Odlazak argentinskog genija

Autor 4.5.2011. u 11:00

Odlazak argentinskog genija

Otišao je argentinski heroj, pisalo je na naslovnicama novina iz te zemlje u povodu smrti jednog od njihovih najvećih književnika Ernesta Sabata, koji je preminuo u 99. godini.

Kao pisac sa samo tri romana (»Tunel«, »O grobovima i junacima«, »Abadon, anđeo uništenja«), ali neumoran esejist i gorljiv borac za ljudska prava na ruševinama zloglasne argentinske diktature, herojski se upisao u povijest 20. stoljeća, a njegova se djela danas smatraju klasicima egzistencijalističke proze, dok mu je borba za unesrećene i obeščašćene žrtve diktature osigurala kultni status među mladima u njegovoj zemlji i ljevici diljem svijeta.

Trebao je postati znanstvenik, studirao je fiziku i matematiku, zatim doktorirao fiziku i zaposlio se 1938. godine u institutu Curie u Parizu. No tada – »kopernikanski« obrat!

»Na institutu Curie u Parizu, koji predstavlja jedan od najviših ciljeva svakog fizičara, otkrio sam da sam prazan« , govorio je Sabato o razlozima svog bijega iz znanosti, nakon čega se povezao s nadrealističkim pokretom u Parizu i napravio prvi korak prema tome da postane pisac.

FOTO: VJESNIKOVA ARHIVA

Poslije će objasniti da je znanost za njega u tim godinama postala »apstraktno i idealističko utočište u platonskom raju daleko od kaosa svijeta«, te je odlučio prestati zanemarivati mračnu stranu ljudske prirode, dignuti pogled od logaritama i sinusoida i pogledati čovjeku u lice – »i otamo više nikad nisam skrenuo pogled«.

Već s prvim romanom »Tunel« iz 1948. godine, pričom o razočaranom i depresivnom slikaru koji ubija svoju mlađu djevojku, a za koji jedva uspijeva pronaći izdavača, postiže golem uspjeh, privlači pažnju Alberta Camusa i počinje se prevoditi i u Europi.

Njegove teme su otuđenost, nemogućnost komunikacije, zatvorenost čovjeka u vlastiti mračni tunel, ludilo, (auto)destrukcija, erupcija nasilja kao pokušaj dostizanja nedostižnoga, uništavanje ideala u pokušaju njegova očuvanja, a istodobno se poigravajući s fantastičnim, nadrealističnim motivima, metamorfozama, inkarnacijama zla, paranojama…

Glavni junak »Tunela« je pesimist i mizantrop, on ne gaji iluzije prema čovječanstvu i vidi ljude »prljavima, pokvarenima, kukavnima, gramzljivima, ružnima i zlima«, a kroz njega Sabato udara kritiku i na političko-socijalnu situaciju u Argentini, posebice buržujski snobizam i kafkijanski birokratizam.

Sabatov opus magnum jest drugi roman »O junacima i grobovima«, u kojem ogoljuje argentinsku društvenu zbilju sredine prošlog stoljeća kroz prizmu opsesije kao glavnog motivacijskog ključa likova, te beskompromisno demaskirajući više ili manje skrivene strukture moći jedne stvarnosti.

Ipak smatrao je da je apsurdno tražiti od umjetnika da objašnjava svoje radove – »zamislite Beethovena da analizira svoje simfonije ili Kafku kako izlaže misao iz ‘Procesa’«, znao je reći.

Često su ga uspoređivali s Borgesom, odnosno nazivali »anti Borgesom«, što je komparacija zasnovana na diferencijaciji stvaralačkog instrumentarija (»dok je Borges tragao za božanskim, Sabato je tražio podsvjesno«), ali i razilaženjem u političkim stavovima i pitanjem prisutnosti politike u romanu općenito (Borges je bio više apolitičan u tom smislu, dok je Sabato nadahnuće izravno nalazio u kritici političkog sustava i elita).

Još kao student Sabato je bio politički aktivan, koketirajući s marksističkim i anarhističkim idejama (poslije će se, barem deklarativno, razočarati u njima), a po završetku vojne diktature u Argentini počinje predsjedavati Nacionalnim povjerenstvom za nestale koje je istraživalo sudbine tisuća nestalih Argentinaca.

Sabato se zalagao za suđenje svima onima koji su sudjelovali u »prljavom ratu« i svojim djelovanjem doveo da toga da mnogi zločini budu procesuirani i istina ugleda svjetlo dana.

Njegovu motivaciju kao književnika možda najbolje opisuje jedan odlomak iz romana »O junacima i grobovima« – »Pogledaj onaj osvijetljen prozor! Uvijek me uzbuđuju ta svijetla u noći. Možda se porađa neka žena? Možda je netko na umoru? Ili neki siromašni student čita Marxa? O, kako je svijet tajanstven! Samo površni ljudi to ne vide.«

I Ernesto Sabato zagrebao je ispod te površine dovoljno duboko i odlučno osiguravajući si time spas od zaborava i kartu za vječnost.

Autor 4.5.2011. u 11:00