NIKITIN HENRI ILI O INVENCIJI

Gradimir Gojer
Autor 14.3.2016. u 09:33

NIKITIN HENRI ILI O INVENCIJI

Foto: pozorista.com

Prikaz

 

Vilijem Šekspir „Henri šesti“, režija i adaptacija Nikita Milivojević, izvedba Drama Narodnog pozorišta Beograd, u koprodukciji sa Fondom „Laza Kostić“ i „Glob teatrom“ iz Londona

Upravo u obljetničkoj godini kada se obilježava veliki jubilej najvećeg dramskog pjesnika na svijetu bio sam sretnikom da pogledam izvedbu Šekspirovog Henrika šestog. U dvorani Narodnog pozorišta Beograd to je sad već repertoarna predstava! Međutim, prikraćen je svaki teatarski gledatelj, a osobito oni kibici na zadatku (ili sa zadatkom?!), kojima promakne neka od izvedbi ove predstave, jer Predrag Ejdus, Tanasije Uzunović, Hadži Nenad Maričić, Boris Pingović, Nebojša Kundačina, Branko Jerinić, Branislav Tomašević, Slobodan Beštić, Aleksandar Srećković, Pavle Jerinić, Bojan Krivokapić i Jelena Đulvezan predstavu, po manje igranom Šekspirovom komadu, donose prevashodno kao izričaj jednoga osobenog, a do kraja zaokruženog autorskoga  stava i sljedstvenog mu koncepta nadahnute režije Nikite Milivojevića.

U čitkom prijevodu Zorana Paunovića ova se zanimljiva i, po teatarskim sredstvima kojima je ostvarena, rijetko uzbudljiva predstava, realizira na jednoj do kraja zaokruženoj glazbenoj temeljnici, gdje redatelj u svom adaptatorskom postupku bira one partove Šekspirovog dramata, koji u ritamskoj shemi ostvaruju režijski željeno, više cerebralno, a manje emotivno dejstvo…

Milivojević se služi elementima scenografije izrađene od masivnoga drveta i metala, koja čini jedan golemi kružni stol, sastavljen od elemenata pogodnih da u trenu (!) formiraju novu slikovnu i značenjsku stvarnost, da bi opet njegov ansambl glazbareći na njima postigao simbolične i glazbene ali i režijsko-vizualne efekte, akcentuacijom magistralih tijekova dramske radnje.

Sudbinske bitke rata Engleza i Francuza Milivojević varira sa dubokim smislom za humorni, olakšavajući detalj, a završni prizor, kada glasnici prospu pepeo Henrija petog, nevjerojatno je moćna, maestralna scenska vinjeta, koja kao da u gledateljskoj uobrazilji stvara stanoviti dojam da je sa prošlošću definitivno svršeno i rasčišćeno (???!!!), što naravski nema smislenog uporišta u našim tragičkim realnostima, jer svojevrsni zlatni obrub na ovoj izvrsnoj Milivojevićevoj suvremenoj refleksiji i reakciji na doba koje živimo, u kojemu ljudima ništa, bukvalno ništa (!!!) nije sveto, niti postoje svetinje u našim životima…

1797_03

Iako Šekspirova drama daje naznake, istina minimalne, i humornoga potencijala, ipak ono što Milivojevićeva scenska imaginacija donosi na pozornicu je autentična golema vrijednost ovoga čitanja Šekspira od strane Nikite Milivojevića. Ovaj redatelj uporišne stupove svog odnosa prema Šekspiru ima prevashodno u glumački raznoslojnom aktivizmu, koji podrazumjeva koliko zadivljujuće oprirodnjenje svake Šekspirove misli, toliko, a možda čak i više i slojevitije pozicioniranje svih varijanti gipkosti tijela i glumačkog autentičnoga tjelesnog teatra i prostora…

Fizička energija glumačkog ansambla u ovoj je režiji apsolutno korespondentna preciznim govornim artikulativima.

Stilizirani koreografski plan autorke Amalije Benet dijelom je organike ovoga teatarskog čina i ni u jednom trenutku nakalemljen, već je dijelom suštastva Milivojevićevoga redateljskog čitanja, autentičnog, poglavito u pogledu korištenja glumačke figure u prostoru…

Redatelj je moćne realizatore svojih nauma imao u scenografu Borisu Maksimoviću i rafinirano angažiranoj skicoznosti i kompletnoj scenskoj realizaciji kostimske opreme kostimografkinje Marine Medenice (zanimljive su i autentičnosti nakita i dodataka na kostimima, ostvarene imaginacijom Srđana Perića!).

Horske aranžmane za odlično korišten taj segment režije uspješno je uradio Dimostheni Grivas.

U skladno harmoniziranoj predstavi ipak se, kreacija Predraga Ejdusa kao Biskupa od Vinčestera i Glostera Tanasija Uzunovića, izdvajaju kao najplemenitiji biljuri stvaralačkog karaktera, u predstavi koju tijekom cijele izvedbe prati glazbeni trio (Bora Dugić frula, Zoran Živković violina i Slobodan Prodanović harmonika).

Zanimljivo je glazbeno (Bora Dugić) akcentiranje, pri čemu uplitanje tradicionalne srpske glazbe čini pravi umjetnički lucidan pothvat i glazbenog suradnika, ali posebice redatelja Milivojevića.

Jedina dama u Milivojevićevom ansamblu Jelena Đulvezan napravila je interesantan lik, bez protagonističkih ambicija, a tačno i precizno vodeći sve faze osobnosti Jelene od Orleana…

Predstava je ovo koja zadivljuje u svim svojim elementima! Ona je trijumf invencije redatelja, u čijim svjetonazorima podjednako dosatatno ima širine i za klasiku, kao i za našu recentnu teatarsku suvremenost.

Nije na odmet potcrtati činjenicu da je predstava premijeru najprije imala u Globe teatru u Londonu. To je jedan od rijetkih trenutaka kada se srpska kazališna umjetnost, bez ikakvih predrasuda i limita, pokazuje na svjetskoj kazališnoj sceni priskrbljujući umjetničkom liku Srbije danas najprestižnije poene, oličene kroz samosvjesnu redateljski i glumački produbljenu gestu u tumačenju teksta velikog Vilijema Šekspira. Svoj doprinos ovom izuzetnom treatarskom činu u produkcijskom smislu dala je i fondacija koja se brine o čuvanju uspomene na velikog srpskog pjesnika i dramatičara Lazu Kostića, čiji su prijevodi Vilijema Šekspira bili dragocjen poticaj za iznimno ozbiljna ostvarenja šekspirijane na srpskim teatarskim pozornicama.

 

 

Gradimir Gojer
Autor 14.3.2016. u 09:33

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija