O jednoj romansi i podvigu reprezentacije Bosne i Hercegovine

Povezani članci

• Svaka je pjesma isječak vremena i djelić prostora, nastanjen dragim bićem
• Hvalospjevi o slavnom modnom dizajneru Ottaviju Missoniju, ali muk o njemu kao talijanskom neoiredentistu
• NA PARTIZANSKOM PONOVO OSVOJENA SLOBODA
• “DESET BOŽIJIH ZAPOVIJEDI”
• Dokle ce “oni” birati “naše”?
• “Poziv na akciju” – nova predstava eMTeeM – a 1974

Voz se približava mađarsko-čehoslovačkoj granici, prohladni novembarski dan 1988. godine. Putujem na velemajstorski turnir u Starom Smokovecu, očekujući nastavak lijepih čehoslovačkih iskustava. Četiri godine ranije pobijedio sam na otvorenom turniru u Pragu i osvojio 2. mjesto baš u Starom Smokovecu. Na granicu stižemo u ranim jutarnjim satima, pospana lica putnika i carinici koji bunovni i mrzovoljni ponavljaju uobičajena pitanja: “Gdje putujete, imate li krune”? Bilo je zabranjeno unositi i iznositi čehoslovačke krune, pravilo nije dosljedno primjenjivano, ali ovoga puta su trenirali strogoću. Našli su krune koje nisam ni skrivao, neznatan novac za jugoslovenske prilike i standard. Nakon kraće rasprave prvi put sam skinut s nekog voza!

Sjedim usamljen u tmurnoj prostoriji carinarnice, prolaze sati, niko mi ne prilazi. Ne mogu da procijenim težinu prestupa, zemlje tzv. real socijalizma imale su specifične aršine.

Prisjećam se vedrijih trenutaka, “Zlatne Prahe” početkom avgusta 1984. Otvoreni turnir u Pragu okupio je desetak velemajstora i mnogo mladih šahista željnih afirmacije. Turnir je odisao pozitivnom energijom, prijatelji velemajstora Stanimira Nikolića iz naše ambasade u Pragu, organizovali su večere za šahiste iz Jugoslavije. Svako od nas davao je nešto novca za jagnjeće pečenje. Opuštena atmosfera u restoranu, priče prožete humorom i pjesma. Glavni kreatori vedre atmosfere bili su internacionalni majstori Osman Paloš i Kemo Osmanović. Velemajstori štimunga! Osman je divno pjevao svevremensku “Jedne noći u decembru”. Kemo je bio selektor šahovske reprezentacije Bosne i Hercegovine na Olimpijadi u Moskvi 1994., kada je osvojena srebrna medalja.  Veličanstven podvig u strašnoj konkurenciji, melem na ranu napaćene zemlje!

GM Predrag Nikolić, IM Rade Milovanović, IM Nebojša Nikolić, GM Emir Dizdarević, GM Bojan Kurajica, GM Ivan Sokolov i selektor, ing. Kemal Osmanović

Živio sam tada u Bijeloj (Herceg Novi) i igrao za Saveznu Republiku Jugoslaviju. Zavjesa je spuštena, sjedim u velikom holu hotela “Kosmos”, sa direktorom zemunskog Agrouniverzala, Jovicom Miloševićem. Ispred nas se odnekud stvori Nino Stojanović, koloritna sarajevska figura. O njemu je Miljenko Jergović napisao dugačak tekst: “Nikodije Stojanović, pjesnik i šahist”. Obraća se na sebi svojstven način: “Hajde, šta čekaš! Slavimo srebro, voljeli bi da dođeš”! Rat u Bosni i Hercegovini bio je na vrhuncu, vodile su se borbe oko Bihaća. Ninin poziv dirnuo me do srži! Dok se spuštam stepenicama, podilaze me trnci. Dopisnik “Oslobođenja” iz Moskve, Vlastimir Mijović, prvi me primjećuje: “Raja, eno Draška”! Dugački niz spojenih stolova, mnoštvo ljudi, uočih velemajstore Krunoslava Hulaka i Slavoljuba Marjanovića. Prilazim Kemi, srdačno me grli i ljubi: “Ti si naš”! Srećan sam zbog uspjeha mojih prijatelja, klupskih drugova iz šampionskih dana Bosne. Pamtim te trenutke kao neku jarku svjetlost. Proslavljeni velemajstor, Predrag Nikolić govori mi zagonetno, možda i u šali: “Svi smo na pogrešnoj strani”!? Drag mi je onaj Balašević stih: “Znam da su sada zemlje nove, al mi smo stari”!

Večeri u Pragu 1984. uljepšale su naše gošće iz njemačkog grada Leverkuzena, sestre Hund. Barbara je ženski velemajstor, Izabela majstor fide. Osjećao sam sve veću bliskost sa Barbarom, zajedno smo šetali ulicama Praga. Neodoljiva draž rađanja ljubavi! Pri kraju turnira kupili smo istovjetne zeleno-bijele majice, da nas podsjećaju na lijepe trenutke. Dva mjeseca nakon Praga, igrao sam drugu tablu za jugoslavensku reprezentaciju na Mitropa kupu u njemačkoj banji Bad Lauterberg. Remizirah u 2. kolu bijelim protiv IM Antonija Martorelija, radiologa iz Salerna. Blagi neuspjeh u iščekivanju Barbarinog dolaska. Odavno je zakazala termin kod zubara, stiže tokom drugog kola. Kakva je to radost bila! Moja igra dobila je novu dimenziju i nadahnuće, bio sam najuspješniji igrač Mitropa kupa, sa 5 poena iz 6 partija. Osvajamo 2. mjesto iza Savezne Republike Njemačke. Divni utisci s turnira. “Nama je dato jedno ali zato neotuđivo blago ljubavi. Samo voli, i sve je radost: i nebo, i drveće, i ljudi, pa i ti sam” (Tolstoj – “Moj život”).

Onda su stizala pisma iz Leverkuzena. Današnjoj mladosti je teško dočarati kakvo je zadovoljstvo izazivalo ljubavno pismo iz dalekog svijeta! Koverta se drži u ruci kao nešto dragocjeno, malo oklijevanje da se otvori i odlazak u duboku osamu. Riječi lebde pred očima, napisane zaljubljenom, dragom rukom. U magnovenju se baci pogled na posljednju rečenicu, od koje sve zavisi; bojazan da je oproštajno, kasnije izaziva stid. Osmijeh ne silazi s lica, jer “ljubav sja i teku suze”. U posebnom raspoloženju osmišljava se odgovor natopljen čežnjom. I dugo iščekivanje da poštar donese novo pismo…

Prolazile su godine, svako je odavno krenuo svojim putem. Barbara se udala, ja oženio djevojku iz Mostara. Sreli smo se tokom Evropskog prvenstva na Kritu 2007. Barbara je živjela u Švajcarskoj i nastupala za nacionalnu selekciju. Slučajni susret na izlazu iz velike sale i zajednički odlazak prema hotelu ostavili su jak utisak. Iznenada zatitraše davne slike. Iako je hotel udaljen samo 200 metara, bili smo zbunjeni i na tren, zalutasmo. “Sjećaš li se zeleno-bijele majice iz Praga”? Barbara se nasmijala, njen odgovor me oduševio: “Ja je još uvijek čuvam”! Nešto kasnije upoznaje me sa devetogodišnjom ćerkom Sarah.

Igrao sam veoma dobro u Pragu, stigao do liderske pozicije uoči posljednjeg kola. Težak ispit protiv sovjetskog velemajstora Vladimira Bagirova. Branim se Nimcovičevom indijkom, Bagirov bira 4. Lg5, što je uvod u Lenjigradsku varijantu. Čini se da sam uspostavio ravnotežu, u poodmakloj središnjici nudim remi. Bagirov ustaje, neuobičajeno dugo, možda 15 minuta gleda pozicije bitne za plasman. Najzad se vraća i pruža ruku. Remi za trijumf na turniru!

Nalet prijatnih misli odjednom je prekinula nevesela stvarnost. Suviše dugo bespomoćno sjedim u carinarnici, s nestrpljenjem iščekujem izlaz iz nezavidne situacije. Najzad me pozivaju u jednu prostranu kancelariju, službenik donosi papir koji treba da potpišem. Djeluje smireno, nazire se razrješenje krize. Govori mi da oduzete krune mogu podići u jednoj banci u Bratislavi. Naravno, neću ići u Bratislavu zbog toga. Slobodan sam, ali sljedeći voz prema Košicama polazi tek uveče.

Prilazim lokalnom autobuskom stajalištu, molim dvije sredovječne gospođe da mi promjene marke. Svjestan sam da je to rizično, ali moram nekako nastaviti putovanje. One me ljubazno časte sa nekoliko kruna dovoljnih za prevoz do drumske granice. Na granici stopiram, ulazim u škodu sa dvojicom sitnih švercera. Ljubazni su, ne žele da naplate vožnju do Košica.

Poznata pozornica u hotelu “Grand”, imam najveći rejting (2510) na velemajstorskom turniru. Bijelim sam efikasan, crnim igram slabije nego inače. Najozbiljniji konkurenti su velemajstori Jevgenij Vasjukov, Karl Robač i  Igor Štol. Igrali su i naši, velemajstor Mato Damjanović i IM Srđan Cvetković. Osvojio sam 50% i završio u sredini tabele. Turnir ću pamtiti po višečasovnim šetnjama snježnim stazama sa Cveletom i brzopoteznim mečevima protiv Vasjukova, koji se dostojno suprotstavljao čak i svjetskim prvacima Mihailu Talju i Tigranu Petrosjanu.

Da, sjećam se i toga; helanke, džemper zavezan oko struka i crvena traka na neobično lijepoj glavi. Darina, ranije turistički vodič, tada šefica recepcije u hotelu “Grand”, nježan, cvrkutav glas.