ENG
Nova zbirka poezije Gradimira Gojera: Tvoj osmijeh
Autor/ica 👤Diana Burazer
Povezani članci
foto: Oslobodjenje.ba
Iz štampe je izišla nova zbirka poezije Gradimira Gojera Tvoj osmijeh u izdanju Planjaxa.
Autor knjige u prigodnoj izjavi za medije ističe: „Zbirka Tvoj osmijeh nastajala je u danima borbe drage mi žene sa bolešću. Osjećao sam bez obzira na to što je eksplozija kovida onemogućila moj boravak uz moju vilu, da moram ne samo u mislima biti uz nju. Odlučio sam pisati svakog dana poeziju i na taj način živjeti sa procesom njene borbe i bodriti je.
Naravno, vrijeme korone u Sarajevu pobudilo je moje intimne asocijacije na sve što se oko mene događa. Tako su nastale i druge pjesme, s vremenskim begraundom koronskih akcenata, ali nad svim je osmijeh drage žene lebdio kao nada za izlazak iz ovog mraka sa kojim se svi borimo.
Ova zbirka je odslik moje duboke intime i mada ne znam kako će biti procjenjena u okvirima mog stvaralaštva, znam da je pisana srcem i niti jedan vers u njoj nije kalkulantski.“
Predgovor knjizi napisala je pjesnikinja Diana Burazer:
Svijet poimanja ljubavi
Svjedoci smo zadnjih godina kako pisci, poglavito pjesnici, pribjegavaju pisanju poetskih tekstova kojima je već unaprijed određen tematski okvir.
Tako su časopisi, posebno društvene mreže, puni kratkih književnih zapisa o putovanjima autora, o osobama kojima su autori okruženi, o piscima i knjigama koje čitaju…
Posebno su društvene mreže pogodan medij za takve objave iz jednostavnog razloga što one autora ne obvezuju na konačnu verziju teksta, na kvalitetu koja će se u nečijim kritikama vrednovati.
Ono što je na društvenim mrežama se ne računa, pa onda i ne podliježe recenzijama (barem ne službenim). Ali onoga trenutka kad sve takve objave završe u knjizi – to je već onda nešto drugo.
A dobri autori o tome i vode brigu kada, iz svih objavljenih poetskih zapisa, odluče objaviti knjigu istih.
Takve knjige proznih zapisa najčešće imaju formu dnevnika samog autora o onome što čita, koje gradove posjećuje, kako mu prolaze dani…
Nova knjiga stihova Gradimira Gojera je upravo na tragu gore rečenog.
Knjiga Tvoj osmijeh pisana je kao neka vrsta poetskog dnevnika, možda bolje kazati pjesnikova zavjeta, u razdoblju iščekivanja dobre vijesti liječenja njemu drage osobe.
Vrijeme čekanja odlučio je potrošiti na pisanje; i to svaki dan čekanja – jedna pjesma, kako bi svoju plavetnost (kako često u stihovima naziva svoju dragu) bodrio i obradovao da ozdravi, kaže sam autor u uvodnom tekstu svoje knjige Prije čitanja.
Ovdje tematskih okvira nije bilo. Autor je mogao odabrati bilo koju temu, pa je to rezultiralo i time da su pjesme tematski raznovrsne, i nije ih ni bilo moguće (a niti potrebno) podijeliti u cikluse.
Knjiga Tvoj osmijeh sadrži sedamdeset tri (73) pjesme. Pjesme su kratke, odišu (bez obzira na okolnosti), uostalom kao i sam naslov, optimizmom.
Ipak sadržajno pjesme u ovoj knjizi možemo podijeliti (iako to autoru nije bila namjena) na pjesme izravno inspirirane dragom osobom, pjesme posvećene prijateljima ili poznatim osobama, pjesme o gradovima, pjesme s političkom konotacijom, te pjesme (meni osobno najbolje) koje su refleksija unutarnjeg svijeta autora; male mudrosti upakirane u stihove.
U pjesmama Ubijanje grada, Kako u šume, Siva Titova, Titanik koji plovi… nostalgija i bijeg u prošlost uspješno brani Gojera pjesnika od Gojera političara i društveno angažirane osobe.
A Gojer je i jedno i drugo, pa mu je vjerojatno teško odvojiti svoju poeziju od svih ostalih uloga koje ima u svakodnevnom životu.
Pjesme Čovjek od kamena, Žene iz koprene, Bijela crkva, Dženet i pakao Džekini, Omaž koji hoda, Kako dalje bez Šoljana, Libetov skerco, Vrijeme nestanaka, Vesladžija aherontski … su pjesme koje nose posvetu; izravnu ili tek naznačenu u stihovima.
Vrlo često, kao u izvrsnoj pjesmi Berberov bijeli konj stihovi su se digli, i poput konja iz pjesme, preskočili naša, naslovom pjesme, očekivanja.
Ukletost njegova u
Hromosti je strašnoj.
Majstor tugom slikao
Nemoć životinje plemenite,
K’o i ljudi kraja srebreničkog.
(Berberov bijeli konj)
Sjećanje na Petrovaradin, Samoborski noturno, Veče kad sam sanjao Počitelj,…posvećene su mjestima koje je Gojer pohodio i koji su ostavili traga u srcu i stihu.
Glavne pjesme u knjizi su, ipak, one posvećene dragoj osobi, koju često naziva Plavetnost.
U svim pjesmama prevladavaju riječi kao: svjetlina, umilnost, odsjaj sunca, radost.
Nema tuge, bojazni, sivih boja, beznađa niti na trenutak!
Od naslovne pjesme Tvoj osmijeh, pa do pjesama Tražim argonaute, Zamah, Ovdje kad te nema… do pjesme Povratak blješti začudni optimizam.
Optimizam je to čudniji (time i više vrijedan) jer iza pjesnika stoje godine i iskustvo za koje bi očekivali, u takvim situacijama, da ga vuku u neka drugačija, sumornija raspoloženja.
S radošću čekam
Taj povratak Tvoje
Plavetnosti, osmjeh
Bisernog niza tvoj,
Radost u ružičnjaku
Tvom. Povratak, riječ
I misao spojeni u
Nadi da Kadmo gubi
Bitku koju dobivaš.
Vjera i Nada zrcale,
A moćna plavetnost
Dolazi nam u ružičnjak.
Povratak i budan snim.
(Povratak)
Taj optimizam i radost prenosi se i u ostale pjesme.
U trenu mijenja se sve
U trenu kada počinjemo
Voljeti male stvari
…
To poslije kiša Sunce
Nam dolazi. Naše Sunce!
(Lijepi dan)
Na prvo čitanje to su jednostavne male ljubavne pjesme koje lako mogu pobjeći čitateljevoj percepciji; mogu ostati na margini ljubavnih stihova koji se bave tek opisom osobe ili iskazivanjem emocija.
Pažljivijem čitatelju (a isplati se to biti) otvoriti će se neki drugi svijet poimanja ljubavi, odanosti i divljenja prema osobi koja boluje, i čije se ozdravljenje iskreno očekuje.
U tom kontekstu navodim i izvrsnu pjesmu Prozorska žudnja koja je umijećem autora postala više od male ljubavne pjesme:
Zabran za bliski dodir
Ne može spriječiti
Žudnje, snagu ljubavi.
Nikakvo zrcalo to ne zaustavi.
(Prozorska žudnja)
Kad kažem da treba biti pažljiv čitatelj, mislim prvenstveno da trebamo imati pojačanu koncentraciju čitanja Gojerovih stihova pri zaokruživanju pjesnikove misli (rečenice) i kada nam se to čini teško.
Stihovi su često neočekivano izlomljeni (po redcima), zarezi su na neočekivanim mjestima, tako da se može dogoditi da lijepa i važna misao nepažljivom, ili brzom čitatelju izmakne.
Primjer je izvrsna pjesma Nakon svih oluja, koja bi bila odmah razumljiva da ima zareze tamo gdje se logičkim čini da bi trebali biti.
Ali i takvo čitanje, uz dodatnu koncentraciju, može biti izazov.
Taj stil pisanja, naime, Gojer ima u svim svojim pjesničkim knjigama.
I na kraju nekoliko riječi o pjesmama koje sam izdvojila ne po temi, već kao one u kojima se Gojer (po skromnom mišljenju autora ove recenzije) dokazao kao vrstan pjesnik.
Pjesme Kako uništiti boema u sebi, Hedonizam jednog klauna, Zrelo doba nestajanja, Krater, Pamćenje konopca su pjesme koje pokazuju kako Gradimir Gojer zna stvoriti stihom pastelnu sliku u koju smješta svoja životna iskustva i mudrosti.
Posebno ističem, u tom kontekstu, definitivno (po mom sudu) najbolju, usudila bih se kazati i antologijsku, pjesmu Pamćenje konopca koju u cijelosti navodim:
Na kraju lučkog doka istanjio se konopac
Što pamti barke i brodovlje moćno.
Izdisaje posljednje šalje, a mi ljudi, neosjetljivi,
Oholi i kruti za muku onog što muke kratio je naše,
Nijemi prizor smrti moći što ljudima i brodovlju
Pokazivao je strasno, pratimo tihi, dok konopac
Vječnost bira, a naš truli neosjet prezire.
I na kraju (iako bi većina recenzenata o ovome pisala na početku ovakvog teksta) evo nekoliko nezaobilaznih napomena o Gradimiru Gojeru, koji svakako nije uobičajen autor pjesničke knjige, što na neki način otežava i pisanje ove recenzije.
Skloni smo autore koji nisu samo pjesnici (što sam osjetila i kada se pisalo o mojoj poeziji) gledati malo drugačije, kritičnije. Promatrati njihovu poeziju kroz prizmu ostalih vještina i preokupacija koje dotični autori imaju.
Gradimir Gojer je kazališni redatelj, pisac, kritičar, kolumnist, piše libreta za balet, obnašao je važne dužnosti u kulturnim institucijama u javnom i političkom životu Bosne i Hercegovine,….
Njegovo obrazovanje, talent, okruženje u kojem živi i radi, i predanost pisanju rezultirali su izuzetno bogatom bibliografijom.
Gradimir Gojer (1951. god.) objavio je pedeset tri (53) knjige na područjima književnosti, kritike, eseja, kolumni, teatrologije, publicistike, znanosti, libretistike, političkih tema,…
Imala sam čast pisati 2007. godine recenziju za njegovu prvu knjigu poezije „Večernje ispovijesti“, koja je kasnije dobila nagradu „Kočićevo pero“, te doživjela i drugo izdanje.
Neobična je to knjiga za takvog autora; knjiga u kojoj je Gojer angažirao svu svoju emocionalnost uzimajući si ulogu onoga koji lista godine i ne dopušta zaborav.
Time sam nekako sebi odala priznanje što sam i u svojoj tadašnjoj recenziji prve Gojerove knjige prepoznala dobru poeziju.
Tada sam napisala kako sam taj rukopis doživjela kao kompliment poeziji.
Jer kad netko, tko već ima poveću biografiju gomilajući teške i manje teške godine, te bogatu književnu bibliografiju (doduše u nekim drugim književnim izričajima) odluči napisati i objelodaniti svoju prvu knjigu pjesama onda Poezija može biti ponosna i slavodobitno kazati kako joj se ne može odoljeti.
Sada, nakon trinaest godina od prve knjige, dodala bih kako Gradimir Gojer nije uopće više mogao odoljeti poeziji, jer je u međuvremenu, uz sve ostalo što je radio i objavljivao, poeziji dao poseban značaj u svom životu objavljujući upravo ovu devetnaestu knjigu poezije.
Želim Autoru, njegovoj Plavetnosti, i knjizi Tvoj osmijeh da dobiju sve bitke za koje se zajedno bore.
Autor/ica 👤Diana Burazer
