O jednom krivom subjektu i književnosti bez demokracije

Autor 11.11.2011. u 12:06

O jednom krivom subjektu i književnosti bez demokracije

“Ne vjerujem u nerad, nebrigu i javašluk kao uzrok bilo
 čega, jednako kao što ne vjerujem ni u pohlepu kao
uzrok svjetske krize. Stvar je uvijek sistemska i pitanje
 je što određen tip igre traži od aktera. Ako je igra
 postavljena tako da motivira socijalno neodgovornu
 pohlepu, onda se ne radi o pohlepi (koju je nemoguće
 ukinuti) kao uzroku, nego o tipu igre koji ju forsira.”

 

 

Evo jednog teksta književno-sindikalne motivacije, priče iz polja organizacije kulture. Nije lijep, ali je, nadam se, poučan. Možda je malo previše hrvatski, no ne vjerujem da u susjednim zemljama nema ovakvih ili sličnih slijepih pjega sustava, te se nadam da bi mogao koga inspirirati na promjenu.

Počet ćemo ga pitanjem: što se događa kad krivo prepoznate subjekta neke radnje? Tražite nekog šećeraša da bude direktor šećerane, klauna zadužite da vam čuva djecu, a bejbisitericu posjećujete kao da vam je baka… Jest, bili ste blizu – šećeraš ima povišen šećer, djeca vole klaunove, a bejbisiterica je ponekad zamjena za baku – ali ipak, sve u svemu, fulali ste. To može imati stanovite posljedice. Mene su jednom davno, u staroj vojsci, postavili da budem autoelektričar – imali su neke indicije da sam ja taj, ali bila je to ipak kriva procjena, tako da su se uskoro vojnici sudarali i umalo ginuli vozeći neispravne kamione, o čemu sam već pisao u „Uvodu u smiješni ples“. Ovdje ćemo, rekoh, ipak govoriti o nečemu vezanom za moje stvarno zanimanje, o nečemu što ne funkcionira a traje, što mogu potvrditi i tekstovi Olje Savičević-Ivančević i Ivane Simić-Bodrožić (više o tome Pravo na profesiju) koje su sudjelovale u službenom dijelu hrvatskog nastupa na sajmu knjiga u Frankfurtu i koje su, došavši doma, pošteno u medijima oprale organizatore te hrvatske književne „prezentacije“.

Pročitavši njihove tekstove sjetio sam se da sam o tome pisao na sličan način godine 2002., i evo je prošlo devet ljeta, a stvar je stabilna i jednako besmislena: hrvatski nastup na frankfurtskom sajmu još uvijek je bacanje javnog novca bez ikakvog rezona, jedna od onih pojava koje naprosto iritiraju um. Zašto mora biti tako besmisleno? Zašto dovode tamo autorice da održavaju apsurdne promocije bez publike i bez eventualno zainteresiranih stranaca? Ovaj put se čak sve odigravalo na hrvatskom, nije bilo ni prevoditelja, te se odustalo čak i od privida „inozemnog plasmana“. Posrijedi je, dakle, potpuno apsurdna simulacija događaja, ali eto, sve se to događa „u Frankurtu“ i forma je zadovoljena. Scene koje opisuju Olja i Ivana stvarno su na rubu groteske, a ta se stvar godinama ponavlja. Dođu u Frankfurt službeni promotori hrvatske književnosti, doćeraju kamionom knjige, pozovu hrvatsku televiziju i novinare, oni snime autorice za vrijeme tzv. promocije, zatim se održi običajni domjenak s odličnim keteringom i tako sve sretno završi, pa se svi zajedno, neopaženo, povuku doma. Sve izgleda kao neka gogoljevska farsa za lažnog revizora. Predstava se uopće ne odigrava „za svijet“, nego za lažnu hrvatsku javnost. Cijela, pak, ova gogoljevska operacija košta preko sto tisuća eura što bi se, naravno, moglo i pametnije upotrijebiti.

Ali, pogledajmo napokon zašto je sve to tako besmisleno, to jest, zašto je sve to moguće? Netko će reći – nerad, nebriga, javašluk, lijenost… Ove odgovore ne volim, jer ovo optuživanje općenitih ljudskih osobina i ponašanja nikad ne teži rješenju nego problem ostavlja po strani i uvija ga u misterij devijantnog ponašanja koji je, eto, takav i vječan. Ne vjerujem u nerad, nebrigu i javašluk kao uzrok bilo čega, jednako kao što ne vjerujem ni u pohlepu kao uzrok svjetske krize. Stvar je uvijek sistemska i pitanje je što određen tip igre traži od aktera. Ako je igra postavljena tako da motivira socijalno neodgovornu pohlepu, onda se ne radi o pohlepi (koju je nemoguće ukinuti) kao uzroku, nego o tipu igre koji ju forsira. Jednako je s apsurdom i nebrigom na frankfurtskom sajmu. Te pojave su inherentno motivirane. Riječ je o onome s početka teksta – o krivo prepoznatom subjektu radnje. Odabrati logičnog subjekta radnje spada u osnovne pretpostavke igre, i ako tu promašite – ništa se više ne da napraviti. Kad šećerašu date da vodi šećeranu, a vodoinstalatera zadužite da vam ofarba stan, nema tu pomoći.

Provjerimo, dakle, bazične elemente hrvatske frankfurtske „igre“.

Prvo, tko organizira hrvatski nastup na frankfurtskom sajmu? Organizira ga tijelo zvano „Zajednica nakladnika i knjižara“ koja djeluje pri Hrvatskoj gospodarskoj komori.

Drugo, postavimo osnovno pitanje – čemu bi uistinu trebao služiti hrvatski nastup na književnom sajmu u Frankfurtu? Zašto ga Ministarstvo kulture financira? Zasigurno zbog plasmana hrvatske knjige (tj. kulture) u inozemstvo. To bi svakako trebao biti osnovni cilj: da se hrvatski autori plasiraju i prevode na strane jezike. Ne znam što bi drugo moglo biti osnovni cilj.

I onda dolazi treće pitanje – kome je u interesu da se hrvatski autori plasiraju u inozemstvo? U interesu je hrvatskim autorima i, ako ih imaju, njihovim književnim agentima.

Četvrto je pitanje – da li je „Zajednica nakladnika i knjižara“ dobro prepoznat subjekt za ono što je cilj nastupa na frankfurtskom sajmu? Da li se oni vrate kući razočarani i poslovno oštećeni ako ne prodaju inozemna prava ni za jednog hrvatskog autora (a uvijek se tako dogodi)? Ne, oni se (za razliku od pisaca) ne vrate razočarani, jer to nisu ni imali u planu. Jer se oni time ne bave. Jer za to nemaju interesa. Oni se stoga nakon besmislenog nastupa na sajmu ne vrate poslovno oštećeni i za njih izostanak onoga što je osnovni cilj nastupa – ne igra nikakvu ulogu. Stoga su oni krivi subjekt s obzirom na cilj te operacije.

Oni su za tu aktivnost krivi subjekt, jer se hrvatski nakladnici (osim nekolicine koji paralelno funkcioniraju i kao agenti) plasmanom hrvatskih knjiga bave samo u Hrvatskoj, a segment prodaje prava prema inozemstvu poslovno ih ne zanima. Oni se eventualno, ako ičim, u Frankfurtu bave svojim individualnim poduzetničkim aktivnostima koje se svode na kupovanje prava za strane knjige, najčešće aktualne hitove , a pitanje je da li takvu poduzetničku aktivnost baš Ministarstvo kulture treba financirati, posebno kad se uzme u obzir da ono nastup u Frankfurtu financira sa sasvim drugim osnovnim ciljem – a to je plasman hrvatske knjige u inozemstvo – i da se taj cilj inherentno i konstantno promašuje. I promašivat će se dovijeka bude li tu aktivnost obavljao subjekt („Zajednica nakladnika i knjižara“) koja za ostvarivanje proklamiranog cilja nema nikakvog interesa i ne osjeća nikakav gubitak kad cilj promaši.

Eto, kad tako postavite pravila igre – kad ste delegirali krivi subjekt – tu nema pomoći. Nije, dakle, riječ o pukom „javašluku“, jer i pisci bi, kao i svi drugi, zasigurno posve nehajno shvatili neku aktivnost do čijeg cilja im nije stalo.

Postoji tu još jedno, peto, pitanje: zašto je ova kriva praksa, ovaj posve štetan i besmislen način funkcioniranja – nešto što toliko dugo traje? Stvar je u tome što je ovo krivo delegiranje odjek jedne druge, takoreći „krovne“, pogreške u sustavu. Riječ je o tome da Ministarstvo kulture u književnosti prepoznaje samo jedan subjekt – a to su nakladnici (ovi knjižari su sporedni ukras, i još se manje zna što bi to oni radili u Frankfurtu). Ministarstvo kulture stoga sve akcije vezane uz knjigu delegira tom subjektu (nakladnicima) čak i kad je, kao u Frankfurtu, posve očigledno da je to štetno.

Ovo prepoznavanje nakladnika (pritom uglavnom privatnih) kao jedinih subjekata književnosti oštetilo je pisce ne samo u Frankfurtu, nego i doma – te su pisci zbog ove pojave praktički isključeni iz polja subvencije. Naprosto nisu prepoznati kao subjekt, pa nisu u pregovaračkom procesu, što ih je posljedično lišilo osnovnih radnih prava – te su često u poziciji neplaćenih ili uvredljivo potplaćenih radnika.

Ministarstvo kulture stoga treba, osim nakladnika, prepoznati i pisce kao subjekt književnosti (reklo bi se – nema ništa logičnije, ali kako stvar stoji krivo, dug je put da se to objasni). O tome sam, što se tiče fondova za pisce, već pisao (ovde).

Što se nastupa u Frankfurtu, i drugim sajmovima, tiče – s obzirom na osnovni cilj nastupa („plasmana hrvatske knjige i autora u inozemstvo“) jedino je logično da subjekti te akcije budu pisci, te književni agenti i promotori.

Logičan model bi bio slijedeći – da zainteresirani književni agenti i promotori svojim programima apliciraju na natječaj Ministarstva kulture za organizaciju nastupa na sajmovima. O tome, pak, koji će književni agent ili promotor dobiti organizaciju – odlučivali bi pisci.

U tu svrhu trebalo bi sačiniti jedno povjerenstvo u kojem bi sjedili pisci, te raspisati natječaj. Književni agent ili promotor koji bi prošao na natječaju za ciljani sajam – dobio bi ovlaštenja izbornika i organizatora. Dosta jednostavno: pisci biraju one koji će ih predstavljati – a ne da su osuđeni na njih, što je, na koncu, i nedemokratski.

Ima li, dakle, išta logičnije nego da pisci biraju one koji ih promoviraju? I zbog čega im je uskraćeno to pravo? Nije li dosadašnji model pokazao koliko je to, osim što je nedemokratično, i štetno?

Mislim da bi na predložen način odabrani organizatori mogli napraviti izvanredne pomake u promoviranju i plasmanu hrvatskih knjiga i autora u inozemstvu, a sve s postojećim budžetima. Logika njihovog posla bi ih usmjerila da reduciraju suvišne ritualne troškove i orijentiraju se na cilj aktivnosti. Sigurno je da bi to stvorilo uštede, primjerice na Frankfurtu, te otvorilo i mogućnost nastupa na drugim svjetskim sajmovima.

Na koncu, ne vidim čime bi ovdje nakladnici bili oštećeni. Plasman hrvatskih knjiga i autora u inozemstvo ionako nije nešto što ih zanima. Ukoliko, pak, ta aktivnost nekog nakladnika zanima – naravno da bi se i on mogao javiti na natječaj sa svojim programom. Može se javiti i cijela zajednica nakladnika, pa i ona pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Ako im baš bude stalo – i oni će jednom proći na natječaju sa svojim sjajnim programom.

Eto, time bismo riješili problem jednog krivo delegiranog subjekta koji javni novac, umjesto u suvislu aktivnost, troši nizašto. Nije to baš nebitan problem, barem ne za nas pisce. Vjerujem da i u susjednim zemljama ima sličnih ili identičnih stvari u kulturi, no njih neće riješiti nitko odozgo, posebno ne oni kojima odgovara status quo. Stoga u svom dvorištu – tj. u prostoru odlučivanja o kulturi (a ne samo zalaganjem za demokraciju u općoj javnosti) – treba aktivirati svoje demokratsko pravo, pravo na su-odlučivanje.

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik  (EPK Maribor 2012)

Tagovi:
Autor 11.11.2011. u 12:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija