NIKAD VIŠE STARO VINO

Ivo Anić
Autor 23.12.2017. u 12:17

NIKAD VIŠE STARO VINO

Foto: Feđa Klarić

Kako tužnih života i ljubavi ima, uzdahnula je i podigla me onako bunovna. Stretan ti Božić mali moj, tako ti želim da u životu budeš sretan, da budeš voljen. Kada sve zbrojiš samo to se računa.

Moja susjeda bi o Božiću shvatila da je pogriješila što se udala za moga susjeda. Nas dvoje nikada nismo bili jedno za drugo, vrištala bi kroz stubište noseći ogromni, crni kofer i fikus koji se lomio o lift. Uvijek je taj nesretni fikus u glinenoj tegli pokušavala ugurati u omaleni lift na kojem se vrata nisu zatvarala i kojem smo dugmad progorjeli upaljačima pa se nije znao ni kat, ni odredište. Lift te vodio naslijepo, gdje stigneš. I tako si upoznavao susjede, Petroviće sa petog ispred čijeg je stana bio zavezan bicikl o ogradu i mačka bez oba oka koju su hranili i držali kao svoju kućnu mačku. Ta vrata meni su oduvijek bila usamljena i strana, nikada iz njih niti cike djece niti lupe lonaca, nikakvih mirisa. Peti kat preskakao sam u žurbi jer je vazda mirisao na umiranje. Umiranje je sve što je ostalo od tog kata. I ljudi u crnim mantilima što bi iznosili na nosilima susjede prekrivene bijelim plahtama. Umire drveće u dvorištu kada mu zimi potkrešu grane, umiru drvena vrata i prozori kada ih čupaju i novi susjedi postavljaju plastične, pa ih kao pokošene vojnike bacaju u kamion u dvorištu.

Umiru ulice kada ih asfaltiraju, pa tako umiru i katovi kuća kada ljude iznose, a u njih se useli neki nepoznat svijet. Peti kat je kat na kojem nikada nisam zastao. Na petom se umiralo mirno, u snu ili bi se odlazilo u bolnicu da se nikada ne vrati. Na petom nitko nije ostavljao mlijeko, čak ni vrećice sa smećem ili kišobrane pred vratima. Na petom sam oduvijek imao osjećaj da me netko promatra.

A kada bi izašao na trećem, na tom malom prostoru koja su činila četvera vrata, mogao si osjetiti miris sarme i urmašica. Mom bi susjedu čelo postajalo svake godine na Božić za prst veće i još jedna bora bi mu se urezala nad oči. Kaput bi mu postao širi, a nogavice na hlačama uže. Mi djeca u dvorištu smo po cijeli dan igrali nogomet, pa bi nam često lopta uletjela u njihov prozor iza kojeg, zadnjeg dana pred Badnjak  nije bilo nikoga da nam je vrati. Moja majka bi na naše uporno dozivanje susjedu da izađe na prozor i vrati nam loptu, izašla i sama u dvor i potjerala bi nas drvenom spravom kojom je klatila tepihe u proljeće. No nama ionako ta jutra pred blagdane lopta i nije značila baš puno. Dobro skriveni među cjepanicama u dvorištu sastavljali smo dinamit od baruta iz petardi i korde kupljene ili nabavljene u brodogradilištu. Na karoseriji nekog hrđavog, davno zaboravljenog kamiona sa kojeg se skinulo sve što se moglo skinuti, pravili smo dinamit domaće radinosti, isti onaj koji će susjedovu sinu Petru sa drugog kata raznijeti ruku. Ispod sjedišta koje je davno bilo rasparano i iz kojeg su virili federi, zgužvane novine i komadi kumpluga, vadili smo „tondine“, topničko naoružanje i popularnu „garburu“ koju ću taj Badnjak na večer staviti u veliku bačvu sa naftom i odletjeti deset metara u zrak, da bi Božić sutradan dočekao u bolnici.

 I to jutro pred Badnjak  susjeda je na stubištu vikala o promašenosti svog života i otišla.

Susjed bi se tada spustio u potkošulji i zgužvanim hlačama do nas i dao nam crvenog „konja“ da mu donesemo litru rakije iz obližnje vinarije i dvolitar „crnog“ koje bi strusio do podneva, a popodne bi onako pijan izašao polugol u dvorište i zazivao svoju Senku da mu se vrati.

Moje Badnjake pamtim baš po mom susjedu, koji je nama djeci govorio kako je ljubav čudna stvar i da u životu dobro pazimo sa kim mislimo dijeliti život. Mi bi susjeda slušali pozorno i sućutno, jer bi nam ovaj nakon svoje lekcije o životu dao još dva crvena „konja“ da mu donesemo vina iz vinarije i kupimo sebi još dinamita sa kojim bi obilježili dolazak malog Isusa. Ako biste nekoga u našoj ulici upitali smeta li mu buka, taj bi vas poslao u pičku materinu i pozvao nas da mu kupimo na trafici cigarete na komad, a u vinariji niz ulicu flašu rakije. Gramofoni, tranzistori, prijenos utakmice sa Karaburme, sve bi se to miješalo sa detonacijama i mirisom bakalara, fritula i orahovice koja se čuvala u teglama na prozorima. Začudo, nitko nikada nije pogodio te tegle sa zelenim plodovima umočenim u rakiju. Valjda su imale nekakav obrambeni mehanizam.

Kada bi se dovoljno nadisali baruta i kada bi nam ruke bile crvene i promrzle, a nosevi natečeni, majka bi me pozvala da konačno dođem u kuću jer su se prijatelji i znanci već parkirali, a mene onako musavog, razbijenih koljena trebalo je na brzinu skrpiti – jer što će ljudi reć?

A ljudi, tj. moja bliža i daljnja rodbina, ujne i tetke jedva su čekale taj dan da me mogu onako musava još više unakaziti svojim bjesomučnim ljubljenjima iza kojih bih prao obraze sam, bez da me majka tjerala. Mrzio sam iz dna duše te običaje, ali me toplina doma, miris AR konjaka i kolača, kao i izdašni pokloni „gostiju“ brzo odobrovoljila. Posebno ako bi ujna došla iz Trsta.

Ujna i teta, baka i djed, svi su obukli najbolje i najsvečanije što su imali, na stolu je stajala francuska salata i pršut koji nisam smio dirati, a na televizoru Novi Fosili i Ljupka Dimitrovska. Sumrak se spuštao kada sam čist i mirisan od sapuna iz Trsta sišao na stubište na kojem su još odzvanjali „važi od garbure“ .

Moj susjed je stajao pred stubištem i držao pištolj.

„Nije mi se majka obradovala kada sam se rodio, počeo je, kupala se kažu u hladnoj vodi da me izgubi. Išla je kod vračara i posjećivala imame, hodže, da joj daju zapis da me pobaci. Svu noć nitko ne bi spavao od mog kmečanja, ostavljali bi me samog na Božić da se krivim i plačem gladan, nikog nije bilo briga. Kada sam završio školu, istog su me trena otjerali u vojnu školu da me se riješe. Majka je puno pila i više je se ne sjećam. Govorili su da sam sin nekog šofera, koji je u prolazu kroz Sarajevo „napumpao“ moju majku. Jebem ti život. Obim mojih šaka bio je sve što imam. Boksao sam, bio prvak JNA 1972, Mate Parlov mi osobno zavezao pojas, prebio bih i njega da je ušao u ring, ali nije kada mi je vidio šake. Ja nisam tuko vreće ko i svi drugi, ja sam tuko u hrast mater mu jebem i hrast, dok drvo ne bi puklo. Zvali su me Čita, valjda po onom majmunu Tarzanovom, jer nikada nisam izučio škole, bio nešto bistar, jebem ti život, da ti ga jebem.“

Stajao sam uz ogradu i gledao pištolj koji je držao u lijevoj ruci, u desnoj je držao bocu sa rakijom. Pogledao me još jednom, uzdahnuo i ispalio metak kroz prozor. Ovako se puca mater vam jebem, a ne ko što vi pucate, gledao me pjano mašući pištoljem.  Pobjegao sam što su me noge nosile kat niže i zatvorio vrata. Srce mi je divljački lupalo. U mojoj kuhinji svi su slavili i pjevali sa Novim Fosilima. Nikad više staro vino/ nikad više neće sjati/ nikad više srce moje/ neće moći, neće znati/ stare pjesme da mi vrati, da mi vrati drage ljude/nikad više nikad isto, ona jutra, da nas bude. Nitko od silnih detonacija nije ni čuo prasak sa stubišta. Ne kazavši ništa sklupčao sam se na krevet i prekrio jorganom preko glave.

Nisam ni znao kada sam se probudio. Bilo je jutro i svi su spavali. Baka je kuhala kafu i zamišljeno gledala negdje kroz prozor.

Djed se ustao i poljubio je.

Kako tužnih života i ljubavi ima, uzdahnula je i podigla me onako bunovna. Sretan ti Božić mali moj, tako ti želim da u životu budeš sretan, da budeš voljen. Kada sve zbrojiš samo to se računa. Miris tople, pržene kafe ispunio je kuhinju, vani je mraz ledio stakla, a prve pahulje nosila je bura. Snijeg. Odmotavao sam poklone i gledao djeda koji je ispunjavao sportsku prognozu. Prvotimci Hajduka na Čair su izašli u crnim hulahopkama. I da nisu ja sam bio istinski sretan. Jer nitko od mojih nije odlazio i nosio fikus iz stana. Jer su svi bili to jutro zajedno i gledali me kako tresem poklone i zamišljam što se nalazi unutra. I znao sam da me svi ti ljudi koje će kasnije odnijeti vrijeme, bolesti, smrt sa petog kata istinski vole.

U životu izgleda samo vrijedi taj tren kada se osjetiš tu toplinu. Valjda tome ti izgubljeni Badnjaci služe. Da ti ne treba ni pištolj, ni rakija da te ugrije.

Nego ljubav.

Sve drugo odnese djeco vrijeme, jebem ga, da ga jebem.

Ivo Anić
Autor 23.12.2017. u 12:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija