Noćni rad i Ostvarenje snova

Autor 16.3.2011. u 14:03

Noćni rad i Ostvarenje snova

NOĆNI RAD

Telefon je zazvonio u 2 ujutro.

„Ko bi mogao biti u ova doba, dođavola!“ – uzviknuh glasno samome sebi.

„Halo S. Je li S.?“ – urlao je glas s druge strane linije.

„Ja sam. Ko je? Šta hoćete u ova doba?“

„S., B. je pored telefona. Odmah! Odmah – to je naredba – da si došao u Snagovo! Bez ikakvih pitanja. Obuci se i dolazi. Ovdje te čeka bager.“

Već dvadeset godina ja radim kao vozač na raznim radnim mašinama, od valjaka i rovokopača do ogromnih bagera i dampera. Nikada prije, do ove večeri, ja nisam imao ovako specifičan radni zadatak.

B. me čekao pored zatvorene lokalne kafane. Bio je rat i vojnici su se kretali na sve strane. Bilo je tu i nekoliko pripadnika vojne policije. Izišao sam iz auta i prišao gospodinu B. B. je bio načelnik opštine i komadant kriznog štaba. Mjesecima su se vodile borbe oko grada. B. je stalno bio zauzet brojnim obavezama oko ratnih dejstava. Poznavao sam ga još iz srednje škole. On se dalje školovao i uskoro postao diplomirani pravnik, ja sam zaostao u obrazovanju, tako se osudivši da postanem i ostanem vozač na radnim mašinama. Dok je B., i dalje, dok traje rat, na neki način samo nastavio svoju uspješnu radnu i vojnu karijeru, mene je uvijek čekalo isto: kašike, dizel motori, gusjenice, volan, kvarovi i smjene. Ruke su mi uvijek masne i već dvadeset godina ne mogu da istjeram crnu kolomast ispod noktiju. Dok je B. dolazio do basnoslovnih novčanih primanja prije rata, a naročito za vrijeme rata, ja sam prisiljen da gulim radnu obaveza sa mizernom plaćom od koje ne mogu skrpati ni pola dana u mjesecu. Samo ja znam kako se snalazim za život. Ali, dobro je, moja radna obaveza ne podrazumijeva da idem na crte bojišnice. Pošteđen sam učešća u direktnim ratnim okršajima. U rat idu drugi, i mnogo stariji od mene, međutim gospodin B. nije zaboravio naše druženje iz mladosti, i, iskoristivši svoj uticaj među vojnim glavešinama, uspijeva da me drži podalje od zone neposrednih ratnih dejstava. Zahvalan sam mu na tome. Došlo je vrijeme da mu na neki način vratim milo za drago.

Uvijek sam se pitao koliko ću se morati žrtvovati za protuuslugu koja me čeka u odnosu na gospodina B., ali dogodilo se to da moj način vraćanja duga neće biti nimalo težak ili zahtijevan. Čak ću i zaraditi vrativši uslugu.

Komadant B. pokazao se kao uistinu prijateljski naklonjen čovjek.

„S.! Uđi u bager, i sva ona mrtva tijela što smo izbacili iz kamiona, uguraj u jamu i zatrpaj. Nikom ništa ne govori. Ništa nisi vidio. Ništa nisi čuo. Evo ti ove pare, i ako te iko išta bude pitao za večerašnji događaj, ti nisi s ovog svijeta. Jasno? Da li je jasno S.?

„Naravno da je jasno dragi B. Hvala ti mnogo na povjerenju. Sve ću da uradim kako kažeš i „ćut“!“ – stavio sam kažiprst preko nosa. „Ali nema potrebe za ovolikim novcem. Vi ste mene ionako zadužili. Molim vas, da povratim novac. Nepotrebno je.“

„Ni jedne više. Uzmi novac. I to je naređenje! Završi posao i vrati se kući. Ostalo smo dogovorili.“

Ne preostade mi ništa drugo već da uzmem kovertu s novcima. Poslije sam izbrojao nemalu sumu. Ni za mene rat nije baš badava prošao, a sve što sam to večer morao da uradim je da tridesetak mrtvaca tajno ubacim u jamu i dobro ih zatrpam. To su bili neki ubijeni muškarci, žene i djeca. Druga nacionalnost. Nebitno.

Rat je trajao i svako se borio za svoju stvar.

I sve bi dobro prošlo da neki dan nisu uhapsili gospodina B. Odgovarat će za neke ratne zločine. Bilo mi je žao čovjeka. Zašto uvijek stradaju pošteni ljudi? Jedina mi je utjeha ta što ja nisam bio dijelom zavjere protiv njega. Do groba ću čuvati svoju tajnu. Kad se jednom dokopa slobode, moći ću ga otvoreno pogledati u oči.

 

OSTVARENJE SNOVA

Imam po pet prstiju na obe ruke. Imam glavu i trup, noge, uši i oči. Baš kao i većina ostalog svijeta. Ipak, po nečem se razlikujem od drugih ljudi. Mnogo volim da šutim. Ne obraćam se gotovo nikada i nikomu. Sjedim sam u kutu sobe čiji prozor gleda na prostrano i sivo polje. Naravno, kako se ja rijetko kome obraćam, vrlo je mali broj onih ljudi koji bi nekada komunicirali sa mnom.

Moja štura konverzija izgleda otprilike ovako:

„Dobar dan. Mogu li dobiti veknu hljeba?“ – u prodavnici.

Ili:

„Molim vas, autobusku kartu i paklo cigareta.“ – pored trafike.

Ili:

„Zamolio bih da uplatim telefonski račun.“ – u poštanskoj zgradi.

Takva je obično moja komunikacija.

Međutim, iako ne razgovaram mnogo, ja uistinu intezivno razmišljam. U stvari, mnogi moji razgovori teku unutar mene. Tako ja konverziram sa različitim više ili manje poznatim osobama. Naravno, njihovi odgovori i sadržaj misli rađaju se samo u mojoj glavi, mada to ne smeta kod dinamike i zanimljivosti samih razgovora.

Neki dan, susjedima koji žive sprat iznad mene, doviknuo sam u stubištu zgrade: „Vi bi svoju djecu mogli malo bolje vaspitati. Ni jedno poslijepodne ja ne mogu odmoriti od cike i lupanja sa stropa.“ Susjeda je odgovorila: „Oh, oprostite gospodine N. Trebali ste nam ranije reći. Više se neće ponoviti.“ Susjed se poklonio u znak izvinjenja i otišao za suprugom.

Čovjeku, čiji je stan u zgradi preko puta, grubo sam zaprijetio da autom nikad više ne prelazi punu liniju između dva parking mjesta u dvorištu. Tom prilikom sam se na prstima uzdigao uvis koliko sam mogao. „Izvinite, izvinite, gospodine N. To je moja greška. Od danas, vaše će mjesto uvijek biti u potpunosti slobodno.“

Jednom, idući od posla kući, pored mene je slučajno prošao predsjednik opštinskog odbora političke stranke koja značajno participira u institucijama lokalne vlasti. Grubo sam ga uhvatio za rukav i zarežao: „Slušajte gospodine D., već duže vrijeme ja pratim vaše medijske istupe. Treba da vas je sramota. Jedno pričate na televiziji, drugo radite na terenu, a ko zna šta, u stvari, mislite – ako uopšte mislite. Nemojte se nadati da nećete biti prozrijeti. Nemojte smatrati da je vaš mandat neokrnjiv. Ima još ljudi koji će stati iza mene. Organizirat ću prikupljanje potpisa za peticiju protiv vas. Vi očito ne znate s kim imate posla…“ Službenik se uspio otrgnuti mome stisku i već je žurio ka opštinskoj limuzini. „Gospodine N., gospodine N.,“ – panično je odgovarao, odlazeći. – „ nemojte se nepotrebno uzrujavati. Nije sve kako vam se čini. Dođite u moj ured već danas, pa ćemo zrelo popričati o problemima koji vas tište!“

Tako sam u svojim mislima lako i brzo rješavao probleme s ljudima koji su me okruživali, iako, u stvarnom susretu s nekima od ljudi o kojima sam pisao, jedva da bih uspio da izustim blijedo „dobar dan“.

Ali, u svojim mislima i maštanjima, nisam ja samo svađalački nastrojen. Također, uživam u ljepoti i težim ljubavi. Svakako da i u takvim interakcijama dosta tog umišljam, jer o drugačijim, stvarnim odnosima, ne bih imao šta pripovijedati. Žene koje simpatišem uistinu postoje, stvarne su osobe, no moj odnos s njima isključivo je plod mašte:

Na vrhu zgrade stanuju dvije cimerice. Ne jedna, već obe te studentice, zaljubljene su u mene. Jedan dan spavam s jednom, drugi dan s drugom djevojkom. Dok se volim u krevetu s jednom od njih, ova druga crkaje od ljubomore, iako svjesna da ništa ne može uraditi po pitanju toga da krevet i osjećaje tog dana djelim samo s jednom od njih. U svojim mislima, osjećam se kao Don Juan. U stvarnosti, nažalost, nisam siguran kako su studentice uopšte svjesne moje nazočnosti u zajedničkom stambenom objektu.

Onda je došao rat, pa poslije rata mir.

Uhapšen sam pod optužbom za ratne zločine.

Ne radi se o mome maštarenju. Uistinu me terete zbog progona i likvidacije komšija i sugrađana druge nacionalnosti, grubog eliminisanja političkih protivnika i silovanja mladih i maloljetnih osoba.

Izgleda kako ću biti kažnjen zbog svojevrsnog ostvarenja vlastitih sanja.

Da ne povjerujete.

Autor 16.3.2011. u 14:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija