NISVET DŽANKO, ODŽIBVEJ

Ferida Duraković
Autor 30.5.2018. u 10:58

Izdvajamo

  • Ne moramo ni razumjeti baš sve što Džanko priča u kameru: on prati svoju nit, njemu se kamera samo našla na putu da obavi svoju misiju, i on u nju govori ono što priča sam sebi, a ne nama. Kad se malo bolje pogleda, Džanko i nije nešto televizičan, na isti onaj nespretni i dirljivi način na koji to nije ni sjajni Elvis J. Kurtović, i baš ta nespretnost čini ovu emisiju očaravajućom. Ljepota s greškom jedina važi. Da je savršeno, naravno, ne bi valjalo. Posebno ne za Bosnu. Dobro, de, i Hercegovinu.

Povezani članci

NISVET DŽANKO, ODŽIBVEJ

Foto: Depo

Na današnji dan umro je Nisvet Džanko. Ovaj tekst napisala sam mislim 2004. godine i objavila u Oslobođenju, kad je Nisvet bio više nego živ. Pa i danas je više nego živ!

Da se odmah razumijemo: Nisvet Džanko nije mi ni prijatelj ni poznanik, da ne biste posumnjali u moje iskrene namjere u ovom tekstu. Srela sam ga u životu dva puta: prvi put sam pomislila da je Ćelo Bajramović, a drugi put da je Odžibvej Indijanac, ludi prijatelj Arama Garoglijana iz knjige ludog V. Sarojana, jer znam da samo u Bosni žive likovi iz cjelokupne svjetske literature – ostalo je regionalna talašika. Naravno da sam prije povjerovala u ovo drugo, jer za prvo Nisvet Džanko ima samo visinu i kosu, ništa drugo, čak nema ni zlatni lanac, a kamoli pištoljčinu iza pasa, kojim je svojevremeno u toku rata odbranjen i hranjen nezavisni šef  Nisveta Džanke. (By the way, Ćelo je u zatvoru, šef parade na Harvardu, Nisvet Džanko u pećinama.)

A za drugo, ima sve predispozicije: i visinu, i kosu, i lud je, i zanesen je, i Indijanac je, što bismo mogli prevesti bez njegovog odobrenja kao: dobri Bošnjo, onako kako ga u svojoj «filozofiji» postavlja Ozren Kebo – ma koliko to ne znao (Džanko) ili ne volio da zna; današnja djeca rekla bi za njega po bosanski: COOL; drugačiji je od svojih kolega u «Danima», piše sasvim drugačije tekstove, što znači da: 1) se ne bavi isključivo politikom kako mu duša ne bi potpuno zamrla, 2) ne skida tekstove sa Interneta da bi ih poslije pripisao sebi, 3) ne pravi se obrazovan kao urednik «Opservatorija» koji, između ostalih svojih ignorantskih gafova, Lepezu lejdi Vindermir prevodi kao Obožavatelj gospođe Vindermir, etc.

Sve je, dakle, bitno tu. Imamo pred sobom neobično biće, koje se, hvala Bogu, još nije prozlilo i promrzilo i ovu zemlju i ljude oko sebe i ne koristi ih kao meterijal za vlastito napredovanje, nego je fino i jednostavno prešlo u mahmurne zmajeve iz bijambarskih pećina. Njegovi tekstovi u «Danima» (pri tom ne mislim na prikaze filmova, predstava i sl., mada su i oni drugačiji od drugih, tj. svoji, tj. dobri, tj. nisu skinuti sa Interneta. Ali oni sad nisu važni.) puni su nekakve pozitivne energije i srdačnog humora koji izbijaju između redova, čak i kad ruži, kad prezire ili se izruguje (parafraziram: «Idem putem posutim zlatnim lišćem, okolo zlatno drveće, sunce zlatno, a na putu jedno zlatno govno koje je neko maločas tu istovario.») U Bosni (i Hercegovini posebno!) već jako jako dugo ne postoje ni novinski ni drugi tekstovi koji vas nekako neobično ogriju, koji vas utješe, koji vam daju makar ovolicnu nadu da će jednom, nekad bar, ovdje biti bolje, koji vam kažu da, usprkos svemu što nam prijeti sad, ovdje i ubuduće, živimo u zemlji koja ima svoju vlastitu, veličanstvenu ljepotu, a nju treba vidjeti – koju se treba potruditi da je vidiš, a koja ima, i pored naše ignorancije, svoje dobre i proste ljude po svojim, tj. bosanskim, ekološki odličnim vukojebinama: njih treba upoznati i – naravno, na licu mjesta zavoljeti; ima svoju zanosnu, pozitivnu geografiju, koju bit će mnogi od nas nije nikad ni vidio (i sama sam ti takva, ali ne beznadežno. Popela sam se, časna Titova, jednom u mladosti čak do Zelene glave na Prenju, i u knjigu upisah se tad, i to mi je životni domet. Bilo mi je draže prije rata putovat do Bačkog Jarka nego do Prokoškog jezera. U bjelašnička sela nije mi ni palo na pamet da odem. Priznajem. Ali poslije tekstova Nisveta Džanke, Odžibvej Indijanca, za mene još ima nade.)

A uz sve ovo, evo nam na FTV i «Pozitivne geografije», emisije koju je izmislio, uobličio i othodao N. Džanko. Federalni TV program je toliko loš (kao da je onaj prije bio bolji) da ovaj biser od emisije iskoči za deset kopalja iznad svega ostalog, naročito iznad silnih kilometarskih intervjua sa velevažnim, glavatim i nezamjenjivim gospodinima, kojih je Federacija očigledno prepuna (utjecaj čudovišnog Studija 99 na Federalnu TV). A meni se doskora činilo da ih ima malo. Opet moja zabluda. Što njih ima više, nas običnih je sve manje. Ako ovako nastavi, na kraju oni neće imat narod, a onda narod neće imati priliku da ih gleda i da im se divi.

Nejse.

Nisvet, dakle, Džanko – čudno je biće našeg novinarskog svijeta. Kad u svojoj emisiji o Šabićima luta planinom i traži fabulozni (čuj mene fabulozni) nakurnjak, kad postiđuje djevojke i ljuti seljake koji se ljute zbog ovakvog pitanja jer nisu pravi seljaci nego seljačine, a veseli dobre seljake kojima istrumenat u to ne mere stat jer je kratak – naravno, ne istrumenat nego nakurnjak; kad govori svoj tekst iz scenarija, kad hoda i priča, sve me to neodoljivo podsjeća na dobrotu i jedinstvenost, i jednostavnost, jednoga Ivice Matića, pa potom na bosansku visoku školu marifetluka na kojoj je prvi u BiH diplomirao Zulfikar Džumhur i svoje uratke poredao u čarobne knjige i sjajna TV obašašća uz pomoć Mirze također Indijanca Idrizovića, pa potom na intelektualno drugačije koncipirane ali sjajne emisije koje pravi Dinno Kassalo (stavih li dovoljno n i s?) sa prijeratnim i poratnim ekološkim specijalcem Muhamedom Gafićem. Nisvet Džanko nekako nije nalik ni onim finim emisijama koje su za Fresh produkciju radili Abdulah Sidran i Ivan Lovrenović, dok je bilo para. Njihove su emisije pametne, dobre, informativne, počešće gorke, tj. intelektualne, ali im uvijek u kadru fali jedan dugački dugokosi bošnjački Indijanac da nam odbrunda nešto o zmaju koji mora stavit naočare kad izađe iz bijambarske jame, ko bajagi ne zato što je mahmuran nego što mu lijepo oktobarsko sunce zasljepljuje oči.
Ne moramo ni razumjeti baš sve što Džanko priča u kameru: on prati svoju nit, njemu se kamera samo našla na putu da obavi svoju misiju, i on u nju govori ono što priča sam sebi, a ne nama. Kad se malo bolje pogleda, Džanko i nije nešto televizičan, na isti onaj nespretni i dirljivi način na koji to nije ni sjajni Elvis J. Kurtović, i baš ta nespretnost čini ovu emisiju očaravajućom. Ljepota s greškom jedina važi. Da je savršeno, naravno, ne bi valjalo. Posebno ne za Bosnu. Dobro, de, i Hercegovinu.

Čestitam. Moji stari roditelji jedva čekaju emisije Nisveta Džanke. Moja mala kćer puca od smijeha kad se on zavlači u nekakve rupe i priča o zmajevima. Ja uživam. I to ne samo u priči o nakurnjacima nego u svemu što Nisvet Džanko napiše ili prikaže.

Aferim.

Klanjam se.

Sa zavišću.

Ferida Duraković
Autor 30.5.2018. u 10:58

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija