Nikola Vučić: Veliki i hrabri kao djeca

Nikola Vučić
Autor 25.7.2014. u 16:19

Izdvajamo

  • Zašto se kasnije, kad bi trebali odrasti u hrabre ljude bojimo nepoznatoga i što je još gore uništavamo nešto samo zato što nam je nepoznato? Jesmo li uistinu odrasli ili smo veliki i hrabri bili samo kao djeca?

Povezani članci

Nikola Vučić: Veliki i hrabri kao djeca

Zašto se kasnije, kad bismo trebali odrasti u hrabre ljude bojimo nepoznatoga i što je još gore uništavamo nešto samo zato što nam je nepoznato? Jesmo li uistinu odrasli ili smo veliki i hrabri bili samo kao djeca?

Piše: Nikola Vučić

Kao djeca smo imali strah od nepoznatih ljudi, čija lica prvi put vidimo, čije nas oči ponekada zbunjuju i plaše iz nekog nepoznatog razloga pa trčimo u zagrljaj majci koja će nas zaštititi.

Utočište smo nalazili u mašti i pričama jer su nam one u djetinjstvu kao dobre vile pomagale da osvijetlimo šumu naših strahova i shvatimo nepoznato. Kroz jednu takvu priču, koju mi je kao dječaku školarcu ispričala baka, mudra i bezazlena žena, shvatio sam što je hrabrost.

Bila jednom majka koja se zvala Hrabrost. Imala je petero djece….

Prva najstarija kći se zove Znatiželja. Ona se rađa u djetetu dok istražuje svijet i suočava se s nepoznatim. Ona se ne boji ljudi, vremena, o svemu duboko razmišlja, čudi se svemu, ali ništa ne odbacuje. Zapravo vidi ono skriveno i nikada se ne zadržava na površini.

Njezina sestra Nježnost je na prvi pogled posve drukčija od nje da se ne bi nikako moglo reći da su od iste majke rođene. Nježnost previja rane i tješi, ona je možda zapravo najhrabrija od sve djece, iako je tako krhka, kao da je od stakla.

Treće dijete je sin Ludost koji se katkada sukobljava sa majkom jer je nerazuman, zna se zatrčati i udariti glavom u zid, ali zato često čini velika djela po kojima ga ljudi pamte jer se usuđuje učiniti ono što nitko drugi ne čini. Usudi se skočiti u divlju rijeku. Majka ga često kori zbog brige, ali joj je on, možda, najsličniji.

I četvrto, najmlađe dijete zove se Istina. Nikada nije izgovorilo ni jednu laž, pa je zato različito od sve druge djece. Odmah upire prstom u nepravdu. Najmlađe dijete majke Hrabrost je često imalo osip kojeg liječnici nisu mogli objasniti. Zapravo je bilo teško shvatiti da je riječ o alergiji na nepravdu. U dodiru sa licemjerjem i lažima, dijete je dobivalo osip.

E da. Majka Hrabrost je imala još jedno dijete koje nitko ne spominje jer je, što je stvarno neobično, skoro uvijek spavalo. Rijetko su ga viđali s braćom i sestrama pa se o njemu vrlo malo znalo. To se dijete zvalo San. Pričalo se kako je doista posebno. Kružile su među ljudima priče kako to dijete zapravo sanja ono što će jednoga dana ostvariti kad se probudi. Ono sanja svijet u kojem neće biti laži, nepravde, licemjerja, u kojem će se živjeti i misliti slobodno. Kad se dijete San probudi, učinit će ono što drugi i ne sanjaju.

Iz priče sam shvatio što je zapravo hrabrost, ali ni danas ne razumijem gdje nestaje ta hrabrost i njezina djeca u ljudima kad odrastu. Kao djeca se bojimo nepoznatih lica, ali to su normalni dječji strahovi. Zašto se kasnije, kad bismo trebali odrasti u hrabre ljude bojimo nepoznatoga i što je još gore uništavamo nešto samo zato što nam je nepoznato? Jesmo li uistinu odrasli ili smo veliki i hrabri bili samo kao djeca?

Tekst napisan u okviru School for Civil Courage – Gariwo

Nikola Vučić
Autor 25.7.2014. u 16:19