Novo vrijeme, staro stanje…

Autor 7.12.2011. u 21:18

Novo vrijeme, staro stanje…

Milan Milišić (foto: Željko Tutnjević)

Slaven Tolj, poznati konceptualni umjetnik i voditelj dubrovačke Art radionice Lazareti iznosi svoju skepsu spram nove vlasti: U najmanju je ruku čudno da se tako hrli u izuzetno skup i izuzetno sumnjiv projekt gradnje hidroelektrane na Ombli. Drugi je primjer odluke o gradnji trafostanice na Srđu, koja bi služila prvenstveno golfu. Taj luđački, megalomanski projekt gura se neviđenom upornošću.

Bez obzira na dominantnu sliku Dubrovnika kao najizvrsnije hrvatske scene za skupe i blještave zgode i potrebe, tamo još uvijek obitavaju živi ljudi. i doživljavaju svu silu nekih prilično banalnih situacija, tako da ih slobodno možemo promatrati kao i ostali domaći svijet… među ostalim, to znači da svoju društvenost organiziraju kroz izvjesne grassroots aktivnosti, a jedno od najpropulzivnijih žarišta te vrste jest Art radionica Lazareti. Njezin voditelj Slaven Tolj ujedno je poznati konceptualni umjetnik, no domena radionice je bitno šira od njezina čisto umjetničkog, estetskog karaktera – ona uključuje raznorazne političke inicijative. ili, najčešće, sve to zajedno te neodvojivo. Dobar primjer je izložba o pokojnom dubrovačkom pjesniku Milanu Milišiću; na pojedine eksponate s nje naišli smo i u prostoru Art radionice Lazareti, gdje nas je ugostio Tolj, pa smo slučaj rado iskoristili za početak ovog razgovora… 

Riječ je o izložbi o Milanu Milišiću koju su napravili Teatar Lero i Davor Mojaš. Ustvari, već mjesec dana na tome radi više nas, prije svega Milišićevih prijatelja, povodom dvadeset godina od njegove pogibije. Sudjelujemo iz različitih razloga, nekome je on važan prvenstveno prijateljski, nekome pjesnički, a meni i velikom dijelu moje generacije Milan je najvažniji kao intelektualac i javna ličnost kakvu Dubrovnik tad osim njega nije imao i nema ni danas… Ličnost koja se borila za istinu i koja se nije libila istinu javno izreći. Rušio je dubrovačke tabue, a igrom sudbine dogodilo se da baš on prvi pogine u napadu na Dubrovnik 1991. godine, u svom stanu za vrijeme

milan_milisic-_foto_eljko_tutnjevi.jpg
Milan Milišić (foto: Željko Tutnjević)

prvog bombardiranja grada. On koji je uvijek imao problem s vlastima i ideologijama, i koji je nekako čak slutio svoju smrt. A ostao je prešućen od oficijelnih vlasti nakon svoje smrti. Mi smo u ovom krugu dosta razgovarali o tome gubitku, o tome koliko nam je Milan značio, a sad je došlo vrijeme i da to javno pokažemo. Zamolili smo razne njegove prijatelje da se uključe sa svojim prilozima, a došli smo i do neke dokumentacije sa suđenja na kojem je završio nakon teksta Život za slobodu u časopisu Laus, teksta kojim je otvorio temu o žrtvama strijeljanim na Daksi… Tu se radilo o visokim godinama socijalizma, pa se to sve vuklo gotovo do rata i njegove smrti. Naš osnovni motiv bio je da tu njegovu kritičku crtu naročito apostrofiramo, jer upravo ona najviše nedostaje i današnjem Dubrovniku.

Na to si mislio kad si mi prije uključivanja diktafona rekao da njegovi tekstovi izuzetno korespondiraju i s današnjom situacijom?

Da, slušajući jedan recital koji je Mojaš napravio iz tih tekstova, imao sam dojam kao da je tu i da piše o aktualnim temama. Trauma Dubrovnika i ovih prostora traje već jako dugo, i većina nas je to uvidjela relativno kasno, a Milan je već u ono vrijeme tragao za dubinskim njezinim razlozima. On je zanimljiv i zbog drugih razloga. Kao što je riječ o djetetu Dubrovnika, Milan je jednako kao pisac i javni intelektualac pripadao Beogradu. Čudna je koincidencija da baš vodeći dubrovački intelektualac, a koji je po nacionalnosti bio Srbin, dakle, da baš on prvi pogine u napadu na Dubrovnik, puno govori o karakteru i kontekstu toga rata… Mi smo i njemu zahvaljujući naučili, pa se toga držimo i u radu Art radionice Lazareti, da se uvijek treba posebno brinuti o manjinama. To nam je oduvijek bilo jako bitno. Mislim na manjine svih vrsta, premda smo sad svi u poziciji biti neka manjina, ako smo iole normalni.

Nakon ovakvog uvoda, teško je i naizgled blasfemično preći s Milana Milišića na konkretne pojave i likove kao što su aktualni dubrovački političari s kojima imate redovna okapanja i koji čine od Dubrovnika ovo što danas jest… Ali, takvo je suočavanje svakako u milišićevskom duhu. Kenova, Slavene?

Pa, ništa nova, trend je već dugo vremena isti, osim što se neke stvari intenziviraju. Postoji određena dinamika stvari, što se tiče naše percepcije i područja djelovanja Art radionice Lazareti, pa tako pritisak jednih investitora opada, dok se drugih pojačava. Europska banka za obnovu i razvoj, recimo, upravo je odobrila kredit za gradnju ekološki veoma opasne hidroelektrane na izvoru Omble. Sezona se konačno smirila,  naime, sezona koja se zapravo tako samo naziva, a ustvari… Da, da, upravo to je razlika između vremena prošlog i sadašnjeg, ako logično crtu povučemo nekoliko godina nakon posljednjeg rata. Dakle, mislim da se sada isključivo parazitira na slavnoj prošlosti grada, s tim da to jednako rade i stanovnici ovoga grada i oni koji sa strane pokušavaju iz njega izvući neku korist, npr. ljudi koji dolaze s raznim programima, a koji Dubrovnik koriste kao kulisu. Čini mi se da je “klik” nastao par godina nakon što nam je stigla struja; dotad su ljudi još imali nadu. Ali, sve ovo poslije kao da obilježava upravo nedostatak nade. Bilo je vjere da će se stvari u bitnim egzistencijalnim pitanjima razvijati bolje, i da će komunikacija među ljudima biti humanija.

U Dubrovniku se naspram uobičajene slike dijela javne scene i njezina skupoga glamura, ipak osjeća velika rezignacija, razočaranost. Ne skapava se od gladi, ali nikako nije dobro.

Jasno, ne umire se od gladi, ali je nestala društvenost u smislu povjerenja u drugog, u smislu okrenutosti zajednici. To se još održava u nekim mikrosituacijama, zato se tako blisko držimo i u ovim krugovima, ali generalno taj osjećaj u strukturi društvenog organizma nanosi veliki stres, presudno lomi kristale sustava kojega sad određuju neki drugi prioriteti. Pokušavam te posljedice objasniti i svojim radovima, možda mi je tako i lakše. Izvlačim na površinu neke jednostavne momente i geste, preuzimajući na sebe ulogu negativca. Van konteksta, te geste izgledaju posve normalno, ali su u međuvremenu već medijski stavljene u funkciju nečega drugog, pa izazivaju nelagodu i čak monstruoznost koja se krije iza toga. Nakon ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića prošetao sam Zagrebom s motorističkom kacigom na glavi, a svi su znali da je tako snimljen i ubojica. To ne bi trebalo biti primijećeno, jer ljudi doista ponekad hodaju s kacigom, ali se na snimci moje šetnje vidi da je kaciga izazvala pažnju.

Društvena svijest nam je određena i zasićena medijskim pritiskom i manipulacijom, pa stvari i odnosi dobivaju posve nova dominantna značenja?

Nadiruća medijska eksploatacija svakako nameće nova mjerila. Na istome tragu kasnije sam napravio jedan rad nakon hapšenja Dragana Paravinje, naime, primijetio sam u jedinim visokotiražnim novinama da je na istoj strani objavljen tekst o tome slučaju i reklama za preparat koji podiže potenciju. Zatim sam napravio fotografiju koja samo prikazuje retrovizor u kojem se vidi jedna djevojka kako stoji uz cestu. Pogled onoga tko stoji pred tim retrovizorom je skaredan, taj pogled više ne može biti nevin, ali vizura postaje okidač za promišljanje čitave situacije, lokalno i generalno, kao i za odnos prema sebi, da se zapitamo zašto uopće gledamo tu djevojku… Nameće se krajnje mučan zaključak da sam očito i ja potencijalni silovatelj. Radi se, vjerujem, o tome da kontekst preuzima čitav doživljaj naizgled bezazlenog i nezavisnog detalja, budući da više ne možemo biti imuni na zadane obrasce. Teško je biti van svega toga, pa me ne čudi da ljudi traže neke alternative, no one zatim podrazumijevaju distanciranje, bijeg od svijeta. A ja volim svijet i suočavanje s njim i sa životom, onakvim kakav zaista jest. Političari, onakvi kakve si maloprije naznačio, ustvari elita općenito, ne vole ovaj svijet, pa ni život. Oni imaju užasnu potrebu da se izdvoje i da se getoiziraju, da se osame s hrpom nagrabljenog novca. Koliko čujem o konkretnim osobama, oni vrlo često nemaju dodir s realnošću, niti razumiju što se  događa s ljudima. Oni misle da smo mi svi jedan veliki resurs kojim treba upravljati, manipulirati njime. Ne vole narod, pitam se vole li i sebe, ili su naprosto sami i jadni, mada se brane nekom drugom energijom koja zadobiva ogromne razmjere. Nikad neću zaboraviti pojavu Vladimira Šeksa u sabornici, par dana nakon smrti njegova sina. On je tad odmah nastavio jednako lupetati i manipulirati kao što to inače radi, kao da mu se ništa u životu nije promijenilo. Mislim da je za to potrebna nevjerojatna energija. Da se uopće pojaviš tamo i nastaviš spletkariti, umjesto da se okreneš prema svojoj boli. Teško je ovako govoriti o ljudima, možda i ružno, ali ja pamtim da sam se smrznuo kad sam to vidio. Pritom govorim o čovjeku za kojega postoji osnovano mišljenje da nije prvenstveno lopov, među svim lopovima koji ga okružuju, nego da mu je važna moć, upravljanje situacijom.

Tvoji umjetnički radovi imaju želju dovesti u pitanje općeprihvaćene relacije prema drugom, a i prema sebi?

Obračun sa samim sobom, apsolutno, kao i sa medijski konstruiranim pojavama. Stvari su ipak drukčije. Susrećem se i s konstruktima o meni samom, kao i svatko drugi, pojednostavljivanjima i svođenjima na djelomična rješenja. A čak i kad se slažem s navedenim, smeta mi nepreciznost takvog postupka. Svatko je od nas puno slojevitiji, i štošta bismo o drugima trebali uzeti u obzir. U protivnom ostavljamo prostor za manipulaciju. Uzmimo samo način na koji se forsiraju neke fotografije određenih ljudi. Ne znam je li netko slučajno i mene snimio u Sarajevu s Radovanom Karadžićem, dok sam studirao. Dogodilo se više puta da odem s akademije u društvu jednog prijatelja koji je bio njegov student, pa bismo se našli za istim stolom, u razgovoru s njim. Takva fotografija bi zgodno išla uz tezu o meni kao, recimo, ljubitelja četničkog pokreta. A manipulacije lako prolaze, sad baš imamo potpunu ludnicu među braniteljima u Dubrovniku. Dva postrojavanja, Josipović odlikuje jedne, drugi se okupljaju na Srđu, treći dižu svoju zastavu. Nitko ni s kim ne razgovara, postoji bezbroj udruga branitelja… Uspjelo se uništiti svaki minimum onoga što je iole Zajedno se trudimo zadržati i razvijati prostor normalnosti, iako stalno imamo dojam da nekome jako smetamo vrijedilo u tome svijetu. Potpuni društveni debakl.

Spomenuo si projekt hidroelektrane na Ombli. Otišlo se korak dalje negoli s projektom golfa na Srđu, koji već neko vrijeme stoji i valjda čeka bolje dane, kakve je navijestio Radimir Čačić nedavnom izjavom da su nedopustivi zastoji velikih investicija poput toga dubrovačkog…

Kolege iz inicijative Srđ je naš radili su na slučaju Omble puno više od mene, ali mogu reći da je u najmanju ruku čudno da se tako hrli u izuzetno skup i izuzetno sumnjiv projekt. I to je odluka donesena baš pred izbore, što uopće nije nebitno. Drugi je primjer odluke o gradnji trafostanice na Srđu, koja bi služila prvenstveno golfu. Taj luđački, megalomanski projekt gura se neviđenom upornošću, mada se čini da stoji, dok sam Dubrovnik već dugo nema riješenu struju, i svaka malo jača grmljavina izaziva nestanak svjetla. Projekt je retardirao, istina, ali samo dok ne dočeka novu vlast i sklone mu ljude. A nama je to znak da ono što nas čeka s tom novom garniturom, nije suštinski bolje. Štoviše, uopće ne znam kako glasati za opciju čije su oličenje ljudi poput Andra Vlahušića, Radimira Čačića, Ivana Jakovčića, Slavka Linića… Da sad ne spominjem likove iz kulture. To je ešalon ljudi koji godinama vladaju određenim prostorom i ponašaju se poput monarha, bešćutno otvarajući vrata kapitalu, bez ikakvih ograda i vizije da se nešto promijeni. Jasno je pritom da su oni u krajnjoj liniji samo mali pijuni u jednoj daleko većoj, globalnoj igri.

Kako vi ovdje svejedno opstajete – mislim na Art radionicu Lazareti kao i na malo širi krug društvenih i kulturnih aktivista u Dubrovniku – u okolnostima koje priznaju samo komercijalnu vrijednost stvari, a da se niste estradizirali?

Volimo se, prijatelji smo, a bitno je i to što jedni drugima uvažavamo rad i promišljanje. I tu nalazimo prostor za normalan život, za njegovu normalnost, bez obzira na narcisoidnost Dubrovnika, na parazitizam koji u njemu vlada, na to što se ljudi koji odu ne vraćaju itd. Zajedno se trudimo zadržati i razvijati prostor normalnosti, iako stalno imamo dojam da nekome jako smetamo. Valjda nas održava strast da očuvamo mogućnost, komercijalizaciji usprkos, za lokalni narod koji se ne može podvrgnuti zahtjevima tržišta i diktatu medija, za fragilne ljudske potrebe, za slabije i manje imućne. Sve ostalo će biti klupski, polujavni prostori u kojima mi ne možemo participirati. A mi ćemo biti poslušna radna snaga ili smetnja kapitalu koji drobi sve pred sobom i pretvara Dubrovnik u mašinu za pranje novca. Evo, nedavno sam bio u Mostaru kod kolega iz Abraševića, tj. AbArta, i zaprepastio se informacijom da su u tome gradu, koji više nije ni podijeljen nego ljudi s jedne i druge strane uglavnom više niti ne primjećuju jedni druge, strani i domaći moćnici otvorili 120 banaka… Ne znam čemu to služi, ako nema ekonomije, ako ne služi pranju novca. Tamo rastu samo crkve, džamije i banke. Totalno bolesno.

slaventolj__6b6.jpg
Slaven Tolj: Forsiranje Srđa nam je znak da ono što nas čeka s tom novom garniturom nije suštinski bolje.

Možeš li mi još ispričati nešto o najnovijoj vijesti da se na Sveučilištu u Dubrovniku priprema otvaranje studija likovnih umjetnosti, u čemu i sam uvelike sudjeluješ?

Vijest je tek objavljena, rektor Mateo Milković je to samo spomenuo u kontekstu otvaranja nove zgrade sveučilišta u prostoru stare bolnice. Ovih dana imat ćemo predstavljanje novih studija u okviru postojećih za umjetnost i restauraciju. To će biti studiji za vizualnu umjetnost i za glazbenu umjetnost. Angažirali smo se dosta oko toga projekta, a nakon predstavljanja osnovnih teza bismo išli u raspisivanje programa i strukture studija u trajanju od tri plus dvije, ili četiri godine. Za glazbeni studij su teze pisali Marija Grazio i Aljoša Lečić, a ja sam pisao za vizualni. U pisanje programa uključili bismo veći broj kolega koji bi prema osnovnoj projekciji kasnije sudjelovali u radu studija. Za početak bismo napravili jedan mali, dinamični studij, koji bi se kasnije razvijao i širio prema mogućnostima. Treba na umu imati okolni kontekst, gdje postoji niz likovnih akademija u relativnoj blizini, s akademijama na Širokom Brijegu i u Trebinju, da Hrvatsku i ne spominjem. Treba vidjeti može li Dubrovnik ponuditi nešto novo, s ljudima koji bi tu radili i koji bi dolazili na gostovanje.

To sam i želio priupitati: po čemu biste vi bili drukčiji i bolji od ostalih hrvatskih akademija, pa i ove dvije u BiH?

Prvo treba dobiti dozvolu, naći financije itd. ali mislim da bi taj studij uključivao i neku širu odgovornost za studente. Dati im znanja i sposobnosti da se sutra mogu održati u svim uvjetima. Ne samo na tržištu, nego i šire u društvu. Veliki broj ljudi koji danas završe takav studij, nemaju znanje s kojim može ravnopravno sudjelovati u pripadajućem svijetu. Svaki naš nastavnik i student morao bi raditi s novom dinamikom, novom sviješću i odgovornošću o svojoj poziciji u umjetnosti i društvu općenito. Inzistirali bismo na tome da i humanističke znanosti budu izrazitije uključene u proces, negoli što su inače na ovakvim studijima. Željeli bismo stvoriti intelektualnu snagu koja predstavlja jedini zalog boljeg društva, jer umjetnost ograničena na estetička pitanja ne može to napraviti sama. I oformiti ambijent koji će omogućiti da se različita znanja sliju i koncentriraju. Da studij nije ponovno u funkciji moći, nego da je puno otvoreniji za izmjenu misli i osjećaja. Ja smatram da Dubrovnik još uvijek ima taj kapacitet, osim toga ljudi žele doći ovamo, to može biti prednost i mana, ali dobro reagiraju i na tu konkretnu ideju. I samoj Art radionici Lazareti već dugo vremena najbolje prolaze razni residency edukacijski programi, manje forme na kojima surađuju pojedinci i organizacije koji tu aktivno i kreativno dođu do neke zajedničke platforme. Ne bih ovdje ulazio u kritiku čitavog sustava, no mislim da bi ovo mogla biti važna nova točka koja može povući neku društvenu energiju, jer se u Dubrovniku vremenom sve manje onih koji kritički razmišljaju i nastupaju. Bez obzira što ima dosta obrazovanih i upućenih osoba i u gradu i na sveučilištu, njih se ne čuje i ne vidi, dok mi polazimo od toga da svi, naročito takvi članovi društva, moraju participirati u javnoj komunikaciji i analizi i organizaciji strateških zajedničkih pitanja.

H-alter

Autor 7.12.2011. u 21:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija