O važnosti kritičkog mišljenja

Božica Jelušić
Autor 17.11.2017. u 14:55

Izdvajamo

  • Već mi je predobro poznata da lepeza tema: državotvornost, dijaspora, trvljenja oko jezika, Domovinski rat, klerikalizam, nacionalno jedinstvo. Ne sporim da su neke od tih tema važne, no ipak se počesto doimaju poput jumbo paketa staračkih pelena za inkontinenciju, i ne mogu više slijediti obrasce njihovog preslagivanja. Nema britkosti, oštroumlja, distance koju kritičko mišljenje stvara i njeguje: samo užarenost, strastvenost na krivu mjestu, naboj u zraku, koji čovjeka uznemiruje, a nimalo mu ne čisti i ne bistri osobnu perspektivu.

Povezani članci

O važnosti kritičkog mišljenja

Foto: FB

Kako godine idu, sve više držim da je bitno razviti do kraja KRITIČKO MIŠLJENJE, na što me podsjeća naziv jedne neformalne udruge u Mostaru. Naime, čovjek se doslovno umori, osjeti se zgromljenim od “zgotovljenih istina”, koje mu svakodnevno na trpezu isporučuju drugi ljudi, bilo da se trpeza zvala TV zaslon, otvorene novine ili javna tribina. Veoma je teško, gotovo nemoguće, razlučiti gdje počinje granica fabuliranja, kad ljudi govore o proteklosti, o sebi u nekom prošlom vremenu, o svojoj ulozi u događajima, o nakanama koje su ih motivirale na istup, pokret i djelovanje.

Viktimološki gledano, čini se da većina prisvaja ulogu ŽRTVE, ne mareći za činjenicu da je svako pristajanje uz ideologiju, svako isticanje političkih simpatija, čin osobne volje, koji sa sobom nosi visoku dozu rizika. Biografija, primjerice govori: Osoba je uživala povlastice, bila je na vodećim i istaknutim mjestima, mnogo se slikala, putovala u zemlje čiji jezik ne poznaje, krojila programe, birala suradnike, ocjenjivala druge, često na njihovu štetu, ako nisu bili na istoj (pri)strani. Poznavala je državnike i nacionalne korifeje, bila uz njih u točkama prevrata i povijesnih prekretnica. U momentu silaska, promjene građanske klime i laganog ukliznuća u vrlo lagodnu mirovinu, govori o “progonu”, “šikaniranju”, “nepravdi”. Pokušavam shvatiti u čemu se ta nepravda sastoji. Teško probavljivo, teško i mučno za slušanje, osobito ako već imaš aktiviran “centar za kritičko mišljenje” u svom vlastitom mozgu.

Već mi je predobro poznata da lepeza tema: državotvornost, dijaspora, trvljenja oko jezika, Domovinski rat, klerikalizam, nacionalno jedinstvo. Ne sporim da su neke od tih tema važne, no ipak se počesto doimaju poput jumbo paketa staračkih pelena za inkontinenciju, i ne mogu više slijediti obrasce njihovog preslagivanja. Nema britkosti, oštroumlja, distance koju kritičko mišljenje stvara i njeguje: samo užarenost, strastvenost na krivu mjestu, naboj u zraku, koji čovjeka uznemiruje, a nimalo mu ne čisti i ne bistri osobnu perspektivu.

Kad čitam Madeljštama ili Brodskog, Krležu ili Landauera i njihove memoarske zapise, zaprepastim se po kakvom “plićaku” ovi “naši” gacaju, kao musava i nedorasla dječurlija (ne kaže se uzalud da starci podjetinje!!) koja će nakon proloma oblaka i oluje praviti kolačiće od blata i modelirati svoje nove vrtne patuljke. Ne znam, možda je za sve kriv ovaj briljantni SEBALD, kojega trenutno čitam, i kome kritičko mišljenj i vrhunska estetika nikada nisu bili u sukobu, naprotiv. Biram nasumce za kraj teksta, jer svaka bi njegova podjednako valjala da malo izmasira vijuge: “Is this the promis’d end? Oh / you are men of stones. / Što mrjelo je, / mrtvim ostaje. Iz ljubavi / život nastaje. Ne znam/ tko će mi reći što? kako?/ gdje ili kada?/ Zar ljubav nije ništa? osim Svega? / Voda? Vatra? Dobro?/ Zlo? Život? Smrt?

Plediram za kritičko mišljenje. Ono je nasušno važno za nastavak života.

Božica Jelušić
Autor 17.11.2017. u 14:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija