Nerazumna poređenja

Povezani članci

• Snježana Banović: U našoj su kulturi kapitalne jedino – tajne
• Armin Huseinović: Crveni skafander
• Bertolt Brecht: Potomcima
• POD SJENOM MOSTA
• Како превазићи говор мржње
• Roko Markovina i Sergio Šotrić u Mostaru: Ne pitaj se što Europa može uraditi za tebe – pitaj se što ti možeš uraditi za Mostar

Foto: screenshot youtube (Christophe Donner – La France goy)

Ne znajući šta uraditi za Ukrajinu, u vezi sa Ukrajinom, u očajničkoj solidarnosti, gledam na Arte ‘Slugu naroda’, prvu TV seriju u povijesti koja je dovela do izbora glumca za predsjednika demokratske republike, genijalno naslućivanje mandata koji će izazvati treći svjetski rat. I što da ne – uništiti planetu. Htio sam to uraditi prije petnaest dana, ali ima 23 nastavka, skoro devet sati pred ekranom, za prvu sezonu, a moram završiti pisanje knjige o Léon-u Daudet-u, i ispričati kako ga je samoubojstvo vlastitog sina spriječilo postati Mussolini koji je sanjao postati, Hitler Francuske za Francuze. U stvari, našao sam se u istoj povijesti, sudbina Volodymyra Zelenskog dokazuje da je Marx pogriješio, ne samo da se povijest ponavlja, nego prvi put je to komična serija, a drugi put istinski, tragični život.

1938. Europa, paralizirana od uspona nacizma: «Hitler ne može preuzeti odgovornost izazivajući Drugi svjetski rat, to nije moguće, ne dvadeset godina nakon Verduna! A onaj njegov fol sa Židovima, to je neozbiljno, to je retorika. Ne može ih sve ubiti.» 2018. ta ista Europa, jednako paralizirana usponom putinizma: «Amerikanci pretjeruju, ponovno će nam napraviti isto kao sa Irakom i oružjem za masovno uništenje. Nećemo to isprovocirati.« Od jedne epohe do druge iste enigme: je li moguće da jedan jedini čovjek sam odluči o sudbini univerzuma, čiji gubitak mu očito inspirira veselje?

Dvadeset godina je vrijeme koje dijeli Primirje od Anschlussa. I koje dijeli dolazak Putina od invazije Ukrajine. Dvadeset godina da se narod nauči na radosti rata. Da li današnji Rusi vrijede više od Nijemaca juče? Ne kažem «svi Rusi», a ne kažem ni «svi Nijemci». A Francuzi iz 1940. su daleko od toga da vrijede današnjih  Ukrajinaca. Ne sumnjam da u ovom trenutku između Moskve i Kijeva ima pisaca koji pokušavaju, kao svojevremeno Romain Rolland i Stefan Zweig, pobijediti svoju vlasitu mržnju prema domovini. Ali polazeći od kojeg postotka glasača počinje «narod ujedinjen iza svog vođe»? A kada će ultra-manjine biti pogažene, istrijebljene?

Kad je Zid pao vjerovao sam da je završeno, otišao sam u Rusiju snimati film. Dva Francuza, dva Rusa u iznajmljenom starom automobilu natrpanom materijalom za snimanje, radost u čistom stanju. Na putu prema starom Lenjingradu, na 200 km od Moskve, zaustavi nas policija: «Dokumente!» Nismo ih imali. Ni pasoš, ni dozvolu, ništa. Zaborav za kojeg je kriva votke od prethodne večeri, vjerojatno. Šta mislite, šta se desilo? Policajac nas je, šeretski, pustio. Bez bakšiša. Živjela Francuska. Živio Gorbachev. Nisam zbog toga zavolio Rusiju, volio sam je i prije i voljeću je uvijek, sa Rusima koji su u mom filmu, neizlječivim nostalgičarima, djecom koja pjevaju pjesme Patricije Kaas, starijima  koji recituju Puškina. To će zauvijek ostati. Muzika, književnost, film… U šestoj epizodi ‘Sluge narodu’ predsjednik Goloborodko, kojeg glumi Volodymyr Zelensky, nestane. Misli se da je otet. U stvari, vratio se u razred svojim učenicima održati čas povijesti. Na kraju predavanja citira Piotra Stolypina, predsjednika vlade carske Rusije, koji je navodno povikao u lice socijalističkom revolucionaru Dmitriju Bogrovu, kad je uperio pištolj u njega: «Ako hoćete da pucate u mene, samo naprijed. Ali znajte da ću biti sretan umrijeti za mog cara». To je bilo 1. septembra 1911., Bogrov je pucao dva puta, i Stolypine je umro četiri dana poslije, kako je Zelensky ispričao svojim učenicima.

L’Express, 24.3.2022.

Sa francuskog prevela Nada Zdravič