Svjetlost nad nizinom Beograda

Nemanja, socijalistički simbol ljubavi i svete zahvale

 Milan Pekić
Autor 29.1.2021. u 09:46

Izdvajamo

  • Spomenik je, ustvari, podignut snazi pokazanoj krajem dvadesetog vijeka, pobijeđenoj, ali, nipošto za priznati, ipak neuništenoj, pa onda današnjim komšijama i dalje, vjerovatno bezvezno, ali prijetećoj. I srBlju pred kojim se sakriva istina, prvo o počinjenim zločinima, ali i o gubicima, porazu u tom i od tog vremena. I o onom budućem. Da srBlje ne sazna. I ne vidi…

Povezani članci

Nemanja, socijalistički simbol ljubavi i svete zahvale

Foto: Vojislav Stojsavljević

Beogradska poruka iz mača, stegnutog u ruci brončanog Stefana Nemanje sa Savskog trga? Svejedno mi je… Danas su našli da se sjećaju svetog Simeona, time i sina mu svetog Save! Današnja, bolje rečeno suvremena – suvremenost duže traje, poruka je svaštarskog značenja, pa – svašta!

No, od onih koji su ocu – davno zatrte dinastije, ali s tragom u legendi – Nemanji, otkrili golemi spomenik u Beogradu, ne mogu se očekivati, niti se očekuju, blage poruke upućene pa… ljudima svijeta. Ni komšiluka. Pokazuju to (ne)djelima i ličnim frizom opšte kulture. Ponašanjem. Obrazovanjem! (Da je onaj čije ime ne spominjem, naučio, a učio je, marksizam, a kaže i ustrojstva dobroga života po uzorima svetaca – pa i Rastka Nemanjića, jasno, svetog Save, onda se u životu, zasigurno, ne bi ponašao maskiran grmaljskom bahatošću. Ustvari pravim licem. Ne vjerujem da je na tragu onog što je ostavio Rastko, a opisano je u Žitiju sv. Save – ako je tačno!)

No, pustimo laktaškog grmalja i njegove propovijedi! Beogradsko-spomenički problem, u mom viđenju, je u neukusnosti i neukosti vremena (kako god ova sintagma trapavo zvučala i izgledala). Ovog rigidnog, crnog i krvavoga, zaista, ni krivog ni dužnog u svom protoku, a s bljutavnošću, kad se pomisli na tumačenja zlom nabijene nacionalističke čeljadi. Ne može vrijeme biti krivo. Pa ni opisano ovako kako uradih. Ali u njemu prebivaju, eto – dvonošci, pa…

U pokazanom, činom iskazanom i skupo-izlivenom, vidim i cinično cerenje idejnih neimara dok proviruju iza golemog spomenika na trgu poznatom po svađi taksista i razbacanim, masnim papirima preostalih nakon bureka što ih halapljivo izjedoše pristigli, umorni putnici iz vozova na isteku putovanja.

Novopodignuti megalit me – o umjetničkoj vrijednosti neću ni slova! – silno podsjeća na manire iz SSSR-a, a usvojene i u zemljama zaljubljenog bloka. U dobu ljubljenih im tiranina. Onih koji su plemenitu ideju socijalizma pretvorili u teror prevaspitavanja, a na čemu im je zahvalni narod, demokratskom ljubavlju (sic!) zahvaljivao dizanjem skulptura, a za života im, gore, gore, gore…. Golemost ljubavi pokazivana je metrima visine brončanog vođe! Veća ljubav, to brončano čelo i tjeme, više u oblake, blizinu neba! I onda, u i uz promjenu režima i protoku vremena, promjene su simbolizirale što spektakularnija rušenja. Ljubavi, ne samo spomenika, dakako.

Tako nekako, na Savskom trgu vidim primitivizam, nacionalističko foliranje i spomenik nekom svetom lenjinu, staljinu, nemanji alias simeunu… Svejedno… Uostalom, simbolika je znak želje za postojanje ili osvježavanje opasnih namjera i iza, recimo, nevinog Nemanje ili sv. Simeuna, vidim spomenik živućeg sadašnjeg, ljubljenog predsjednika. I pobočnika, iz srBskih, okupiranih teritorija.

Razapnite me, ali moj mozak tako prima impuls poslan od dva oka u glavi mi…

Imam i opasku: Spomenuh sudbinu sovjetskih skulptura, a moram istaći da sam protiv rušenja bilo kojih spomenika! Oni, svi spomenici, svjedoče o dalekoj prošlosti ili ljubavima savremenosti, kad je o socijalističko-sovjetskim riječ. Svejedno je! Ali, često, gluho, bezrječno, govore i o licemjerju, ali tu je u pitanju, hajd’ da skratim – opštosti kulture okolnih, hoću reći lokalnih žitelja. Ma koliko teritorij lokala bio. U kvadratnim kilometrima. Hoću reći kako mislim i vjerujem da ih ne treba podizati prkosno, u inat, u ime prolazne slave… Jer, lako je rušiti… A to znači i sakrivati sebe, a i pretke. To znači i stid… Dakle čemu i zašto. Zaljubljeni u vođe ne navaljujte…

Ne vjerujem da je znamenju u Beogradu kumovalo vrijeme, a bilo ga je, mjerljivog stotinama godina! Važni su utemeljitelji-ktitori! Oni su oni „ljubljeni“!

Bilo bi zanimljivo testirati koliko je srBalja pročitalo ‘Žitije sv. Simeona’, a i oni što bijahu čitači – šta zapamtiše?

Još i anegdotica o lakoj ‘prodaji’ nacionalnog ponosa! Neki ljudi su vidjeli projekat, prije nego što je postavljen i kamenčić postamenta. Tvrde da je Nemanja, u čast pravoslavlja koje je učvrstio prostorima Balkana, u ruci držao križ. No, kako u blizini novog spomeničkog kompleksa traje gradnja arapskim parama zamišljenog ‘Beograda na vodi’ šaka petrodolara bila je dovoljna da se uvidi nezgodnost i moguća uvreda islamskim namjerama! I Nemanja, na prečac i nacionalno bezdušno, bi prodan i prepušten brončanom prostituiranju, izgubi nevinost i posta vučko-laktaški militantnim. S mačem, sa znakom spremnosti na buduće juriše… Hej, vođe srBalja, nije li prejeftino otišlo junaštvo, ali i nacionalni ponos? Kako ste ono vikali: ‘Brat je mio, koje vjere bio… Samo nek’ je Srbin!’ Šta ako je Arapin? Nije li i sramno, a i gadljivo…? SrBlju ponajviše?

Kako god!

Spomenik je, ustvari, podignut snazi pokazanoj krajem dvadesetog vijeka, pobijeđenoj, ali, nipošto za priznati, ipak neuništenoj, pa onda današnjim komšijama i dalje, vjerovatno bezvezno, ali prijetećoj. I srBlju pred kojim se sakriva istina, prvo o počinjenim zločinima, ali i o gubicima, porazu u tom i od tog vremena. I o onom budućem. Da srBlje ne sazna. I ne vidi…

 Milan Pekić
Autor 29.1.2021. u 09:46