OD HASANAGINICE DO KATARINE KOSAČE

tačno.net
Autor 23.6.2015. u 16:03

OD HASANAGINICE DO KATARINE KOSAČE

Foto: sartr.ba

Esej o alkemiji glume Selme Alispahić

Piše: Gradimir Gojer

Selma Alispahić, kao jedan od najdraguljnijih plodova glumačko-pedagoške radionice profesora Bore Stjepanovića u sarajevski teatarski život nije ulazila, kako to inače čine mladi glumci i glumice, osvajajući scenski prostor korak po korak??! Alispahićeva je ušla u Narodno pozorište Sarajevo, može se to sad tvrditi, na velika vrata. Međutim, ova glumica svojim prvim ulogama u Kući na Obali tek je otvorila mogućnosti svog šireg glumačkog eksponiranja diljem sarajevskih kazališnih prostora…

Ona će vrlo brzo, igrajući i na pozornici Kamernog teatra 55, i u neku ruku matičnog joj kazališta – Narodnog pozorišta Tuzla (tamo je njen otac bio dugogodišnji dramaturg i umjetnički direktor teatra!) otvoriti put ka liderskoj poziciji u Sarajevskom ratnom teatru – SARTRu!

Od prvog dana svog djelovanja u SARTRu Alispahićeva je predstavljala okosnicu nevelikog glumačkog ansambla. Postala je prvakinjom i neokrunjenom kraljicom sartrovskog stila igranja u teatru. Svakako najznačajnijom ulogom u dosadašnjem njenom radu treba akcentirati onu ostvarenu sa redateljem Robertom Raponjom, a pri realizaciji kultnog komada sartrovske produkcije Aj Carmela gdje je u sadejstvu sa kongenijalnim Draganom Jovičićem dizala na noge gledališta i BiH, i regiona, ali i Europe!

Ipak, u osobnom iskustvu redateljskog karaktera, ali i u obzorju koje zahvata moj teatrologijski vizir, istaći ću luk koji povezuje dvije uloge Selme Alispahić, kojima ona ne samo da daje vlastiti doprinos osvjetljavanju dviju povijesnih osoba bogate bh. povjesne i književne zbilje – Hasnaginice i posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače.

Radeći ulogu Hasanaginice u istoimenoj predstavi Tuzlanskog narodnog pozorišta budno sam pratio kako ova glumica dolazi do rezultata u svom osvajanju lika Hasanaginice… Metod alkemijske suštastvenosti uvlačenja u kožu mitskog lika Hasanaginice Alispahićeva je ostvarivala na tri plana. Prvi plan je bio studij lika sa književno-povijesnog aspekta. Drugi sloj je traženje karakterističnog diferenciranja dramske osobnosti Hasanaginice u odnosu na dotadašnje (neke vrlo uspješne!!!) kreacije ove heroine kroz povijest kazališta. I, konačno u trećem sloju gradnje lika Alispahićeva domeće neku vrstu osobnog prkosa u odnosu na dobrim dijelom melodramatski okvir lika, ali i čitave storije oko kompleksnih pitanja ženskosti Hasanaginice! U ovoj verziji obrade motiva Hasanaginice, koju je napravio otac ove glumice, bh. dramatičar i libretist Nijaz Alispahić, koja duguje korijenima prije svega Ogrizovićeve verzije motiva Hasanaginice, Alispahićeva je bila ona snaga koja je odvajala ovu predstavu Tuzlanskog narodnog pozorišta od razine konfekcijskog (ponekad i vrijednog!?!) čitanja poznate dramske teme, usmjeravajući predstavu prema prostoru dramskog aktiviteta, koji poprima u velikom dijelu trajanja scenskog akta komponentu umjetničkog!!!

Nešto drugačiji pristup Alispahićeva je imala u gradnji lika, do današnjih dana nedostatno povijesno rasvijetljenog, posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače… Igrajući naslovni lik, glavnu ulogu u predstavi nastaloj prema tesktu mostarskog književnika Ibrahima Kajana Katarina posljednja večera, Alispahićeva alkemiju glumstva izvodi iz dva vrela: vrela realnog i realističnog i vrela mističko-psihološke zaronjenosti njene Katarine u složeni mozaik povijesnih intriga, kraljevskih nedosljednosti, spletki dvorskog karaktera i konačno potpuno suvremene osebujnosti jednog tragičnog skerca kojim se, gotovo nepredvidivo do samog konca, završava, tačnije je kazati – okončava, na iznimno tragičan način život posljednje bosanske kraljice. Sigurno je da će proteći puno vremena a da bh. teatar neće imati tako rafiniranu umjetnicu, sa snažno izraženim glumačkim egom, ali i visoko potentnom filozofičnošću promatranja životnih okolnosti pri kreaciji pojedinih likova, kao što je to u slučaju istinski snažne glumačke personalnosti Selme Alispahić.

Možda je tragično za bh. teatar što je veoma mali krug suvremenih bh. redatelja bio zainteresiran za suradnju sa ovom umjetnicom (!!??). Međutim, kada god su gostujući redatelji vodeće pozicije u svojim glumačkim personažima posvjećivali Selmi Alispahić, kao na primjer Robert Raponja, onda je rezultat te suradnje bio na obostrano zadovoljstvo i glumaca, ali i gledatelja.

Iako izraženog, snažnog glumačkog ega, intelektualnom nadsvođenošću nad svaki glumački problem, Alispahićeva je uspjela da ostvari izvanredne partnerske odnose pri kreaciji likova u odlično kritički valoriziranim predstavama, sa partnerima poput Dragana Jovičića, velikog makedonskog umjetnika Mete Jovanovskog i tuzlanskog prvaka Milenka Iliktarevića, što je dokaz prvo njene uzorne glumačke izobrazbe, a potom razumijevanja kazališta kao kolektivnog akta, koji je nemoguć bez snage i jednog i drugog, ili pak i trećeg partnera!!!

U posljednje vrijeme ova glumica, koja rapidno brzo stiče i dodatna akademska zvanja, manje igra, što se na žalost gledateljstva i kritike itekako osjeti u sarajevskom teatru!

Njena pozornica ne može i ne smije biti tek i samo pozornica matičnog joj SARTRa!!!

Po sarajevski teatar je pogubno da Alispahićeva više ne igra na pozornicama Narodnog pozorišta i Kamernog teatra 55.

Alkemiju glumačke moći Selme Alispahić trebali bi više pratiti suvremeni bh. redatelji, a češće otvarati prostore za njene briljantne kreacije intendanti sarajevskih i bh. kazališnih kuća!

tačno.net
Autor 23.6.2015. u 16:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija