O subverzivnosti “Berača željeza”

tačno.net
Autor 21.2.2013. u 08:19

O subverzivnosti “Berača željeza”

Nensi (Neno) Mujčinović

Kada je prije godinu dana bosansko-hercegovački režiser Danis Tanović počeo da snima nešto za šta nije imao scenario i za što ni sam nije bio siguran da li će biti dokumentarni ili igrani film, malo ko je, pa i sam režiser, očekivao da će se to okruniti sa dva Srebrna medvjeda (za najboljeg glumca i za film) na upravo završenom Internacionalnom filmskom festivalu u Berlinu, na kome je film imao svoju premijeru. Istini za volju, ako se u obzir uzmu gole profesionalne činjenice: filmska ekipa od desetak entuzijasta sa imroviziranom i zastarjelom opremom, glumci naturšćici koji trebaju igrati sami sebe, deset dana snimanja i budžet, uključujući postpodukcijske troškove, ne veći od 30 hiljada eura (usporedbe radi, “Titanik” je koštao 200 miliona dolara!) – skepsi je opravdano bilo mjesta. No, srećom, u ovom slučaju obistinila se jedna stara, skoro zaboravljena crnogorska mudrost koja nas uči da boj ne bije svijetlo oružje, već srce u junaka.

Upravo u kontekstu skromnih tehničko-finansijskih mogućnosti vezanih uz nastanak “Berača željeza” Čedomir Kolar, jedan od producenata filma, na konferenciji za štampu pomalo u šali je istakao kako mu je neko rekao da je ovaj film jako opasan. Opasan u smislu da se sada svi sa pravom mogu zapitati zašto uopšte više praviti skupe filmove kada je jedan sa ovako smiješnim budžetom, evo, uspio ući u takmičarski dio Berlinalea. Te dodao kako se pri tom zaboravlja jedna jednostavna stvar koja se zove talenat. Da mnogi možda mogu snimiti film, ali ne mogu izmisliti talenat. Da je ovaj film ekstremni primjer onoga što se dogodi kada se udruže talenti: režiserki, glumački, producentski, pa i festivalski, u smislu odabira filma. I zaključio kako je naročito ponosan na to što film daje vjernu sliku iz života naših Roma, te da se u njemu pravi odmak od one ustaljene tematske prakse – karakteristične za eks-jugoslavenski film i pojedine režisere, koje bismo možda mogli nazvati i bosanskim (aluzija, naravno, na Kusturicu) – po kojoj su Romi prikazivani više-manje kao egzotična pjevajuća atrakcija.

Na pitanje jedne hrvatske novinarke o tome kakve reakcije očekuje na svoj film, Danis Tanović – ne zaboravljajući da ljudskoj gluposti nema kraja i da su Bosanci “najzamršeniji ljudi na svijetu”- je odgovorio: “Opet je našao da snima nečiju mizeriju!” Tom samoironijom, na izvjestan način, sažeo je argumentaciju svih onih, mahom anonimnih, građana koji su se kroz negativne komentare i stavove ovih dana na internetu oglasili u vezi sa njegovim filmom. Ohrabruje činjenica da su ti glasovi rijetki, samim tim, dakle, u manjini, no, normalnog čovjeka sa pravom sablažnjava njihova, ma i najmanja, prisutnost. Naići ćete na njih po kojekakvim internet blogovima, forumima ili komentarima vezanim uz vijesti o uspjehu filma. Spomenuću neke u njihovom izvornom i haotičnom obliku (zbog bolje čitljivosti dodao sam dijakritičke znakove na slova gdje je to u originalu bilo izostavljeno): “Sada smo internacionalno poznati kao zemlja jada i čemera, nepoštovanja ljudskih prava, siromašna i bože sačuvaj!” … “E sad, baška što je riječ o vrlo lošoj reklami za BiH, koja je slikom i riječju  još jednom potvrdio ‘autentični portret ustajalog siromaštva’.” … “Danis uopće nije trebao pratiti Rome u ovom slučaju jer kod doktora niko neće biti primljen ako nema ovjerenu knjižicu tako da je isticanje neke (i) rasne segregacije nepotrebno, zajedljivo i štetno za ionako obogaljeno lice BiH a i stajanje u redu s Kustom , kao da filma bez Roma na Balkanu nema – već viđena i izlizana priča.” …  “Iskreno, kada sam prvi put čula da je snimio film o romima odmah sam pomislila ovo što i ti…da li je baš bilo potrebno i čemu hvatanje za takvu temu pored fantastičnih ideja koje je do sada imao.” …  “Nema razloga ovaj slučaj izdvajati kad su ‘pred doktorima’ svi isti a još nam opali svima ćku jer, kao eto u manjem bh. entitetu ima više čovjekoljublja kod ‘ljudi u bijelom’!:(” … “Mene je nagrada za film iznenadila, koliko god ugodno obradovala a pogotovo nagrada žirija za najbolju glumu!? Pa, molim vas, osim sućuti ne mogu drugačije tumačiti uporište odluke žirija s obzirom ko je laureat!?”

Svojevremeno je Marko Vešović u sarajevskim Danima napisao sljedeće: “Pa to, kad te čovjek, dok mu trebaš, kuje u zvijezde, a kad mu ne trebaš, dobiješ od njega nogom u krsta, to se, burazeru, stručno naziva baliluk. Ne bi se, doduše, moglo reći da je to bošnjačka specijalnost: svud ima, ko drva, takvih prostaka koji se, dok si im koristan, pred tobom tope od miline, a kad im ne trebaš, gađaju te gevihtom u mali mozak, svud ima i takvih prostaka i takvog prostakluka, ali to se drugdje zove drukčije, a u bosanskom je prozvano balilukom.”

Ako slijedimo logiku izrečenog, moram priznati da ne znam da li je dio bosansko-hercegovačke javnosti, koji se negativno izrazio o “Beraču”, to uistinu uradio zbog toga što mu Danis Tanović, kao režiser i kao čovjek, zbilja (više) nije potreban (mada u to čisto sumnjam!), ali da je riječ o neviđenom prostakluku, to, definitivno, stoji. Prosto je nevjerovatno kolika je količina jeda, zlobe i podlosti usmjerena ka nečemu što je suštinski i istinski naše i što je svijet, po stručnim estetskim kriterijima, proglasio vrhunskom umjetnošću. Prostakluk je to neviđen. Baliluk, prve vrste.

Isti je to onaj šizofreni baliluk koji je brda kraj Visokog po političkoj direktivi preobrazio u piramide stare 10 hiljada godina, proglasio ih ekskluzivnim nacionalnim blagom, na čemu bi sada da spaja lijepo sa korisnim: da bilda državotvornu mitologiju i da mlati pare od turizma. Isti onaj polupismeni baliluk koji zna napamet ajete iz Kurana, ali ne razumije arapski jezik, koji je svojevremeno u knjigama Ive Andrića iščitao kako su muslimani nekakva niža bića. (Pa nam sad Kusturica,  kadgod za to ima priliku, maše ispred očiju likom i djelom jedinog našeg nobelovca, nebili nam, kao, pokazao da smo se zajebali mi, a ne on!). Isti je to onaj uskogrudi, ksenofobični baliluk koji pred nadolazeći popis stanovništa Bošnjake vidi isključivo u onim primjercima kojima je jezik bosanski, a vjera islam. Baliluk, čiju akademiju nauka vodi hodža, i to u Sandžaku, a čije su panbošnjačke ideje realne i ostvarljive koliko i nekadašnje panslavenske, a humanistične i kosmoplitične koliko i pansrpske (“Svi Srbi u jednoj drzavi!”), panhrvatske (“Hrvatska do Drine!”) i panalbanske (“Gdje god je automat za sladoled, tu je i Albanija!”).

Kako baliluku objasniti da ne trebamo biti Egipćani ili svemirci da bi bili svoji na svome, autohtoni i autentični? Kako objasniti da je Andrić, rame uz rame sa Selimovićem, napravio vjerovatno najmonumentalniji spomenik (od pisane riječi) upravo islamskoj istoriji, tradiciji i kulturi, odnosno muslimanskom čovjeku u nas (Bošnji našem glupom!)? Kako baliluku objasniti da se može biti dobar i ponosan Bošnjak čak i ako je jezik kojim govoriš srpski ili hrvatski, a vjera ti po svaku cijenu ne mora biti islam? Kako objasniti da ono što je uradio Danis Tanović nije nikakva negativna reklama za našu zemlju, nego, valjda, suprotno? Kako objasniti da ima nečega skoro patološki bolesnog i autodestruktivnog u tome da smo opčinjeni turskim serijama o Sulejmanu Veličanstvenom, a gadi nam se ono što je o nama snimio Danis Tanović? Kako objasniti da Anđelina Đoli ne može voljeti ovaj narod više nego što ga voli Danis Tanović? I da, na kraju krajeva, Danis pravi bolje filmove od nje, ako ništa, a ono zato što je on po profesiji režiser, a ona glumica. Kako objasniti da se ne treba stidjeti reći istinu? Da svoju zemlju, i sebe same, ne pomažemo tako ako stvari uljepšavamo i ako, ustvari, lažemo. Da na kraju računa čovjek uvijek nekako dođe na onu da treba reći istinu, ma koliko ona bolna bila. Jer, nije Bosna tek sočan ćevap, pitka rakija, mirišljavi behar i sjetna sevdalinka. Bosna su i Romi. (Nekonstitutivni isto kao i naši Jevreji!) Nazif Mujić i Senada Alimanović. Ljudi bez zdravstvene pomoći. Crni, bijeli, žuti. Crni od muke, bijeli od neizlaganja suncu i žuti od duhana. Radnici Krivaje, Konjuha i Kreke kojima su otekle noge godinama hodajući od nemila do nedraga u potrazi za svojim radničkim pravima. Ljudi koji kopaju po kontejnerima u potrazi za hljebom. Prosijaci koji pokazuju svoje patrljke na pijačni dan i blagosiljaju za marku. “Zlatni ljiljani” koji se u cik zore iznajmljuju za bijednu nadnicu na raskršću. Svećenici i domaćice kojima lopovi rascopaju glavu zbog par pišljivih maraka. Radnici bez plata i osiguranja. Stondirana omladina zadojena nacionalizmom, bez ideje, vizije i perspektive, čiji je najveći intelektualni domet teretana, tetovaža, turbo-folk i porno film. Djeca koja u istu školu ulaze na različita vrata i uče različite istorije u kojima jedni druge optužuju za zločine. Penzioneri bez penzija i lijekova. Ratni vojni invalidi, bez ruku, nogu i invalidnine. Političari koji se debljaju, zaljubljeni sami u sebe (u njihovom siromašnom, osorom i mucavom vokabularu najdraža riječ im je: “kapacitet”!). “Svjetska zajednica” – koja je zajednica toliko da je moram staviti pod navodnike! – koja ne zna šta bi sa Bosnom i koja još uvijek, zapravo, ne zna ništa o Bosni. Himna koju niko ne pjeva. Ustav koga svako tumači kako mu drago. Jedna država, dva entiteta, tri naroda. To su činjenice. Toga se ne treba stidjeti. Od toga ne treba bježati. O tome treba otvoreno govoriti, pisati, slikati, pjevati, snimati filmove … vrištati, urlikati! Samo tako suočićemo se sa problemom istinki. A, samo je istina put do pravde i pravog rješenja. Zašto da uljepšavamo, koga da se stidimo, zašto sebe same da lažemo? Uostalom, da je Danis Tanović Nazifa Mujića, Senadu Alimanović i nihovu djecu poveo u Njemačku samo onako, čisto turistički, da im pokaže Berlin i ništa više, zaradio bi sadake do kraja života. Ama, da ih nigdje nije vodio, ništa da nije snimio, nego im samo dao deset maraka da imaju za burek i sladoled, bilo bi dovoljno. Mi nismo ni toliko učinili za njih, a kamoli za Bosnu.


Uz dopuštenje autora tekst prenosimo s  e-posavina.com

 

 

 

 

tačno.net
Autor 21.2.2013. u 08:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija