ENG
O Muzici i šeretima
Autor/ica 👤Milan Draško
Povezani članci
“Čovjek je sazdan za sreću, kao ptica za let” (poljska poslovica).
Povratak sa Open turnira „Bošnjaci 2004“, na kojem sam podijelio 1. mjesto (zvanično drugi, iza GM Hrvoja Stevića). Kiša neprestano pada, klizav put i magla otežavaju vožnju. Sam sam u renou 5 i sustiže me umor. Automobil je odjednom zaplesao kod restorana „Zdrava voda“, na izlazu iz Jablanice. Gubitak kontrole nad volanom, nemoć. Sve je trajalo 3 sekunde, prednji dio auta okreće se prema centru Jablanice, totalni zaokret! Srećom, zaustavih se van ceste, iza opasne okuke. Dobro sam prošao, ali ostaje osjećaj nelagode. Uskoro parkiram kod restorana „Kovačević“. Kroz staklo restorana gledam kako teče Neretva. Lagano pijem kafu i odjednom mi sinu da je Alisin i Mirin rođendan (10. januar). Šaljem čestitku i napetost polako popušta. Sestre Marić upoznao sam na Openu u Bilu, 1983. Radovao se svakom susretu i ležernim, šaljivim razgovorima. Nekad smo bili zajedno u čuvenom zemunskom Agrouniverzalu. Sa Alisom sam krajem devedesetih putovao na turnir u Montekatini, blizu Firence. Naša šahovska heroina brzo odgovara na sms poruku. Nastavljam putovanje prema Tasovčićima (Čapljina) raspoloženiji. Dan ranije bila je naša krsna slava, Sveti Stefan (Šćepandan). Zatičem puno gostiju i dan nakon slave. Pričam detalje o saobraćajnoj nezgodi, da smanjim tenziju. Brzo shvatih da me niko ne sluša! Prijatelji za stolom duboko su uvučeni u neke svoje teme. Nije ovo priča za takvu gužvu. Sem toga, dobro je završilo, čemu vraćanje u prošlost.
Ako već plovimo u prošlost, neka sjećanja budu vedra.
Ljeta u zavičaju nekad su bila beskrajno lijepa. Tata, mali brat Dragan i ja odlazimo u Gradac na kupanje. S nestrpljenjem sam iščekivao da stignemo do restorana „Galeb“, odakle puca zanosan pogled na more. Restoran izgrađen od neobičnog kamena nalazi se tačno na pola puta Dubrovnik-Split. Sasvim blizu je velika tabla na kojoj piše: Makarska rivijera. Gradac je najjužnije turističko mjesto rivijere. Sa platoa oko „Galeba“ vide se obrisi grada, iza guste šume. Parkiramo uz samu obalu, na nepropisnom mjestu. Kupanje, zatim kratka šetnja plažom u potrazi za šahovskim zanesenjacima koji igraju na drvenoj tabli. Volio sam posmatrati, a ponekad bih odigrao 2-3 partije. Zatim ručak u restoranu „Zdravljak“, u uskoj strmoj ulici. Vlasnik je očev prijatelj, Timotije. Internacionalni majstor Nedeljko Kelečević i ja boravili smo u njegovom apartmanu u junu 1979. godine. Sedmodnevne pripreme za Kadetsko prvenstvo svijeta u Belforu (Francuska). Pamtim šetnje pored mora, uporan analitički rad i Keletove relaksirajuće priče.
Otac, brat i ja napuštamo Gradac nešto ranije da bih na vrijeme stigao na „Leda“, gdje ćemo odigrati još jednu utakmicu malog fudbala, boreći se i izgarajući kao da je prvenstvo svijeta. Kasnije se tuširam i lagan sam kao ptica. Odlazim do grada u šetnju i na muziku u hotel „Mogorjelo“, gdje svira grupa „San“. Mimo Sentić nadahnuto pjeva stvarajući mediteranski štimung. Gužva na rivi između rijeke i hotela. Miriše Neretva. U povratku zatičem divnu atmosferu u našoj restoranskoj bašti.
Došli su Beograđani Dragan Jeličić i braća Bobo i Goran Delibašić. Sjede za drvenim stolom ispod višnje. Divno pjevaju uz gitaru („U maloj barci na Dunavu“). Gosti se spontano okreću prema njima. Muzika nadahnjuje. Poslije fajronta odlaze kod Draganovog ujaka Miše More, nekadašnjeg fudbalera sarajevskog Željezničara. Koncert za dušu nastavljaju u dvorištu kuće. Mišo je izrazito muzikalan. Veče puna mjesečeve svjetlosti. Piri vjetar s Neretve. Komšije se bude, a Mišina majka Saveta, koju smo svi zvali „Galava“, ushićeno govori: „Ovakvu pjesmu treba platiti“!
I ovoga ljeta stigao je Holanđanin Erik, koji dolazi već desetak godina. Šta ga to privlači u ovom malom mjestu? Postao je dio ljetnjeg kolorita našeg kraja, otkrio bliskost među ljudima, kakva se ne viđa često. Šuma topola ispunjena Česima i Poljacima. Na Ledama, ispod južnih stativa, šator su razapeli Seno i Brko, talentovani fudbaleri. Sedam dana ne odlaze kući. Osvajanje slobode! Blizu njih Belgijnka Ingrid, djevojka naočitog momka, Milenka-Juhe. U šumi kod „Mitine“ blinje Nijemci i Francuzi. Na novoj kamenoj rivi sunčaju se djevojke i mladići puni nade i optimizma. Neretva okupana suncem dobija srebrnu boju…
Muzika je bila važan dio štimunga u našem restoranu.
Jednom su u rano popodne zapjevala četvorica Italijana, tako skladno, da sam mislio da zvuk dolazi s radija! Sjedili su za stolom između košćele i smokve.
Smaja Redžić i Joco Šešelj emotivno su pjevali rusku romansu „Sonja“. Smaja bi sklopio oči, uljepšavajući pjesmom posljednje zemaljske dane. Joco je bio pun priča i pun života. Unosio je zrnce vedrine u tužnu pjesmu, prizivajući daleka, beskrajna prostranstva.
„Sonja, Sonja, tvoju crnu kosu
bezbroj puta u snu ljubio sam ja.
Zaboravit te ne mogu, cvijete
iz Volginih dolina“.
Stare, narodne pjesme, poveo bi specifičnim glasom Švaro Glibo. Poseban štimung stvarali su Mićo i Milan Spahić-Muga (otac i sin). Mićo je volio pjesmu „Pogledaj de mala moja“. Kad Muga uzme harmoniku, znali smo da slijedi još jedna sjajna interpretacija „Devojke iz grada“, Miroslava Ilića.
Najživlje se sjećam pjesama oca i njegove ekipe. Zapjevali bi pred fajront, naslonjeni na visoki šank. Moj otac Đorđe, Zijo, Tiho i Duško pjevali su tiho, skladno, najčešće dalmatinske pjesme: “Jedna će mandolina, “Ne plači Danijelo”, “Na brigu kuća mala”. Tiho je obožavao pjesmu „Ferali“, Zdenka Runjića, koju je pjevao trio „Tividi“. Emotivno bi otpjevali stih: ”Da sjetim se mladosti ja svoje”. Otac je volio pjesmu „Plovi mala barka“, koju je 1976. izvela prva postava „Novih fosila“ (osnovani 1969). Sjedio sam na gajbama, naslonjen leđima na zid i istinski guštao. Druženje su obično završavali kompozicijom „Moja draga Klementina“, iz kultnog vesterna Džona Forda. Glavnu ulogu igrao je Henri Fonda. Lijepa melodija uzburkala bi emocije.
„Klementina, draga moja
cvijet si bila srcu mom.
Nema više sretnih dana
nema više lika tvog“.
Tadašnja mladost obožavala je „Pesnikovu gitaru“, Mikija Jevremovića. Miki je imao čist, senzibilan glas i čudesnu energiju. Ovom pjesmom dotakao je Olimp i bogove.
Svako mjesto ima svoje oriđinale, ljude koje dugo pamtimo i često spominjemo. Naročito ako su bili duhoviti. „Svaki grad uz naše more ima svoga Lera“, pjevali su „Dubrovački trubaduri“.
Kalta (na fotografiji) je volio pjevati „Sve behara i sve cvjeta“, staru melodičnu pjesmu koju su izvodili brojni pjevači, a najljepše Zaim Imamović. Volio je i pjesmu „Uzmi sve što ti život pruža“. Otpjevao je Gvozden Radičević 1969, a kasnije često izvodio Predrag Živković Tozovac. Kaltu su poznavali mnogi ljudi izvan zavičaja. Davna putovanja vozom prema Sarajevu, obavezni razgovori u kupeu. „Odakle si prijatelju“? „Iz Čapljine“. „Iz Čapljine“! Znaš li Kaltu“? Kako i gdje su ga upoznali svi ti saputnici nisam pitao. Brzo se naviknuh na činjenicu da čovjeka sa kaubojskim šeširom i pištoljem za pasom, svi znaju. Djecu je zvao „malur“. Nikad nisam čuo da neko koristi taj izraz, osim Kalte. Noćobdija koji je obožavao počiteljske kafane. Moj rođak Vlado, iako puno mlađi, često je sjedio s njim. „Kalta bi ponekad imao samo nekoliko dinara u džepu, ali svima je prijalo njegovo društvo“. Sprijateljio se s Duškom Kulišem, koji je na početku karijere pjevao u Počitelju. Magnetski je privlačio ljude. Obožavao je fudbalsku reprezentaciju Jugoslavije i Muhameda Alija. Pobjede proslavljao hicima iz pištolja.
Volio je sijaset, šegu. On i Sabir Baraković dogovorili bi ranije šta će ko reći, kao da je pozorišna predstava. Njihov dolazak u naš restoran bio je uvod u vatromet humora. Sabir je bio šeret kalibra mostarskih liski. Kada je čuveni hirurg, prof. dr Isidor Papo, dolazio iz Beograda u Mostar, obavezno bi upriličio susret sa Sabirom. Da odmori dušu. Dr Papo je obožavao svoju Hercegovinu: „Kad prođem Ivan-planinu i ugledam dolinu Neretve, moje su grudi pune veselja i zadovoljstva“. Doktor je uživao izuzetan ugled. Posljednja svjetlost i nada za otpisane. Potišteni, bolesni ljudi dolazili su kod Sabira uoči odlaska u Beograd, na Vojnomedicinsku akademiju (VMA). Sabir bi napisao nešto na fišeku. Bila je to sigurna ulaznica do legendarnog hirurga. Zašto je pisao na fišeku, pitam komšiju Zlatana? „Ko će to znati“!?
Osmog januara 2021. godine majka privodi kraju pripreme za slavu. Uvijek me oduševi lakoća s kojom to radi. Svega ima u izobilju, kao da će doći 20 ljudi. Korona je promijenila navike i običaje, nema okupljanja kao ranije. Stigla neka depresivna vremena. Iznenada se sjetih davne, neobične scene. Sjedim sa Mišom Morom u našoj bašti, u sjenci platana. Huso, harmonikaš, prolazi magistralom. Sunčano jutro nagovještava lijep dan. Huso svira na harmonici i oduševljeno pjeva. Nikoga nema blizu njega. Širok osmijeh otkriva istinsko zadovoljstvo. Mišo se smiješi i govori mi: „Garantujem ti da nema dinara u džepu, a rahatniji je i od mene i od tebe! Živjeće sto godina“!
“Knulp se zamisli, i radosti njegovih mladih dana mu sa zagasitom ljepotom zasjaše izdaleka kao planinske vatre i teško i slatko zamirisaše kao med i vino, i zabrujaše dubokim zvucima kao razvigorac u pretproljećnu noć. Bože blagi, bilo je to lijepo, lijepo uživanje i lijepa tuga.” (Herman Hesse- “Knulp”)
Autor/ica 👤Milan Draško
