O ZEMLJI LEPTIRA ILI UČITELJ O UČENIKU

Gradimir Gojer
Autor 24.9.2016. u 18:21

O ZEMLJI LEPTIRA ILI UČITELJ O UČENIKU

Prikaz

Boro Drašković „Graditelj“, Univerzitet audiovizuelnih umetnosti, Evropska filmska, teatarska i tancovna akademija Skopje – Pariz – Essen – Roterdam, Skopje 2015. 

Piše: Gradimir Gojer

U prologu svoga eseja Graditelj Bora Drašković, beogradski redatelj, profesor i jedan od osnivača novosadske Akademije pozorišne umetnosti citira iz romana Osmo svetsko čudo klasika makedonske književnosti Jordana Plevneša kratak, ali veoma znakoviti pasaž: „Ako ne zbog drugog,  međunarodna zajednica bi Makedoniju morala spasiti samo zbog njenih leptira…“

Tako Drašković otpočinje, poetski snažno, sa naglašenim lirskim isijanjima, esej između filozofskog i teatrologijskog kojim evocira testamentalnost djela svoga studenta, prerano preminulog istaknutog makedonskog redatelja Vlade Cvetanovskog. Oko lika Aleksandra Simsara i proze koju je stvorio Plevneš (njegov roman prvo izdanje doživio je na francuskom jeziku u uglednoj nakladničkoj kući Galimar!) Drašković tka sjajnu esejističku pletisanku govoreći o bogatom djelu redateljstva Cvetanovskog, koji je, od režije Klaonice, preko čitavog svog opusa i onda kada su njegove predstave igrane u rodnoj mu Makedoniji i onda kada je miljama daleko od ove male balkanske zemlje, u svjetskim kulturnim metropolama, rasipao svoj rasni umjetnički talenat. Drašković ovim esejom ovjekovječuje uspomenu na talenat i rad svoga učenika Cvetanovskog. Veličinom mala publikacija, a značajem golema, sa ovom vrsnom esejističkom prozom, majstorska je, ustvari, poema koju učitelj izvojšćuje učeniku.

Rijetke su prilike, u balkanskim zemljama i njihovim kulturama, da se djelima pojedinih umjetnika, bez obzira kojom se umjetnošću bave, posvećuju takvi ozbiljni, umjetnički nadahnuto, a teatrologijski precizno realizirani eseji, nakon čijeg čitanja čitalac ostaje praktično bez daha.

Da Fakultet audiovizuelnih umjetnosti iz Skopja senzibilno čuva memoriju na stupove rasta i razvoja makedonske duhovnosti pokazuje ovo značajno, a krajnje nepretenciozno izdanje.

Upravo takav nepretenciozan, nježan, u neke samo njemu znane daljine i dubine zagledan bio je za života Vlade Cvetanovski (1959. – 2011.). Njegov rad u brojnim makedonskim teatrima od Skopja, preko Bitolja, Titovog Velesa, Strumice, Ohrida iz godine u godinu poprimao je izgled ozbiljnog artističkog obeliska… Cvetanovski je bio jednako senzibiliziran za makedonsku tradiciju, folklorni teatar, historijske drame, kao što je strasno gajio odnos prema suvremenim temama, a njegove posljednje režije, kao i ona koju je napravio temeljem europski relevantnog i potvrđenog romana svoga brata Jordana Plevneša Osmo svetsko čudo, u širim internacionalnim razmjerama zadobile su kritičku predikatizaciju koja je nesvakidašnja kako u makedonskom tako i u širem regionalnom balkanskom teatru.

Snažna metaforijska isijanja ovog romana potakla su Cvetanovskog da napravi predstavu koja je jednako opora i jednako snena, u isto doba filozofična i duboko poetična.

Bora Drašković, svojim nepogrešivim tetrologijskim osobnim mehanizmom sve to ne konstatira grubo, čak niti suptilno, već miješajući u stilskom i estetskom smislu ravni realnog i simboličnog, stilizirane literarne stvarnosti i onog dijela čudesnog života koji je Cvetanovski provodio u svojoj rodnoj Sloeštici, praveći sa bratom Jordanom mali teatar na mostu preko istoimene rijeke, njegove predstave stavlja u kontekst velikih pomjeranja na mapi svjetskoga teatra.

Sjećajući se zajedničkih trenutaka u kojima su on i njegov učenik Cvetanovski stvarali imaginacijske planove i ukrštali ih sa onim što je recentna svjetska produkcija, nerijetko pomičući podeoke avangardnosti u dosluhu sa tradicijskom temeljnicom makedonske bogate kulture, Bora Drašković insistira na onome što je autohono karakteristično za redateljski rukopis Cvetanovskog, a opet sveobujmljujuće jednom sferičnom opnom poetskog snoviđenja u kojem svijet makedonskih leptirova, te nježnosti in continuo i realnost dramskih tekstova sklapaju neki okvir za potpuno imaginarni svijet koji je Drašković namjenio svom učeniku u njegovim dalekim nebeskim snovima.

Prva osoba poletnog i atraktivnog, po svemu novog, svjetskim trendovima okrenutog i otvorenog univerzitetskog učilišta Jordana Plevneša potpuno svjesno ulazi u avanturu bilježenja memorije o teatarskoj kulturi Makedonije, ali, kako sam već napomenuo, i njenog bitnog kontekstiranja u europske kazališne i estetske krugove…

A tko bi mogao biti boljim vodičem tim prostorom veličajne poezije teatra i literature od profesora Bore Draškovića? Njemu je pripala čast, ali i izazov da piše o umjetnosti svoga učenika, ali i da uspostavi visoke kriterije i gotovo nedosežne estetsko-kritičko-poetske visine u kojima stoluje ljubav za umjetnost, a kada je za umjetnost, onda je to poglavito ljubav za čovjeka!

Nevelika publikacija, a svojevrsno čudo, teatrološki mirakl na način profesora Bore Draškovića.

Gradimir Gojer
Autor 24.9.2016. u 18:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija