O čemu pišu Rakovac i Nikolaidis u svom deset godina dugom dopisivanju mailom

Povezani članci

• Magijski legalizam
• Snježana Martinović na sceni HNK Mostar s višestruko nagrađivanom monodramom ‘Jackie’
• Sutra počinje 4. Fra Ma Fu festival reportaže i reportera
• 90. rođendan Ane Frank: „Rijetko šta dojmi djecu tako intenzivno“
• Spomenika žrtvama izbrisa u Sloveniji
• RAM BEZ SLIKE S TRIDESETOGODIŠNJICE MATURE

Foto: Cropix/Jutarnji list

Pred nama je kronika svega onog što ih se dotiče, što ih tišti i veseli, čega se prisjećaju sa spokojem i pomirenošću

O, kako li je dobro naići na knjigu koja rastače svijet kakvog poznajemo! I to na knjigu autora mudrih, erudita, kojima se ne može spočitati “mladost” – ili to famozno, na razinu božanskog dovedeno “iskustvo” – kako bi ih se diskreditiralo u pokušaju obrazloženja očitog: svijet u kojem živimo – k vragu, zašto se sramiti to reći?! – pa, najblaže rečeno, ne ide u najboljem smijeru. I to neovisno o svim koronavirusima i potresima koji su nas zatekli u ovim apokaliptičnim godinama nakon kojih, predviđaju pesimistični (realni?), stvari mogu ići samo na gore.

Valja, zato, iznaći neke promjene. Valja fantazirati. Igrati se. Sugerirati i propitivati. Imaginirati drugačije svijetove. Drugačiju Europu. Pa i drugačiji Balkan. Mediteran. Neslikovitim i dosadnim, briselskim rječnikom, tu našu šarenu i burovitu jugoistočnu Europu. Kako kome drago – misli se na prostor nekadašnje Jugoslavije. U izvrsnoj, važnoj knjizi korešpondence “Adrianske kartoline” (Shura publikacije, 2021.), na magičan način to čine bardovi “naše” književnosti Milan Rakovac i Jovan Nikolaidis, između koji je tisuću kilometara Jadranske obale i barem još četiri puta više povijesti: povijesti u previranju, krvi, zlu.. ali i u bratstvu, suživotu, multietničnosti i višejezičnosti, nad kojima, zloslutno poput kakve gladne ptičurine, oduvijek lebdi nacionalizam koji će “zapaliti glave” i ostaviti na ovom prostoru loše priče, koje treba čuvati, kakvih se treba prisjećati.

Tema za razgovor je mnogo. E-mail dopisivanje trajalo je punih deset godina (2010.-2020), od početka su pisci znali da će svoje megapiskelne retke na koncu ukoričiti, a kroz korespondenciju Rakovac i Nikolaidis bilježe kroniku svega onog što ih se dotiče, što ih tišti i veseli, čega se prisjećaju sa spokojem i pomirenošću, ili, pak, što zamišljaju s dječačkim zanosom i razigranošću. Jedna od velikih tema knjige je i ideja paneuropeizma, odnosno rastakanja države-nacije, pa i nadnacionalni balkanski identitet koji će, uvjereni su pisci, pomoći izmučenim, siromašnih i u globaliziranim okolnostima relativno nebitnim državicama s periferije Europske unije da se brže i bolje integriraju u tu, kako je priziva Rakovac, regionalistički orijentiranu Novu Europu. Pišu i o Montenegru i Hrvatskoj, o Istri i Ulcinju, o antifašističkom i multikulturalnom naslijeđu tih, po mnogočemu identičnih, a opet krajnje udaljenih jadranskih prostora. Čitavo vrijeme, pisci se dotiču i globalizacije, odnosa periferije i centra, pa i svetinje: neoliberalnog kapitalističkog uređenja, koji je uveo novi poredak u vrijednosti koje živimo i kojemu se njih dvojica čude, kojega izruguju. Intelektualistički i eruditski, pa i s dozom trača i osobne povijesti, trančiraju prošlost (i sadašnjost) dva velika pisca, ne, međutim, s nostalgijom, od koje se i otvoreno distanciraju, navodeći i sve ono loše iz socijalizma kojega su živjeli no kojega, međutim, iznova imaginiraju kao najbolje rješenje.

Pišu, dakako, i o komunističkim zločinama, jer ne može se iskreno govoriti o antifašizmu bez suočavanja s njegovim grijehovima. Rakovac posebno o periodu fojbi i velikog egzodusa istarskih i kvarnerskih Talijana, dok se Nikolaidis ne libi progovarati o, kako je naziva, “Crnogorskoj krivici”, o borbi između građanskog i plemenskog mentaliteta koja proždire taj prostor, o prijeporima i zbrkama oko montenegranskog identiteta, o povijesnoj i kulturološkoj poziciji Bošnjaka-Muslimana i Albanaca na tom prostoru, koje se tradicionalno stereotipizira i omalovažava…

Oba pisca su, čestoj buri unatoč, optimistična i voljna imaginirati nove solucije, a emancipatorski potencijal za drugačiju Europu, usred zaokreta desničarskim, nazovi suverenističkim opcijama, prepoznaju upravo u vlastitim mikrokozmosima – koji su cocktail balkanskog i mediteranskog, multietničkog i multikonfesionalnog – i koja bi mogla poslužiti kao primjer Europi za nova promišljanja identiteta i identifikacije.

Rječima Filipa Davida, koji je uz Ahmeda Burića recenzirao knjigu:

“Ima u pismima i redaka razočarenja, nezadovoljstva, pa i rezignacije na trenutna unutrašnja događanja, ali i na ono što se zbiva u svetu, u Evropi, dogđa na Balkanu. Skepsa i nezadovoljstvo ipak ne obeshrabruju niti uništavaju nadu u otpor i suprotstavljanje takvom fizičkom i duhovnom stanju. Pravi vatromet rečenica!”

Ova knjigu prepiske, koja je puna enciklopedijskih nota (lako čitljivih), referenci na književnike, povijesne ličnosti i događaje, zatim na osobne, prijateljske susrete u Kotoru, Ulcinju, Crmnici i Istri, ovu knjigu tako rijetku u svojem žanru i formi, ovu, dakle, polemičku, kritičku i dijalošku, ali emocionalnu i znalačku bombu, valja čitati s dužnim uvažavanjem. Njezina je izdavačica Šuhreta Dumanić naziva “Oporukom autora”, “kojom ne ostavljaju oni mlađima samo svoja sjećanja, znanja, vrijednosti, slogane i bitke (…) već u nju polažu i jednu novu vrijednost – Nadu”. I na više mjesta u prepisci pitaju se njih dvojica, dok čine taj svoj libar, tko li će to, od tih mladih zabuljenih u telefone, uopće čitati? Tko li će se dohvatiti tih njihovih “staračkih tlapnji”, tog zanosa, te imaginacije, te vjere u slobodu, u drugačiju budućnost o kojoj se, čini se ponekad, danas ne smije na glas niti razmišljati?

Ima nas još, gospodo. I ne samo da ćemo čitati. Nešto ćemo i napisati. Hvala vam za libar, za Oporuku.

Jutarnji list