijanu geografske širine i dužine radilo i gdje se ko nalazio. Daljina, u stvari, više nije ni važna. Ona, kao i granice među ljudima su izbrisane Đoletovim umjetničkim, buntovničkim i revolucionarno-filantropskim duhom. Rođen kao panonski mornar bez svog mora kako bi ostao zauvijek sa nama. Besmrtan.

Danas sam zahvalan nekolicini entuzijasta SDP-a u Banjaluci na čelu sa potpredsjednikom Vojinom Mijatovićem koji je okupio časne Banjalučane kako bi se „oprostili od svog vojnika“. Svakako bih bio s njima da sam bio prisutan u našem rodnom gradu kao i mnogi drugi Banjalučani razasuti širom svijeta.

Oni su zaslužni što svojim činom nisu dozvolili da Banjaluka po ko zna koji put umre od stida usidrena u crnoj rupi ovozemaljske kugle.

A Ti, dragi Đole, putuj onako kako si to uvijek i činio; hrabro i bez straha, sa podignutim sidrom ne plašeći se mraka! Tamo gdje Ti ploviš je vječno svjetlo. Bit ćeš i ostati u našim srcima. Zauvijek!