NIČIJI

Gradimir Gojer
Autor 29.10.2015. u 15:33

NIČIJI

Ksenija Popović – Bojana Milojević „Uspavanka za Vuka Ničijeg“, režija Đurđa Tešić,

Narodno pozorište Beograd, Scena „Raša Plaović“

 

Ksenija Popović, crnogorska je književnica sa diplomatskom karijerom. Sa diplomom milanskog Katoličkog univerziteta, kao profesorica engleskog i španskog jezika, kao kolumnist Pobjede, te novinar TV N1, ova mlada (rođena 1977. u Podgorici) i uspješna crnogorska intelektualka, koja trenutno obnaša dužnost prvog sekretara crnogorske ambasade u Rimu, sa osamnaest godina je napisala roman Dječak iz vode. Taj će joj roman donijeti radost nagrade Isidorinim stazama, za najbolji ženski roman, a po tom romanu snimljen je i film Gledaj me.

Popovićeva je i jedan od autora monografije Crna Gora – zemlja legendi.

Roman Uspavanka za Vuka Ničijeg Popovićeva je publicirala 2012. Po tom romanu Bojana Milojević, inače suradnica na predmetu Dramaturgija Fakulteta dramskih umjetnosti sa Cetinja, napisala je dramatizaciju, a potom je predstava Uspavanka za Vuka Ničijeg, zaživjela na kazališnoj pozornici u okviru suradnje Narodnog pozorišta Beograd – Scene Raša Plaović i festivala Grad teatar u Budvi.

U ansamblu predstave, koja je po mnogo čemu generacijska (Viktor Savić, Marija Vicković, Bojan Krivokapić, Pavle Jerinić i Vanja Milačić) redateljka Đurđa Tešić pobuđivala je i vodila jedan, upravo generacijski senz, nastojeći individualitete glumačkih habita prispodobiti nekom poprilično naivnom, usput budi rečeno do sad viđanom konceptu otvorene stilizacije, tu pred očima gledatelja, stilizmu demistificiranja svake vrste…

Dobrog je suradnika imala u skladatelju Vladimiru Pejkoviću i kostimografkinji Sari Kurtović.

Scenograf Boris Maksimović svojim je iskustvom lako, ali ne i pretjerano logično organizirao prostor za igru kao dvije jedinstvene plohe-platforme, od kojih se jedna i kreće…

Dizajn svjetla Miodraga Milivojevića bio je funkcionalan s pokušajem određenih simboličkih isijanja.

Postavka scenskog govora Radovana Kneževića nije uspjela obuzdati evidentne natruhe određenih jezičkih i šire lingvističkih atavizama, koji ne paktiraju, nego se više nego otvoreno podaju i uplovljavaju strasno i nekritički u beogradski jezički sleng.

Klara Marije Vicković bila je odmjerena, pa u nekoliko i suzdržana.

Vuk Viktora Savića više je bio tinejdžerski pozer, negoli stvarna žrtva tranzicijskih procesa, u kojima su djeca iz domova za ostavljenu, napuštenu djecu, ti mladi ljudi ničijeg prezimena, najveći gubitnici prividnoga tajkunsko-prosjačkog dobrog i lijepog života…

Bojan Krivokapić kao Ćoro, odjenuvši habit bezprizornoga frajera, sa najvećom dozom korištenja govora ulice, u većini trenutaka predstave, potpuno nerazumljivo, više je govorio gestikom i nervoznim pokretima, negoli svojom participacijom u dijalozima…

Ana Vanje Milačić sjetno je bojila trenutke svoje ženske raspolućenosti između Vuka (Viktor Savić) i Davida (Pavle Jerinić) i trenutke tragične ženskosti uspjela činiti uvjerljivim…

Ipak, kako ovakve priče iz južnoslavenske tragične stvarnosti, uništavane u valovima divljeg kapitalizma, imaju smisla, niti redateljka Tešić, niti ansambl koji je slijedi nisu svojom tablo postavkom i naivnim demistificiranjem scenskoga akta uspjeli stvarno se uhvatiti u koštac sa suštinom ukupnog problema – napuštenih mladih ljudi, sa prezimenom ničiji…

Šteta, jer roman i dramatizacija nisu bili daleko od toga cilja!

Gradimir Gojer
Autor 29.10.2015. u 15:33

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija