Raymond Rehnicer: NEPODNOŠLJIVA JEDNOSTAVNOST MODERNITETA

Mene, evropskog humanistu i multikulturnog srednjoevropskog i bosanskog bastarda, zabrinjava nesposobnost takozvane slobodne i demokratske Evrope da prihvati komplikovanost multikulturne Bosne i ugradi je u vlastitu budućnost.

Zabrinjava me sve to, jer se bojim da bih mogao –  jednako kao što sam mirom u Daytonu, Ohio, izgubio onu Bosnu u kojoj sam dvade­set godina pravio urbanističke planove – još u toku vlastitog života izgubiti i Evropu, u kojoj se, uprkos svim njenim nedostacima, osećam kod kuće.

Interesantno je kako se čovek tokom svojeg života povremeno vraća nekim idejama ili mestima koji, u suštini, nisu bitna za njegov život – ili možda jesu, samo toga često nismo ni svesni. Kratko vreme pre napada srpskih nacionalista na Bosnu i Hercegovinu završio sam i isporučio urbanistički plan Kozarca. Nije to bio ni u kojem pogledu izuzetan posao — ni posebno interesantan niti izrazito komplikovan – ali sam ga zapamtio jer je bio moj poslednji mirnodopski posao u struci u vlastitoj zemlji. Neposredno posle toga u Sarajevu i drugim gradovima srpski nacionalisti započeli su da demonstriraju svoju silu, a naš miran život definitivno je završio okupacijom dela grada u kojem smo živeli. Honorar za taj posao, razumljivo, nikada nisam dobio, a dugo vremena nisam o Kozarcu uopšte ni razmišljao.

Prvi put sam u Kozarac došao negde početkom sedamdesetih godina, u vreme kada sam se bavio urbanističkim planiranjem nacionalnog parka na planini Kozari. Neposredno ispod Kozare leži Kozarac, koji je po njoj i dobio svoje ime. Na planini Kozari se odigralo mnogo toga što je povezano sa borbom jugoslovenskih partizana za vreme Drugog svetskog rata, pa je nacionalni park, zapravo, i bio proglašen da bi se stvorio spomenik partizanskoj borbi. Tadašnji režim želeo je da nacionalni park prilagodi međunarodnim standardima — koji su pre svega usmereni na zaštitu prirodnih vrednosti – i zbog toga smo mi planeri imali svu silu raznih problema, kako sa samim područjem parka tako i sa lokalnim političarima. Kozarac je ležao izvan granica nacionalnog parka, i u to vreme je bio gradič tek nešto malo bolje opremljen od kakvog sela, u blizini većeg industrijskog grada Prijedora i rudarskih revira oko Omarske. Stanovništvo je većinom bilo muslimansko, sa nešto malo pravoslavaca. Uglavnom su radili u obližnjim rudnicima i fabrikama, ali su svi istovremeno obrađivali vrlo plodno zemljište u okolini.

Usred gradića nalazio se kvadratni prostor oivičen ostacima kamenih zidina starog utvrđenja, koje su većim delom bile srušene do visine čoveka. Sačuvana je bila samo jedna kamena kula, koja je svedočila o tome da je kvadratni prostor nekada bio dobro utvrđeni grad. To utvrđenje je zagolicalo moju znatiželju, pa sam kasnije potražio podatke o istoriji Kozarca. Sudeći prema dostupnim podacima, nika­da nisu bila provođena sistematska arheološka istraživanja utvrđenja, a istorijski izvori nisu sezali u daleku prošlost. Na osnovu pravilnog kvadratnog oblika utvrđenja bilo je sasvim izvesno da je prva tvrđava svojevremeno izgrađena na prostoru nekog starog rimskog utvrđenog logora. U vreme turskog napredovanja prema severozapadu srednjovekovna tvrđava je bila teško oštećena, možda čak i potpuno razorena, a sadašnje zidine su ostaci kasnije tvrđave, koju su Turci izgradili na postojećim temeljima. Unutar zidina bila je izgrađena mala kamena džamija, koja je u ono vreme bila još prilično očuvana.

Očito je Kozarac tokom niza stoleća, pa i milenija, bio utvrđenje na dugoj granici koja i danas razdvaja Evropu od Balkana. Prema savremenim geografskim shvatanjima, ovu granicu u tim krajevima čini reka Sava, koja se provlači po južnom obodu prostrane Panonske nizije, od zapada prema istoku. Hiljadugodišnja hrišćanska tradicija srednje Evrope ovu granicu poistovećuje sa razmeđem između prave vere i bezbožništva – bez obzira da li se bezbožnicima označavaju divlja balkanska plemena, heretički otpadnici od prave vere ili neverni muslimani. Znatno pre nego što je hrišćanstvo preplavilo sred­nju Evropu, u vreme kada je središte sveukupne evropske kulture bio carski Rim, istovetna je bila granica između civilizovanog sveta Mediterana i divljih plemena negostoljubivog severa.

Još u ta davna vremena procvata Rimskog Carstva granični pojas duž reke Save bio je neprekidno brižljivo čuvan i utvrđivan, kako bi civi­lizacija mogla biti odbranjena od barbarstva. Kasnije je poznati rims­ki limes bio pomeren znatno dalje na sever, ali je utvrđena linija duž reke Save ostala zaštitnica neposrednog „predgrađa” centralnog dela Carstva. Kao i mnoga druga carstva –  koja su se dičila svojom civi­lizacijom i na kraju ipak propala –  ni Rimsku Imperiju nisu od propasti uspeli sačuvati nikakvi zidovi niti utvrđene granice. Rimska civilizacija, sasvim sigurno, nije propala zbog toga što su barbari postali previše moćni, nego zato što su sami Rimljani – u svojoj oholosti i aroganciji –  izgubili veru u osnovne vrednosti vlastite civi­lizacije.

Ipak je, posle svake kasnije promene odnosa između civilizacije i bar­bara, granica duž reke Save uporno ponovo utvrđivana, u nadi da će vojna sila biti jača od vlastite slabosti – koja uvek iznova izaziva propast moćnih carstava i civilizacija. Posebno su interesantni događaji oko te granice u vreme stabilizovanja turske ekspanzije u Evropi. Naime, nakon konačnog neuspeha u osvajanju Beča tursko napredovanje prema severu i severozapadu bilo je zaustavljeno, a Tursko Carstvo je najveću pažnju posvetilo učvršćivanju teritorija. Posle prilično uspešnih protivnapada evropskih vojski, napuštena su područja severno od reka Save i Dunava, a obe strane se trude da novouspostavljene granice na najbolji način utvrde. U svemu tome nije zanemarljivo da su Turci svoja osvajanja objašnjavali na prak­tično isti način na koji su razne evropske sile opravdavale međusob­na osvajanja, odnosno potiskivanje Turaka – odbranom i širenjem jedine prave vere.

Slično kao u vreme (često nasilnog) širenja hrišćanstva u Evropi, svoja osvajanja Turci su ponekad opravdavali željom da nesretnicima koji ne poznaju pravu veru obezbede večno spasenje. Praktički istovremeni sukobi između protestantskih i katoličkih vojski i međusobna osvajanja teritorija –  koja su najčešće bila praćena ne manjim okrutnostima od onih turskih – u Evropi su opravdavana zaštitom i širenjem ispravne vere, mada su pri tome obe strane spasenje obećavale u ime Isusovo. Možda zbog toga što su bile počin­jene „unutar evropske familije”, grozote tridesetogodišnjeg rata brže su izbledele iz zajedničkog sećanja nego uspomene na ratove sa Turcima i njihovim saveznicima. U svakom slučaju, kada je protes­tantska ekspanzija bila konačno potisnuta, katoličke vojske mogle su se punom snagom posvetiti „spašavanju duša” svih onih evropskih ljudi koji su u međuvremenu od Turaka prihvatili islam. Severno od prastare granice na Savi i Dunavu vrlo energično i radikalno su izbrisani svi tragovi islama. Ne samo da su muslimani bili ponovo pokršteni, odnosno prognani, nego su i iz gradskih silueta Budima, Osijeka i niza drugih panonskih gradova iščezli vitki minareti džamija. Interesantno je da su, uprkos tome, kafedžije u carskom Beču –  čiji su građani i plemići od turskih osvajača naučili da piju kafu –  kao znak svojeg esnafa sve do današnjeg vremena sačuvali tipični turski fes. Ponovo uspostavljena granica između prave vere i nevernika utvrđivana je skoro na isti način sa obe strane jer je svaka strana bila sigurna da su opasni nevernici sa one druge strane. Duž svoje strane Austro-ugarsko Carstvo naselilo je pravoslavno stanovništvo, mahom iz područja koje je upravo osvojilo od Turaka. Kako bi ih u što većoj meri motivisalo da brane granicu, dalo im je u vlasništvo zemlju i pružilo im izvesnu autonomiju u okviru Carstva. Slično tome je duž svoje strane granice Tursko Carstvo naselilo lokalno stanovništvo, koje je tek nedavno prihvatilo islam, i dalo im u posed svu tamošnju zemlju. U evropskoj istoriografiji velika pažnja je posvećivana izuča­vanju austrougarskih vojnih granica, takozvanih krajina, dok je slična turska politika utvđivanja granica ostala praktički neistražena, mada je verovatno jednako zanimljiva. Posebno su sadašnji tragični događaji u bivšoj Jugoslaviji istakli u prvi plan to, ipak nedovoljno rasvetljeno poglavlje evropske istorije. Naime, sadašnji sukob između vrlo agresivnih pravoslavnih Srba sa jedne strane i katoličkih Hrvata, odnosno muslimanskih Bosanaca sa druge strane, zapravo je direkt­na posledica tadašnje politike dva carstva.

Kada sam neposredno pred ovaj treći balkanski rat radio na urbanis­tičkom planu Kozarca, kvadratne zidine njegovog utvrđenja bile su još uvek živo svedočanstvo te politike bivših moćnih carstava. Tadašnji gradić postepeno se razvio iz starog podgrađa, tako da je nekadašnje centralno utvrđenje bilo praktički pusto. U skladu sa boljševičkim prezirom prema prošlosti, najveći deo u celini ipak nevelikog prostora unutar zidina zauzimalo je skladište građevinskog materijala. Bilo je tu i nekoliko ruševina starih zgrada nepoznate namene, a okolne zidine su se i dalje krunile. Od celog utvrđenja rela­tivno očuvana je ostala samo jedna kula, i u njenoj blizini skladna mala džamija, tipična za tursko graditeljstvo u Bosni. Pojas neposred­no oko zidina ostao je većim delom neizgrađen, pa je zelenilo trave i korova, sa ponekim grmom ili drvetom, isticalo slikovitost ruševina. To je bilo daleko od one slikovitosti koju je svojevremeno Goethe –  sa mnogo romantičarskog oduševljenja – opisivao prilikom svoje posete Rimu. Sa vrha tih ne mnogo visokih zidina su nas, ipak, posmatrali vekovi ne manje bogate kulturne istorije, koja je sasvim sigurno seza­la sve tamo do carskog Rima.

Razumljivo je da sam u urbanističkom planu Kozarca predložio da kvadratni prostor starog utvrđenja postane centralna pešačka zona gradića. Srećom, savremene ceste su ga zaobišle; u svojoj maniji da celokupnu istoriju započinje od početka nije ga uništila ni komunis­tička vlast, pa sam smatrao poželjnim da ono što je od njega ostalo uključim u svakodnevni život. U razgovorima sa predstavnicima gradića te su moje ideje bile dobro prihvaćene, posebno zato što se svima činilo da je šteta u najvrednijem istorijskom prostoru držati skladište građevinskog materijala. U to vreme je privatna inicijativa bila već u znatnoj meri oslobođena komunističkih stega, tako da smo za kasniji nastavak razvoja gradića planirali i budući arhitektonski konkurs za uređenje nove pešačke zone unutar utvrđenja.

Vremena nije bilo ni da se plan usvoji, a već smo se našli usred rata. Sticajem okolnosti sa suprugom sam se zatekao na teritoriji Sarajeva okupiranoj od srpskih nacionalista, a i Kozarac se našao na teritoriji takozvane Srpske Republike u Bosni. Posle pola godine provedene u toj srpskoj nacional-socijalističkoj republici uspeo sam se sa supru­gom spasiti i skloniti u Prag. Negde u jesen sledeće godine, skoro god­inu i po posle početka rata, ponovo sam došao u dodir sa gradićem: sreo sam neke ljude iz Kozarca. Posredstvom organizacije Crvenog krsta bili su oslobođeni iz srpskih koncentracionih logora u zapadnoj Bosni i smešteni u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Od njih sam saznao da je kvadrat stare tvrđave, zajedno sa kulom i džamijom, buldožerima poravnat sa zemljom i da je preko svega posijana trava. Sve musli­mansko stanovništvo je oterano, a njihove kuće uglavnom porušene. Obrazovani i imućni muškarci su odmah pobijeni, a oni sa manje škole odvedeni u koncentracione logore. Budući da je srpski nacional-socijalizam – uprkos nesumnjivoj okrutnosti – ipak manje efikasan od onog bivšeg nemačkog, ne verujem da je cela površina stare tvrđave sistematski pokrivena travom, ali nemam razloga da ne verujem u ostatak priče. Utoliko više što su među oslobođenim logo­rašima samo malobrojni imali završenu punu osmogodišnju školu, a ostali su bili praktično bez završene škole.

Sve to skupa, možda, ne bi ni bilo vredno pomena da Kozarac nije svojevrstan simbol konačnog dolaska moderniteta u Bosnu i Hercegovinu, odnosno na taj deo Balkana. Budući da granica između Evrope i Balkana postoji još samo u geografskim udžbenicima i u glavama ljudi, ruševina stare tvrđave imala je, zapravo, još samo dekorativnu svrhu – pa njen nestanak i nije neki veliki gubitak. Zajednički život bosanskih muslimana i pravoslavaca u istom gradiću ostatak je prastare multikulturalnosti, koju je modernitet u najvećem delu Evrope ukinuo, jednostavno izbrisao – pa ni taj nestanak ne bi trebalo previše žaliti. Uostalom, oba velika carstva – Austro-Ugarsko jednako kao i Tursko – propala su, kao svojevrsne multikulturne zajednice, upravo zbog toga što ih je nastup modernog doba učinio apsolutno zastarelim. Pobedničko napredovanje nacionalnih država, započeto u vreme napoleonskih ratova, postepeno je uništilo multi-kulturalnost i srednjovekovno zajedništvo u celoj Evropi – tako da nema razloga da ono ostane očuvano u Bosni.

Nakon raspada osmanlijske Turske i komadanja Austro-Ugarskog Carstva činilo se da je srednjovekovna izmešanost naroda u Evropi definitivno izbrisana od strane nacionalnih država. Nedavni raspad Jugoslavije pokazao je da ta anahronistička multikulturalnost još uvek preživljava u Bosni – a Evropa nacionalnih država to, očito, ne može da podnese. Zato su se tamo skoro pune četiri godine dešavale okrutnosti nespojive sa idejom moderne demokratije i navodno usvo­jenim civilizacijskim vrednostima. Izgleda da moderna Evropa, razdeljena po granicama među narodima, nije mogla da trpi izazov te multi­kulturne Bosne, u kojoj ostaci srednjovekovnog suživota direktno negiraju modernitet nacionalne države. Zato je ta Evropa godinama bespomoćno posmatrala okrutnosti srpskih ekstremnih nacionalista, željnih da žive sasvim sami u vlastitoj nacionalnoj državi. U krajnjoj liniji, zar su okrutnosti u Bosni različite od onih koje su se događale u drugim krajevima Evrope tokom 18. i 19. veka, kada su stvarane moderne nacionalne države? Tada su posvuda po Evropi narodi bili proganjani, raseljavani, čak fizički istrebljivani – samo se to onda još nije nazivalo etničkim čišćenjem. Ispunjena strahom od svoje vlastite krvave prošlosti, takozvana slobodna i demokratska Evropa se stidlji­vo gnušala okrutnosti u bivšoj Jugoslaviji, ali je zato brzo i bez mnogo razmišljanja prihvatala svaku novoproglašenu nacionalnu državu – pa i takozvanu Srpsku Republiku u Bosni, sa kojom je odmah bila spremna pregovarati.

Očito se od samog početka navodnih mirovnih pregovora o Bosni Evropa vrlo uporno trudi da tamošnjim ljudima izbije iz glave stare navike multikulturalnosti i nametne im nepodnošljivu jednostavnost moderniteta. Njen vlastiti princip „svaki narod u svojoj državi, bez mešanja i sa jasnim granicama” navodi Evropu da – uprkos sadašnjim vlastitim naporima za ujedinjenje rascepkanih nacionalnih država – prihvati sva osvajanja i etnička čišćenja srpskih i svih osta­lih nacionalista. Prvo treba povući jasne granice (kantona, država ili entiteta) i, po mogućnosti, humano preseliti stanovnike, a posle ćemo videti šta se može uraditi bez imalo mašte ponavlja nesretni obrazac rađanja evropskih nacionalnih država.

Iako, zapravo, nije bio multikulturni gradić, jer su u njemu većinom živeli bosanski muslimani, Kozarac nije imao nikakve šanse da preživi taj pritisak nametnutih jednostavnih rešenja, kao uostalom ni Srebrenica, Žepa i mnogi drugi krajevi Bosne i Hercegovine. Uspostavljanjem jasnih granica, najpre srpske a potom i hrvatske, odnosno muslimanske nacionalne države, svi su ti krajevi morali biti etnički očišćeni, usklađeni sa jednostavnim principima moderniteta, i nikakvi humanitarni ili drugi civilizacijski principi nisu smeli tome da stanu na put. Pa ni intervencija moćnog „velikog brata” iz Amerike, željnog da ponovo pokaže svoju vodeću ulogu u slobodnom i demokratskom svetu – nije usledila pre masovnih ubistava u Srebrenici i Žepi, nego tek posle njih. Zato pod budnim okom „velikog brata” nisu u Daytonu, Ohio, traženi putevi za obnavljanje bosanske multikulturalnosti, nego je nametnuto nepodnošljivo jednostavno rešenje jasnih granica između nacionalnih entiteta.

Izgleda da nikoga u Evropi i svetu ne interesuje opasna činjenica da se time otvara put za mnoga nova – nasilna ili „humana” preseljenja, i nove žrtve nametnute ljudima koji samo žele mirno živeti i dočekati starost na vlastitom ognjištu. Da se time krše, navodno opšteprihvaćeni, osnovni principi moderne civilizacije – lične slobode i demokratska prava onih koji ne žele živeti u torovima nacionalnih država – isto tako nikoga previše ne zabrinjava.

Moram reći da me to sve jako zabrinjava – i to ne samo zbog toga što sam pre nekoliko godina uzalud napravio urbanistički plan Kozarca. Mene, evropskog humanistu i multikulturnog srednjoevropskog i bosanskog bastarda, zabrinjava nesposobnost takozvane slobodne i demokratske Evrope da prihvati komplikovanost multikulturne Bosne i ugradi je u vlastitu budućnost. Umesto toga, Evropa jednos­tavno nije mogla da se odluči šta da preduzme i zbunjeno je sačekala da mir Bosni i Hercegovini (makar nepravedan i nehuman) donese američki „veliki brat”. Zabrinut sam i zbog toga što sve više izgleda da i naša civilizacija, ispunjena beskrajnom ohološću i arogancijom, više ne veruje u vlastite proklamovane vrednosti. Jednako kao davno propalu rimsku civilizaciju, ovu našu ne ugrožavaju previše moćni barbari, nego gubitak vere u osnovne vrednosti vlastite civilizacije. Naime, i unutar svojih granica ta slobodna i demokratska Evropa sve više primenjuje nepodnošljivo jednostavna rešenja za sve složenije probleme – pri čemu se postepeno sužavaju slobode i sve brže osipa demokratija.

Zabrinjava me sve to, jer se bojim da bih mogao –  jednako kao što sam mirom u Daytonu, Ohio, izgubio onu Bosnu u kojoj sam dvade­set godina pravio urbanističke planove – još u toku vlastitog života izgubiti i Evropu, u kojoj se, uprkos svim njenim nedostacima, osećam kod kuće.

 Prag, 03. februara 1997.

Raymond Rehnicer je rođen 21.11.1941. godine u Belišću kraj Osijeka. U najranijoj mladosti živio je u Beogradu, Boru i Istri. Maturirao je u Sarajevu. Najduži dio života proveo je u Bosni i Hercegovini. U Zürichu je studirao arhitekturu na E.T.H., gdje je nakon studija neko vrijeme radio u arhitektonskom uredu. Nekoliko godina je živio i radio u Tunisu. Do početka rata napisao je nekoliko visokoškolskih udžbenika i knjiga Temelji antropološke ekologije.

Rat u Bosni i Hercegovini zatekao ga je kao profesora urbanizma na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu. Tijekom sedam ratnih mjeseci provedenih na okupiranoj Grbavici napisao je knjigu pod naslovom L’Herbe et les elephante s podnaslovom Reflexions sur l’environnment humain au cours d’un guerre civile. Prvo izdanje knjiga je doživjela 1993. u prijevodu na češki (Trava a sloni) u izdavačkoj kući Prostor iz Praga (prijevod Lenka Pokorna). Nakon toga, original je objavljen u Francuskoj, a knjiga je prevedena i na japanski jezik.

Od kraja 1992. godine živi u Pragu i predaje na Arhitektonskom fakultetu, a istodobno i kao izvanredni profesor na Tehničkom sveučilištu u Beču. Radio je i u gradskoj upravi u Zavodu za razvoj glavnog grada Praga. U Pragu, zajedno sa Dušanom Karpatskym, Danom Nemecovom, Vladom Milunićem, te još nekolicinom prijatelja, utemeljuje Češko udrženje prijatelja nedjeljive Bosne i Hercegovine. Sudjeluje u redovnim antiratnim akcijama Fondacije Tolerancije u Pragu, te u nizu sličnih akcija i simpozijuma po cijeloj Evripi.

Preminuo je u Pragu 2.2.1998. godine. Naredne 1999. godine, u izdavačkoj kući Mlada Fronta, objavljena je posthumno Rehnicerova knjiga Nesnesitelna jednoduchnost modernosti (Nepodnošljiva jednostavnost moderniteta). Knjigu je uredio i veći dio tekstova preveo na češki Dušan Karpatsky.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI