Oh, taj dan!

Povezani članci

• Završen II. Omladinski forum u Mostaru: Važno je govoriti o feminizmu!
• Kurspahić: Do ‘posljednjeg čovjeka’
• EDMUND HUSERL (Ideja fenomenologije i Kriza evropskih nauka)
• Antologijska ostvarenja Branka Pleše
• AJNADŽIĆEVA „ZAOSTAVŠTINA“: Na Drveniji počela sječa stabala radi gradnje privatnog objekta po spornom rješenju!
• Esad Bajtal: Efendićevo knjiško svjedočanstvo krvave bosanske kalvarije

Drage moje drugarice i ostali!

Ne znam kako vi, ali ja eto radosna danas za ovaj praznik. Uspjela sam usisati, na brzinu očistiti vidljivu prašinu po kući i skuhati bolji ručak mojim ukućanima. Ostaje još da se na brzinu bacim pod tuš, nalakiram nokte, izaberem neku haljinu za večeras i dotjeram frizuru. Na žalost, ne stižem danas do sale za treniranje, ali, bože moj, nije svaki dan 8.mart. On je samo jedan jedini put u godini i treba ga dočekati kako i zaslužuje. Uz sve ove bukete cvijeća što pristižu virtualno, nije lijepo biti namrgođen, jer šta će okolina reći?

Zato, osmijeh na lice i savladajte Vaš umor! Na kraju krajeva mi smo ipak fino odgojene i znamo kako se treba ponašati. Pa, to su nas učili jos od djetinjstva, tek onako, da komšije ne bi što god ružno rekle o nama – sestrama, ženama, kćerkama, prijateljicama, tetkama, strinama, ujnama i svim ostalim što se “žensko” zove. Jer, zna se!

No, momentalno mi najviše glavobolje zadaje šta večeras obući. Tu baš nikako da se odlučim. Žensko! Toliko garderobe u ormaru, a ja već evo sat vremena stojim, gledam u masu vlastite odjeće i razmišljam: “Da li onu kratku, jako kratku haljinu koju volim ili onu dugu koja ima produženi dio, zaklanja sve, pa čak i lice sa tom kapuljačom našivenom na kragnu pod budnim okom jednog dizajnera? Koju?

Mislim, ako obučem ovu kratku ne gine mi silovanje, ako obučem ovu drugu, reći će da sam zatucana i previše pokrivena. I u jednom i u drugom slučaju pokušaće da me skinu nonšalirajući moje želje, osjećanja i potrebe. Ali, ako se nešto, ne daj bože, i desi, naravno da ću biti kriva sama sebi i svom ponašanju, bez obzira koliko puta rekla- ne.

Ćuti. Trpi. I ponašaj se kako treba. Ne izazivaj vraga. Ne buni se. Nije lijepo. Nego,daj nesto smjerno i neuočljivo. Lakše ćeš disati dok ostali ne shvate da imaš pravo slobode govora, oblačenja, ponašanja, obrazovanja, putovanja, profesionalnosti i usavršavanja u okviru posla koji voliš, kao i na istu platu poput tvojih muških kolega koji te danas obasuše čokoladom i cvijećem.

Ima tu jos jedno pravo – pravo na žensku seksualnost. Jeste li o njoj kad pričali sa Vašim najmilijima? Onako otvoreno, kao sto pričate o hrani, putovanjima, djeci, kuhinji, ili bilo čemu drugome što je po načelima patrijarhata sasvim normalna tema jednog razgovora? Normalna, jer bez seksualiteta ne bi bilo ni reprodukcije ljudskog roda, ni djece koju toliko volimo, ni osjećaja, ni nas samih.

Pa kako onda tu stoje stvari u svijetu?

Baš nikako!

Nad tom temom vlada mrak, normativna ograničenja, suzbijanje i zatiranje svake mogućnosti otvorenog razgovora. To nama nije dozvoljeno. Muškarcima jeste, pa još dok su mali ponosimo se njihovim šarmom, muškim apolonskim izgledom i curicama koje potiho simpatiziraju našeg dječaka još u osnovnoj školi. Poslije isti taj dječak sjedi sa prijateljima u kafani i nameće svoje stavove društvu oko sebe, moralno pridikujući o ženskom poštenju dok ispod gustih trepavica traži sljedeću žrtvu kojoj bi mogao ocijeniti struk, grudi ili zadnjicu i baciti slastan komentar na tu temu.

Ni u jednom jedinom trenutku niti taj i takav muškarac, niti okolina u kojoj živimo, kao ni najbliža familija ne pomišlja koliko bi možda u XXI vijeku, kad tehnika dostiže svoju kulminaciju trebalo početi sa najprirodnijom temom na svijetu koja se godinama vodi kao tabu.

Šta se dešava zbog ćutanja, zatiranja teme, srama i lažnih normativa sa ženom u to vrijeme?

Po izvještaju World Health Organisation (WHO) u toku godine se izvrši 20 miliona rizičnih abortusa i to uglavnom u zemljama koje imaju zabranu abortusa i gdje umjesto žene odlučuje crkva, država ili obje podjednako. Žene koje žive u ovakvim sistemima i državama iskazuju u sprovedenim anonimnim intervjuima da vrlo rijetko uživaju u sexu sa svojim partnerima i da se konstantno nalaze pod pritiskom i strahom od moguće trudnoće. Koliko ljubav, a samim tim i sex može donijeti nešto lijepo ovim ženama, teško je reći, kao što je nemoguće predvidjeti i sve fizičke i mentalne posljedice i rizike kojima se žene u ovom slučaju izlažu.

Svake godine umre 303 000 žena u svijetu zbog komplikacija u trudnoći ili prilikom porođaja. 99 % njih žive u siromašnim zemljama. U Africi, sjeverno od Sahare je smrtnost žena, u toku i prilikom porođaja, najčešći razlog smrtnosti kod djevojaka između 15 – 19 godina. Razlog ovakve situacije je nedostatak obrazovanja, ženska podređena situacija i nedostatak ženskog uticaja u društvu i njenim institucijama. Od osam ciljeva pod nazivom “Milenijum ciljevi” koje je FN postavio kao najvažnije zadatke za 2000-te godine, je i smanjivanje smrtnosti žena u trudnoći i prilikom porođaja. To je ujedno i jedan od ciljeva koji je postigao i najlošije rezultate.

Što su bolje i kompetentnije zdravstvene službe jedne države, kao i njihov pristup pacijentima, to je veći broj žena, ali i muškaraca, koji su spremni da potraže pomoć u slučaju određenih problema i bolesti koje se mogu proširiti seksualnim kontaktom. Mnogi idu okolo ne znajući kome se obratiti ili osjećajući stid, a takav pristup stvarima samo vodi ka još većim posljedicama za cijelo društvo.

Osude, moralna načela, konzervatizam, mobing, predrasude i neznanje često izazivaju pritiske i trajne posljedice u životu LGBT ljudi. Znanje koje danas postoji o seksualitetu ljudi vrlo često iz svojih edukacija isključuje LGBT osobe koje su primorane da se same snalaze i bore za svoja prava. Najgori, ali ne i najrjeđi slučajevi su slučajevi “preodgajanja” lezbijki kada se žene siluju da bi im se dokazalo da treba da se vrate “na pravi put”. Ko je u ovom slučaju, kada je riječ o silovatelju i silovanoj na pogrešnom putu, trebalo bi da bude jasno bilo kojem, bar imalo razumnom čovjeku.

I na kraju, promijeniti strukturu društva i način razmišljanja velika je borba, a onaj koji vodi takve bitke nikad nije žrtva, već borac za ljudska, a samim tim i ženska prava. Tu nema nagodbe. Ili jesi ili nisi. Ne možeš biti borac za određena ljudska prava i samo jednu oblast. Ljudska prava ne exkludiraju, ona inkludiraju ljude.

A vama drage moje, danas za 8. mart, kao i za bilo koji drugi dan u godini želim sve najljepše, kao i da vas zamolim sljedeće:

Ostavite sve one koji vas ne poštuju i koji stalno pokušavaju da vas stišaju i ušutkaju, pokazujući vam kako samo oni sve znaju i kako je važnost njihovih riječi veća nego važnost vaših. Odbacite prijatelje koji vas ne slušaju i ne razumiju vaše potrebe. Zaboravite bolesne ideale o ženama i ne dajte da vam oni umanjuju svakodnevnu životnu radost. Nikada ne slušajte osobe koja od vas traže da smanjite svoja očekivanja, ili vas ubjeđuju da sanjate prevelike snove.

Najveći rizik nije da ciljate visoko i da ponekad i izgubite koju bitku. Najveći rizik je i ne pokušati iskoristiti sav svoj kapacitet, te samo jednostavno, bez pogovora, pristati na mogućnosti koje vam se nude, a daleko su ispod vašeg nivoa i onoga što umijete. Sve ovo pretpostavlja da poznajete sami sebe kao i sve vaše vrijednosti.

Sretan Vam 8.mart!