Njemu Bosna, meni feminizam!

Povezani članci

• Senka Marić Šarić pobjednica Evropskog pjesničkog turnira
• ZA DAVIDA…DŽENANA …I ZA 102-a PRIJEDORSKA MALIŠANA
• ZA ŽIVOT AMARA KOJI JOŠ NISMO OTPLATILI!
• Ljude su ubijali neljudi
• LJUBAV PREMA DOMOVINI PO MARTINU
• Potrebno definisati kazne za neprigodno ponašanje kandidata van izborne kampanje

U posjeti kod zema iz gradića u Srednjoj Bosni. Poznajemo se skoro cijeli izbjeglički život, još od azilantskog centra, gdje je rođen naš T. Nedavno su dobili novi stan, četvrti po redu otkad su ovdje. Nalazi se nedaleko od centra grada, blizu mosta preko Rajne, na šestom spratu zgrade tvrdih, socrealističkih oblika. Potpuno je prilagođen posebnim potrebama našeg današnjeg domaćina. Prostran, s puno rukohvata, bez pragova, kupatilo sa specijalnom stolicom za tuširanje. Jer, domaćin je ratni invalid. Metak ga ranio u rame, kad su ga kao civila vodili na prve linije, na kopanje rovova. Od tada mu desna ruka služi samo za mahanje. A i to, slabo.

Ali ima i gore. Domaćin je nekoliko puta, i ovdje i na odmoru u zavičaju, teško padao, lomio drugu,  zdravu ruku na više mjesta. Sad je potpuno ovisan o supruzi. Pogotovo otkad su mu, pri svim tim padovima oštećene i glasne žice, pa ne može ni pričati.

A žena mu, srećom, još vitalna, aktivna i, što je u ovakvim slučajevima, možda, najvažnije, skroz optimistična. Nosivi stub cijele porodice.

(Ovdje su se žene-izbjeglice i inače u pravilu bolje snašle i brže uklopile u novu zajednicu od muškaraca. Nije ni čudo. Ta ne zovemo ih džaba: mačke? A mačke, kažu, imaju najmanje sedam života. I ko je tu onda slabiji pol?!)

Relativno lako, ruku pod ruku s D., sam s parkirališta došao do zgrade, i ušao u lift. Bio sam malo ponosan na moje, mada “kuso”, hodanje.

Elem, naše dvije dame izašle na balkon da puše, a nas dvojica srčemo kafu. Muškarac mi nešto išareti, pokušava nešto reć’ slabašnim glasom i rukama, a ja blejim u njega k’o tele. I ništa ne kontam.

Slijepac priča gluhome, okrenut prema zidu.

Posjeta

U viziti mi bračni par,

zême iz azilskog centra.

Tada,

prije puno ljeta,

muž – šutljiva momčina,

a ona živahna,

brbljiva i,

nekako po naški,

u svemu,

njemu,

nagodna.

Danas on,

tijelom,

ruina.

Srčani,

moždani,

tlak,

i,

još od rata,

zalutalog metka –

– civil na liniji –

nakrivljen vrat.

I da hoće –

ni da gukne!

A ona,

za svoje godine,

i dalje dobrodržeća.

Komad žene!

Samo

nije mu više

onako nagodna.

Vidi ga,

dodaje mu čašu s vodom,

i gleda ravno u oči:

“Gori je od djeteta.

Stalno sam uz njega,

a skoknem li do djece,

odmah zove i kuka:

‘Gdje si dosad?I’

Ali, nema toga više:

njemu Bosna,

meni feminizam.”

***

Gledajući me mirno u oči, hematologinja veli da je stanje stabilno.  Bolest miruje. Drijema.  Terapija, očito, ima učinka.

I veli, još, da će s timom raspraviti mogućnost transplatacije matičnih ćelija. Koja bi, bude li sreće, definitivno izgnala bolest iz vremešne kolibice mog tijela.

Na povratku, D. se vidno napreže za volanom. Gužva, mrak, kiša, magla. I, uz sve to, gužva. A ona bez naočala.

Ponekad je pomilujem po ruci na mjenjaču, i nozi na gasu, i dumam. O ničemu.