Nestanak šamačkih tradicija

Ešref Zaimbegović
Autor/ica 5.5.2021. u 17:59

Nestanak šamačkih tradicija

Fotografije iz privatnog albuma – grupa mldih Šamčana koji sredinom šezdesetih godina pjevaju “Vrabac”        

 Čador penje Bosna Meho

Gube se šamačke tradicije. Jedna od takvih je i svadbena, autentično šamačka pjesma „Čador“. Ona se pjevala na bošnjačkim svadbama i to samo u Bosanskom Šamcu.

Vjeruje se da je donesena iz starog kraja, Užica, otkuda su tamošnji muslimani 1863. bili protjerani.

Tako i poznati hroničar i muzikolog Alija Nametak, koji je 1956. posjetio Bosanski Šamac i Orašje, u svome prilogu „Folklor užičkih muslimana u Bosanskoj Posavini“ navodi:

„Jedini informator iz Bosanskog Šamca bio mi je Hafiz Salih Vajzović Pašagin, rođen 1883. Kazivao mi je tekstove svatovskih pjesama koje po prvim stihovima glase: 1) Čador penje Bosna Meho, 2) Mušva, duša, vodu gazi, 3) Djevojčice, turundžice, ružo rumena, 4) Koliko je polje pod Ipekom, 5) Konja kuje Dizdarević Meho.“

O pjesmi „Čador penje Bosna Meho“ govori i naš istoričar Esad Tihić u svojoj knjizi „Bosanski Šamac kroz historiju“. On na strani 71. piše:

„Doseljenici iz Užica, koji su toliko voljeli svoje staro mjesto, htjeli su da sačuvaju nešto što će ih podsjećati na njihovo porijeklo, pa su oni u Bosanskom Šamcu uveli običaj da se prilikom ženidbe potomaka Užičana igra posebno kolo sa pjevanjem. Sadržaj toga pjevanja prenošen je sa koljena na koljeno i uvijek se, do današnjih dana, našlo ljudi koji će povesti to kolo, solo pjevati i onih koji su grupno odgovarali… Pjesma u kolu se pjeva tako što solo pjevač pjeva stih iz pjesme, grupa pjevača ponavlja, pa onda svi u kolu ponavljaju.“

I Nikša Nezirović u svojoj „Monografiji Bosanskog Šamca“ opisuje ovu pjesmu i citira Nametka i Tihića.

Tekst pjesme se u različitim izvorima u varijantama razlikuje.

Ovaj tekst je zabilježio Tihić po kazivanju našeg Šamčanina Nurke Harčinovića:

„Aj, čador penje Bosna Meho,
Ispred dvora Šah-begova,
A Šah-bega doma nema,
Samo ljuba Šah-begova!
Aj, urodila Biber-gora,
Sve biberom i biserom,
Nema goru ko da bere,
Osim momče i djevojče!

Sada majka sina ženi pa se vesele,
Svi se redom veseliše,
Majka najviše,
Doveli joj đul-djevojku đulom miriše!
Aj, mladoženja sretan bio,
Devet žena promijenio.“

Na stranici scribd.com sa tekstovima bosanskih pjesama naveden je samo prvi stih u slijedećem obliku:

  1. ČADOR PENJE BOSNA MEHO

„Čador penje Bosna Meho,
Ispred dvora Šahbegova,
A Šahbega doma nema,
Samo ljuba Šahbegova.
“Ne penj’ čador Bosna Meho,
Čador ću ti oboriti,
Čador-sohe polomiti…”

A Sait Orahovac je u svojoj zbirci “Sevdalinke…” zabilježio sljedeću varijantu:

„Čador penje Bosna-Meho
ispred dvora Šahbegova
a Šah-bega doma nema –
samo ljuba Šahbegova…

Do ponoći Mehu ljubi,
od ponoći suze lije –
jer se sutra begu nada –
beg je starac – ona mlada…“

Našao sam još jednu muzičku izvedbu iz daleke 1957. sa dosta izmijenjenim tekstom i interpetacijom sazlije Amira Haskića. Napisano je da je to svatovska pjesma iz Posavine i da su je zabilježili Alija Nametak i Vlado Milošević.

Ova pjesma se pjevala dugo nakon Drugog svjetskog rata. Kolo se obično razvijalo oko ili pokraj mladoženjine kuće. Način pjevanja sa horskom pratnjom daje pjesmi posebnu svečanu dimenziju.

Već osamdesetih godina ova tradicija se polako gubila, svadbe su se prebacivale u hotele i restorane, starijih sugrađana bilo je sve manje.

Poslije ovoga rata naš sugrađanin Salko Ceribašić je u razgovoru sa poznatim umjetnikom i harmonikašem Omerom Pobrićem, ponovo oživio ovu pjesmu. Nakon Salkinog govorenja teksta i pjevanja, Omer je pjesmu ponovo uglazbio, a pjeva je Džavid Pamuković iz Gradačca. Pjeva je upravo kako se pjevalo u Bosanskom Šamcu, samo što nema horske pratnje.

Džavid Pamuković

Pjesma je zabilježena, ali su, nažalost, ona i kolo nestali iz naše svakodnevnice. A sad kad su se Šamčani rasuli po cijelom svijetu teško je očekivati da neko, tamo daleko od Bosanskog Šamca, povede to kolo. 

Vrabac

Druga zaboravljena šamačka tradicija je šaljiva pjesma „Vrabac“ koja se pjevala na zabavama i uvijek bila upućena određenoj osobi. Od kada se počela pjevati, ne znam. Pretpostavljam da je to kraj tridesetih i početak četrdesetih godina kad se bošnjačka ženska omladina emancipovala i počela posjećivati zabave. U knjizi Esada Tihića „Bosanski Šamac kroz historiju“ spominje se zabava s početka četrdesetih godina prošlog stoljeća koju je organizovalo društvo „Zmaj od Bosne“ na kojoj je izvedena pozorišna predstava, a zatim je bila zabava. Tihić ne spominje šaljive pjesme, ali piše: „U programu je bila i šaljiva pošta… Goste je zabavljao društveni džez koji je svirao kola i plesove.“

Ja sam kao dječak u staroj Zukića kući, kući moga djeda Sulejmana, nalazio dopisnice koje su se pisale na tim zabavama. Pisalo je društvo društvu, momci djevojkama. Kao adresa uvijek je bilo napisano „Loco“ što dolazi iz latinskog i značilo bi „ovdje, u mjestu“. Poštu su raznosili konobari koji su posluživali ili sami momci.

Pjevanje „Vrapca“ je bilo posebno uobičajeno pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća. Jedan od glavnih sastavljača tekstova bio je šamački intelektualac i šeret, Husein Ceribašić-Aga. Pjevale su uglavnom grupe mladih šamačkih izvođača koji su se smjenjivali jedan za drugim. Pjesmice su opisivale slabe strane Šamčana, govorile o boemima, ljubavnicima, lovcima, ribolovcima, političarima…

Tekstove tih pjesama nemam zabilježene. Naša novinarka Adnana Tihić  je zabilježila jednu pjesmicu o njenom ocu Smaji, trgovcu i pasioniranom ribolovcu:

„Smajo Tihić,
zvani ribič,
kada ništa ne uhvati,
on kod Muje Cara svrati.“

Mujo Muratović – Car je bio direktor ribarske zadruge „Bosna“ gdje se prodavala riba.

Sedamdesetih godina, kada je moja generacija počela dolaziti na zabave, „Vrabac“ se, po mome sjećanju, nažalost nije više pjevao. A nije bilo ni šaljive pošte. Pjevača je bilo, možda su nedostajali tekstopisci. Tradicija se gubila.

Ešref Zaimbegović
Autor/ica 5.5.2021. u 17:59