O kritičkom i teatrologijskom djelu mr. Vojislava Vujanovića: POLIVALENTNA TEATROLOŠKA MISAO

Gradimir Gojer
Autor 1.7.2015. u 09:21

O kritičkom i teatrologijskom djelu mr. Vojislava Vujanovića: POLIVALENTNA TEATROLOŠKA MISAO

Vujanović nije samo kroničar, niti je on samo recentni kritičar… Vujanović je, prije svega, pjesnik koji piše teatarsku kritiku. On nastoji da nađe adekvate u jezičko-izražanom smislu za sve ono što je vidio i doživio kao vizulano-auditivna čuda kazališne pozornice u BiH.

Piše: Gradimir Gojer

Žalosna, ali neumitna činjenica je da čast teatarske kritike, a velikim dijelom i teatrologije u BiH, spašava višedecenijski kontinuirani opservans teatarske umjetnosti od strane Vojislava Vujanovića.
Vojislav Vujanović je godinama bio teatarski kritičar na nekadašnjem Radio Sarajevu…

Ali, Vujanović nije samo teatarski kritičar. U krunskim trenucima svoje analitičke procjene pretvarao se u prvoklasnog teatrologa, koji je umio i znao  artikulirati i sintetizirati višedecenijske procese u bh. teatru sukladno pravilima suvremene teatrologijske misli u svijetu. Za razliku od mnogih efemernih kritičara u bh. teatru, koji su se povremeno javljali više prikazima, a manje kritičkim, serioznim ocjenama o teatarskim ostvarenjima, Vojislav Vujanović se nije libio da svoj kritičko-estetički rakurs primjeni na najširi mogući spektar teatarskih ostvarenja u BiH.

Vujanović putuje diljem teatarskog prostora BiH, danonoćno prati zbivanja, i ne samo u profesionalnim teatarskim kućama, na festivalima i kazališnim smotrama… Njegov kritički pravorijek nerijetko je usmjeren i prema amaterskim teatarskim ostvarenjima, jer je Vujanovićeva teatrološka serioznost oduvjek bila posvećena ocjeni kvalitetne razine teatra, respektirajući svaki teatarski napor, teatarsku inspiraciju, posebice… Da nije djelovao koncem prošlog stoljeća i u prvim decenijama dvadesetprvog stoljeća jednostavno ne bi postojali tragovi što se zapravo dešavalo na kazališnim pozornicama BiH, ali i na festivalskim pozornicama Jajca, Brčkog, Sarajeva, Mostara, Tuzle, Zenice…

Vujanović je prilježno pratio procese u bh. teatru. Tako su nastajale ne samo teatarske kritike kao kritički odslik teatarskog djelanja u BiH, već i vrijedne teatrološke knjige, od kojih s razlogom izdvajam knjigu Plodovi i zrenja, koja se bavi povisilicama i snizilicama teatarske umjetnosti na najstarijoj teatarskoj smotri u BiH – Pozorišnim/Kazališnim igrama BiH u Jajcu, kao i Teatarski madrigali na Savi, koja se bavi prvom i drugom fazom (prije i poslije rata) kontinuiranog festivalskog života na Susretima pozorišta/kazališta u Brčkom.

Stvaralac koji je uz kritičko-kronologijski sustav promatranja teatra uobličavao i ozbiljne teatrologijske portrete značajnih stvaralaca u BiH, ostavio je za našu kulturnu povijest i teatrologiju ozbiljne studije o glumici Jeleni Kešeljević; prvakinji Kamernog tetra 55 Ines Fančović; redatelju, književniku i teatrologu Gradimiru Gojeru; scenografu Miroslavu Bilaću i mnogim drugim stvaraocima.

Neophodno je naglasiti, poglavito, polivalentnost procesa kritičke prosudbe, kao temeljnicu za ono što je Vujanović stvarao kao sintetske cjeline, jednim razbokorenim, u pojedinim trenucima gotovo baroknim jezikom…

Vujanović se, u svom kritičkom odnosu prema teatru, uvjek i u pravilu bavi prije svega glumačkom magijom, jer je oduvjek ocjenjivao da teatar ima samo jednu konstantu, bez koje nije moguć, a to je glumačka igra. Svim movensima glumačke igre i glumačkog bića je opsjednut kritičar Vujanović, pa su njegove kritike na teatarske akte u bh. teatrima uvjek počivale na analizi glumačkog bića kao svojevrsnog vrela inspiracije za sve druge poslenike i profesije u teatru (redatelji, scenografi, kostimografi, dramski pisci…). Vujanovićeva naliza glumačke igre, redovito je u prvi plan isticala jezički artikulativ, mogućnosti vladanja pozornicom, načinom suptilnog jezičkog govorenja…

Igri glumčevog tijela Vojislav Vujanović je posvjećuje takođe pozornost, pa su njegovi kritički prikazi, u pravilu, davali mogućnost generacijama koje dolaze da čak u vizualnom smislu vrlo precizno dožive kako je pojedina glumačka personalnost djelovala kroz svou tjelesnost, a ne samo kroz glasovnu artikulaciju!

Obzirom da se Vujanović godinama predano bavi i likovnom kritikom, sublimnost njegovog kritičkog iskaza o predstavama bila je data i kroz onaj sloj kritike koji promatra i analitički uobličava scenografsko-kostimografski okvir predstave.

Poslije teatrološkog djela dr. Josipa Lešića, za bh. teatar, zasigurno, do današnjih dana neprevaziđenog, Vujanović je uspio najpotpunije sintetizirati i naglasiti procese u režijskoj misaonosti pojedinih redateljskih poetika u BiH. Vujanovićeve analize režijskih ostvarenja Vlade Jablana, Gradimira Mirkovića, Sulejmana Kupusovića, Uroša Kovačevića, Dušana Anđića, Harisa Pašovića, Gradimira Gojera, Dine Mustafića, Lajle Kaikčije i brojnih drugih bh. redatelja bile su optočene znalačkim impregniranjem iskustava suvremene teatrologije u svijetu, suvremene kazališne kritike u svijetu, ali nikada Vujanović u svom kritičkom opservansu nije zaboravljao na diferentiu specificu bh. zavičajnog teatra…

Posebno je osjetljiv na jezičko-glasovnu artikulaciju, pa su njegove kritike, naprimjer, predstava predratnog Narodnog pozorišta Bosanske krajine iz Banja Luke bile prava mala simfonijska čuda u analiziranju procesnosti likovnosti mizancsenskih grafema i scenografskih okomica na pozornici banjalučkog teatra.

Vrlo je logično da je najveći broj svojih kritičko-estetičkih opservacija Vojislav Vujanović vezao uz sarajevske teatre, pa je tako njegova analitika i njegova teatrološka logika zaokružila procese nastajanja doratnih i poratnih predstava u Narodnom pozorištu Sarajevo, Kamernom teatru 55, Pozorištu mladih Sarajevo…

Svojom kritičko-tetrološkom polivalencijom Vujanović je uspio da osvjetli nastanak novog kazališta – Sarajevskog ratnog teatra – SARTRa, a neke od opusa snažnih glumačkih personaliteta, kao što je na primjer, glumica Selma Alispahić nitko do današnjeg dana nije tako sjajno opisao…

Vujanović nije samo kroničar, niti je on samo recentni kritičar… Vujanović je, prije svega, pjesnik koji piše teatarsku kritiku. On nastoji da nađe adekvate u jezičko-izražanom smislu za sve ono što je vidio i doživio kao vizulano-auditivna čuda kazališne pozornice u BiH.

Naravno, ljudski vijek niti jednog čovjeka nije dostatan da zabilježi sve senzacije, sve teatarske čarolije, svu senzibilnost pojedinih kazališnih čarobnjaka, ali  Vujanović u svom kritičko-teatrološkom radu uspjeva da pored procesa u bh. teatru piše i o značajnim pojavama na festivalskim manifestacijama van Sarajeva, bilježeći i kritički osvjetljavajući veliki broj iznimnih ostvarenja u državama nekadašnje Jugoslavije. Govoriti danas o djelu Vojislava Vujanovića znači imati iznimnu snagu, pronicljivost da se zaokruženi procesi (zaokruženi od samog Vujanovića!) dovedu u korelaciju sa svim onim što je emanirala suvremena teatarska, ali i teatrološka misao u Europi i svijetu.

Poslije kritičko-estetičkih analiza teatra u BiH zapisivanih od Marka Markovića, Borivoja Jevtića, Josipa Lešića, Miodraga Bogićevića, Čede Kisića, Luke Pavlovića, Velimira Stojanovića, Pube Mateovića, Vojislav Vujanović je iskazivao najveću dozu analitičke pronicljivosti, literarno-teatrološke nadahnutosti i kompletne zaokruženosti u promatranju teatarske umjetnosti na ovim prostorima.

Vujanovićevo kritičko-estetičko djelo je obelisk, a svaki pojednačni rad, bilo da se radi o kritici ili o složenim estetskim cjelinama esejističkog tipa, predstavlja biljur i međaš suvremenog poimanja umjetnosti na bh. kulturnim prostorima.

Gradimir Gojer
Autor 1.7.2015. u 09:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija