Nepovratno vrijeme ljubavi

Gradimir Gojer
Autor 26.12.2018. u 10:21

Nepovratno vrijeme ljubavi

Ili umjesto zapisa o jednoj promociji

U klubu Figure sarajevskog izvrsnog televizijskog redatelja Saše Mašića, koji se sve više profilira u rijetko propulzivan kulturni centar, Art Rabic, nakladnička kuća Gorana Mikulića, održala je promociju knjige “Šta će Sarajevo bez Sarajlića”, koja je, ustvari kolažna podsjetnica na spisateljske nezaborave i rijetko plodan i zanimljiv životni vijek pjesnika Izeta Sarajlića.

Ali, po mnogo čemu, ovo nije bilo niti promotivno, niti bilo kakvo uobičajeno književno veče. Bila je to nostalgična podsjetnica u kojoj su svi nazočni uživali u versima najvećeg ljubavnog pjesnika bosanskohercegovačke književnosti i jednog od nositelja modernosti u poetskom izrazu jugoslavenske književnosti poslije Drugog svjetskog rata.

Izeta Kiku Sarajlića, tu neponovljivu gromadu življenja na način Sarajlija i Sarajeva, karakterizirala je u stilsko-estetskom pogledu poetički rijetko sustavna konkordija proznog i poetskog i krajnje smislena pretvorba proznog u poetski sloj njegovih atraktivnih pjesmotvora.

Sarajlić, rođenjem Trebinjac, postao je svojim pjesništvom tvorac poetskih toponima grada podno Trebevića. Sjećajući se te večeri Sarajlićevih pjesama i njegove ljudske veličine i plemenitosti mi smo, zapravo, svi zajedno, asocirali itekako nostalgično na nepovratno vrijeme svih naših ljubavi, koje je Grad samo uramljivao u svoj topli paspartu, ne na način kulise, već prologa našim ljubavima…

Sarajlić je živio ljubav do posljednjeg svoga daha, on je svoje voljenje jedne žene petrarkističkim majstorstvom izdigao u autentični poetički sustav koji je bio i ostao dijelom krvotoka generacija, koje Kikin vers Mala, velika moja, večeras ćemo za njih voljeti nose i danas na zastavi osobne životne dosljednosti i poetskog svjetonazora.

Zato i ova promocija bješe pretvorena u kolektivni nostalgični lament za dobom kada je najvećom vrijednošću smatrana empatija i mogućnost da se voli, da se strasno voli…
Na ovoj večeri nisam primijetio ništa doli kolektivno predavanje emocijama ljubavi i čovjekoljublja, tako rijetkim u dobu koje inače sve teže preživljavamo, uz evidentnu insuficijenciju ljubavi i pripadajućeg joj zova.

Svatko tko je te večeri bio prisutan u Figurama bio je dijelom kolektivnog transa koji nas je prenio u sretnija vremena ljubavi, ali i svih njenih izvedenica, među kojima je bio dobrano iz sekunda u sekund podcrtavan antifašizam, kao imanentna karakteristika tih vremena i Sarajlićeva dosljedna vodilja svim njegovim životnim i poetskim strastvovanjima.

Neponovljiva večer uz poeziju stvarnog barda jugoslavenske književnosti.

U njegovom Sarajevu.

I zato stvarno, šta će Sarajevo bez Sarajlića?!

 

Izet Sarajlić: DA JE BAREM 1993. GODINA

Da je barem ona strasna,
po ponizenju ni sa cim uporediva
1993. godina
kada nismo imali niceg
sem jedno drugog.

Barem da je ta strasna,
ta milion puta prokleta 1993. godina!

Jos punih pet godina
mogao bih da te gledam
i da te drzim za ruku!

 

Gradimir Gojer
Autor 26.12.2018. u 10:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija