NOVI HIT ŽENE – INSTITUCIJE

tačno.net
Autor 1.12.2014. u 13:16

NOVI HIT ŽENE – INSTITUCIJE

Vlado KOs/Cropix

Piše: Gradimir Gojer

Mani Gotovac, „Ma koji život, ma koji teatar“, Profil, Zagreb, 2014.

Otprilike onoliko koliko se bavim teatrom i književnošću traje latentan utjecaj pojedinih književnika i teatrologa na moj osobni stil i način rezoniranja i artikuliranja literarne cjeline. Jedna od onih koje su nesumnjivo imale utjecaja na ono što danas promišljam u umjetničkim oblastima književnosti i teatra je svakako Mani Gotovac, žena – institucija u suvremenom hrvatskom kazalištu.

Nedugo nakon što je recentno dominantna nakladnička kuća Profil tiskala njen ispovjedni roman – dnevnik Fališ mi, možda jedan od najvećih hitova dvadeset prvog stoljeća na ovim prostorima, pod uredničkim vođstvom (opet!!!) Velimira Viskovića, pojavljuje se knjiga „Ma koji život, ma koji teatar“.

Poslužiti ću se svojevrsnim proslovom ove knjige, citiraću ga, da bi bila jasnija suštinska literarnost eseja, zapisa, sjećanja, kronologije, svega onoga što ova knjiga nosi: „…Nije ovo ni životna, ni teatrološka, ni kritička, niti samokritička knjiga. A opet nekako, sve to i jest i pomalo i povremeno. Recimo da su to hibridni zapisi od 1968. do 2013. godine. Žanrovski neodređeni…“

Dirljiv je početak ove knjige.

Esej ispovjednog karaktera Željela bih napisati pismo, kao sveprisutna, stoljećima nam poznata žudnja da postoji tamo netko kome vrijedi napisati nekoliko redaka ispovjedi inteligentna je uvodnica u stilsku briljanciju pisma teatrologa, dramaturga, jednog od najistaknutijih hrvatskih kritičara druge polovice dvadesetog stoljeća, kćerke velike kazališne glumice Marije Danire, ravnatelja Teatra &TD, intendanta dviju hrvatskih nacionalnih kazališnih kuća (HNK u Splitu i HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci).

Već ovaj prološki akt pravi finu poveznicu sa hitom Fališ mi, jer je dominantna tema knjige Fališ mi ljubav i njene tragične inkantacije prema muškarcu, prema dragoj nasljednici, a u ovoj knjizi trijumfira ljubav prema kazališnoj umjetnosti!

U prvom poglavlju knjige, koje nosi naslov Euripide, zašto je opasna ona koja s tobom spava u postelji? prisutne su cjeline: Diverzantska tragedija o ženama, Tko je Elektra?, Kolijevka… Ovo poglavlje završiti će Gotovčeva cjelinama svojih dnevničkih bilježaka u vremenskom području 2001., 2011. i 2013.

Eseji: Majka kao mitska figura, Harlekinska kobra ili otrovni guž, Kameleonica i Jedna stara magarica su izraz teatarske dubinske proniciljivosti dramaturga i kritičara Mani Gotovac.

Teško bi bilo sastaviti jednu ovakvu knjigu a da se na njenim stranicama ne pomene Shakespeare. Sljedeća sadržajna cjelina ispunjena je upravo Shakespeareovskom fascinacijom i teatrološkim uvidima u predstave nastale na teksturama najvećeg od najvećih: Zašto ubiti Cezara?, Iz dnevničkih bilježaka i Tragična balada. Onoga tko je godinama pratio, pa na svoj način i drugovao sa dramaturško-teatrologijskom angažiranošću Mani Gotovac, neće iznenaditi niti sljedeće poglavlje ove knjige, nazvano Kopun – pijetao Marina Držića. Interesantno da ovo predjelište knjige Ma koji život, ma koji teatar ima i neku vrstu političko-urotničke logike, jer otpočinje Otvorenim pismom ministru kulture Republike Hrvatske, Boži Biškupiću, u povodu petstote obljetnice života Marina Držića, a završava ponovo znakovitim esejom Nasilje umjesto istine. Osim ova dva eseja u tom dijelu knjige su i lapidarno ispisane cjeline: Novac je duša ove države, Ignorancija, Upad u teatrologiju, Ministre, zašto vi danas zabranjujete umjetnost i kritiku društva?

Naravno, sljedeća se cjelina knjige, logično, kotvi među zidinama od Grada. Tu cjelinu Gotovčeva je nazvala Meni je Dubrovnik sve, a ja sam njemu samo stanovnik. Dugo nisam pročitao cjelovitiji, suštinskiji, vivisektan ubod u tkivo jednog romana, kao što je to učinila Mani Gotovac pišući, odnosno predstavljajući knjigu Luka Paljetka Marin, roman o Držiću. Fascinacija Gotovčeve Dubrovnikom, njena vezanost za Dubrovačke ljetnje igre, nastavlja se i dalje u ovoj knjizi cjelinom Cruiseri i Vojnović. Tu su eseji Taraca, Ljubiti živo tjelo naše žene, Iz dnevničkih bilježaka (2010.) i Stradun i taraca.
Sljedeća cjelina knjige posvećena je velikom ruskom avangradnom redatelju Vasiljevu i njegovoj uspješnoj kazališnoj posjeti Splitu 1987., a potom slijedi poglavlje Pustolovine s Begovićem.

Mani Gotovac je jedan od rijetkih kritičara koji se upuštao u slojevito esejiziranje u vezi sa jednim od najboljih hrvatskih dramatičara Milanom Begovićem. To pokazuju eseji: Erotika je davanje, onaj koji daje gubi ono što ima i Begović cabaret. Još jedan whisky je dio u kojem Gotovčeva tiska svoj odnos prema trima okomicama i nezaobilaznim mjestima kazališnosti danas. Taj dio donosi briljantan esej Brecht, Handke i Ciulli u Splitu.

Moglo bi se kazati da je središnji dio knjige posvećen Miroslavu Krleži. Mani Gotovac ga naziva: Krležini depresivci. Taj dio ispunjen je tekstovima: I biti u agoniji, Samo je jedan doista ozbiljan filozofski problem: samoubojstvo.

Sjetio sam se čitajući esej Krležin Kolumbo do Lokruma i natrag (1973.) uistinu briljante predstave Georgija Para na jedreenjaku Santa Marija. Rekonstrukciju te predstave Mani Gotovac ne čini prepričavanjem, nikakvim naivnim doživljajima i lukrativnim fanfaronadama. Ona piše o ovoj plovidbi Admiralovoj u nepoznato sa onom potrebitom, do kraja rezigniranom grubošću, kako to Krležin tekst i zahtijeva. Tu su i tekstovi: Crtica uz mit o Glembajevima, Iz dnevničkih bilježaka, Glembajevština tu među nama, u nama, s nama, Otac i sin, gospoda Glembajevi u Beogradu, Buket žutih ruža i Castelica, taj mračni predmet žudnje. Kada god se Mani Gotovac bavila zavičajnom literaturom, ali koja producira značenja daleko bitnija od zavičaja kao takvog, mogle su da nastanu cjeline kao što je: Mrdušani s lentom ili o našim indentitima.

manigotovacknjiga

Redateljski opus Paola Magellija tretira Mani Gotovac u poglavlju Vodena gudala Paola Magellija.

Dolazak pripovjedačke ikone naših stoljeća (dvadeseto i dvedesetprvo stoljeće) Aleksandra Baricca, čini poglavlje Bariccovi oceani i Vacisova duhovnost.

Kao što sam govorio u ovom tekstu da je središnji predio knjige posvećen neutaživoj želji Mani Gotovac za idealnim postavkama Miroslava Krleže na našim kazališnim daskama, tako sad slijedi poglavlje koje nije samo svjedočanstvo jedne ravnateljice, već mnogo više od toga…

Poglavlje nosi naslov Teatar &TD – samo nekoliko motiva. U godištima između 1992. i 1998. kao ravnateljica Teatra &TD napisala je Gotovčeva eseje, koji već svojim naslovima govore o suštinskoj zapućenosti ove hrabre žene u orijašku borbu sa onima koji ne znaju što je nama teatar?! To su eseji: Mrzim ravnodušnost, Porodiljsko-ironijski pristup, Žanrovska neodređenost, Kazališna moderna u djelima Teatra &TD i Emotivni naboj. U ovom dijelu knjige uz tekstove Francuski paviljon i Što te nema, što te nema, više je nego slojevita analiza redateljske poetike Bobe Jelčića (Nesigurne priče ili Bobo Jelčić).

Jedna crnohumorna, na neki način paradoksalna literarna cjelina je i Smrt u teatru, a cijelo poglavlje završava se tekstom Pisac traži dramskog pisca ili o Vladi Gotovcu.

Samo je Mani Gotovac, inače jedina žena koja je u hrvatskom kazalištu vodila u dva navrata nacionalne kazališne kuće, mogla ispisati poglavlje Smješna figura intendantice.

Nekada živeći u Splitu, nekada odrastajući u tom gradu pod Marjanom, začete su brojne želje, mogućnosti, ali i trajni infantilitet ove autorice. Zato je poglavlje Split, dušo moja, zašto se snebivaš? više od svjedočanstva, više od onoga što čovjek može dati gradu koji mu ne uzvraća pravom mjerom??!!

Slična je i cjelina koja slijedi: Rijeka, život iznova. Interesantno je da u ovoj cjelini osim naslova posvećenih pojedinim kazališnim predstavama i književnim djelima su zanimljive refleksije na dramsku prvakinju Nevu Rošić, Nenada Šegvića, zatim analiza Riječkih ljetnih noći 2007, pa onda teatrologijski portret koreofrafa Staše Zurovca…

Završno poglavlje ove knjige uz obvezatne Dnevničke bilješke donosi i vlastiti autorkin dramaturški uklon, tačnije kazati dramatizaciju njenog prethodnog hita Fališ mi. Taj svojevrsni dramolet kao posebna cjelina u ovoj knjizi dopunjuje sliku o raznoslojnom djelu Mani Gotovac i nosi karakterističan naziv Pričaj mi o Gorkome.

Knjiga Mani Gotovac potvrđuje da je ova prva žena selektor Sterijinog pozorja iz Novog Sada, urednica kazališnih časopisa Novi prolog i Prolog, nakon knjiga Tako prolazi Glorija, Dubrovačke mišolovke, Fališ mi, zima/proljeće, Fališ mi, jesen/ljeto, i Fališ mi u proljeću, u jeseni, u ljetu i zimi uspjela napraviti književnu sintezu u kojoj nije beznačajan niti foto materijal koji prati njenu bogatu aktivnost, ali i preslici kritičkih i kroničarskih tekstova o djelatnosti Mani Gotovac kao intendanta, teatarskog maga i žene koja je odolijevala brojnim neprijateljima, ne samo u teatru već i u hrvatskom društvu u najširem smislu.

Knjiga koja zaslužuje pozornost književne kritike, poglavito.

tačno.net
Autor 1.12.2014. u 13:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija