Oktobarske crtice o ljetu 2016.

Povezani članci

• Beskonačni rat?
• Prije četvrt stoljeća
• KAZALIŠNE REŽIJE GEORGIJA PARA NA POZORNICAMA BH TEATARA
• Advokati protestovali ispred vlade
• NEZABORAVLJENA BIJELA RUŽA
• ASIM MUJKIĆ: Na pragu smo čiste autokratije predvođene trojicom narodnih poglavica

Tko je imun na nerazumnosti? Ja nisam. Tko može u skupe hotele na moru? Od početka 90-tih kad sam postala dio kontigenta onih koji su izgubili posao na pravdi boga, a krivicom krvnih zrnaca i uz potporu ljudske indiferentnosti, novčić je postao uporni problematičan pratilac. Otisnula sam se tada u svijet, bez stipendije, školarine i sličnih pomagala, gdje je borba za opstanak trajala hiljadu godina, taman toliko da je taj problemčić, usprkos kasno dosegnutoj relativnoj sigurnosti, zadobio duži vijek trajanja.  Ipak, nedavno me je jedno noćenje na moru koštalo ko svetog petra kajgana. Totalno nerazumno; razlozi iracionalni. Kako bih izvukla neku protutežu, smještaj za preostala četri dana bio mi je u hostelu, izumu za mlađariju, koji se pokazao gostoprimljivim i za navodno odraslu osobu u ovoj mirnoj postsezoni.

Čisti jezik i čisto more

Hostel ‘Slatki snovi’ u kojem sam odsjela, u zbilji nosi engelski naziv, kao i bezbroj drugih radnjica, firmi, natpisa, reklamnih poruka; valjda u skladu s veličanstvenim nacionalnim interesom za očuvanje čistoće hrvatskog jezika od stranih utjecaja i tuđica kao sto je recimo i ova iz naslova: oktobar.  Fuj, fuj.

Jedan dan, između dva kišna pljuska i cijelu šumu nametljivih kupališnih poruka (u stilu “Let’s go shopping”), uspjela sam uživati u večim dijelom, zaista, čistom moru.

Ivančić je naš

Jedan drugi dan gledala sam knjige. Mali uvid u to što je naše i što se njeguje. U knjižari na trgu s Marulićevim kipom, na primjer, nisu imali ni jednu knjigu Viktora Ivančića, autora iz svog vlastitog grada, pa se čovjek pita kako to da ni izuzetno visoki kvalitet tog pisca, ni njegov golemi renome, a eto, ni inače nacionalno i gradski naglašavan značaj domicilnosti, nisu osigurali njegovim knjigama mjesto na knjižarskoj stalaži. Prodavačica je provjerila zalihe, vratila se praznih ruku i ispričala, ostavljajući dojam da je nepostojanje i jedne jedine kopije neke od Ivančićevih knjiga u knjižari puka slučajnost. Nameće se ipak pitanje ima li kritička priroda Ivančićeva slova nešto s takvom slučajnošču.  Imajući sve u vidu. Na primjer i detalj o načinu kako se u novinskoj prodaji tretiraju ‘Novosti’, list srpske nac. manjine u Hrvatskoj, u kojima je Ivančić kolumnist.

‘Novosti’ u ilegali

Ono što se dešava ‘Novostima’,  ne ostavlja dilemu da li je to slučajno ili ne. Po načinu kako ga čuvaju na kisocima ‘Tiska’ dobija se dojam da je list ilegalan i da ga prodavci drže i prodaju uz veliki rizik da budu otkriveni u toj nečuvenoj, protunarodnoj djelatnosti.

• Mislite, nema cenzure?

Hm. Osim, na primjer, u obliku fizičkog skrivanja nepočudnih novina i knjiga.

• Mislite, progresivnim je mišljenjima dopuštena široka sloboda?

Promislite još jednom.

• Mislite, ovdašnje su demokracije vladavina demosa i demokratskih načela, kao što sugerira njihova samonaljepljena etiketa?

Tko bi to još povjerovao?

Ljepotu tihog cenzuriranja lista koji uzenmirava nacionalističku svijest u Hrvata zavezanog mišljenja, demonstrira kisok ‘Tisak’ na splitskoj rivi, smješten do zlatarne “Riva”.  Da li kiosk ima ‘Novosti’?  Da, ali nitko to ne može znati tko ne pita za list direktno; dostupan je, tako, samo poznavaocima. Prosječni posjetilac rive ili kioska nikad ga neće moći vidjeti. Toliko je dobrano skriven. Polegnut je na “bok” u dubokom, uskom (otprilike širine dlana) sanduku, smještenom tik uz rub, do ulične strane, ispred kojeg je, da svar bude sigurna, postavljen još i veliki panel (“Money Exchange”) kojim je potpuno zaklonjen čak i sam sanduk. Prodavačica i ovdje, kao i ona iz ‘Tiska” s kojom sam razgovarala u Zagrebu, kaže da su novine složene kako zahtjevaju pravila (valjda kuće ‘Tisak’). Nemaju svi kiosci sanduk za duboko zaklanjanje vidika; neki su drugačije građeni, ali ‘Tiskova’ skrivalica za cenzuriranja drugačijeg mišljenja radi uredno i u puno nepovoljnijim uvjetima.

Snowden

Što država i državne službe mogu i rade građanima? ‘Snowden’, novi film o američkom i svjetskom heroju/zviždaču Edwardu Snowdenu – borcu protiv svemoći države i za zaštitu građana od državnog nasilja – i kandidatu za Nobleovu nagradu za mir ove godine, gledala sam slijedećeg dana. Tog predvečerja film nije bio privukao puno gledalaca.  Ako je to tipična situacija, čini mi se da je, tim više,  članak “Vaše tajne ostat će skrivene samo ako zgazite mobitel” Vlade Ozretića (informatički ekspert, ‘Slobodna Dalmacija’,  3. 10. 2016.) bio potreban potez. Inspiriran filmom, članak u podnaslovima sumira načine špijuniranja građana od strane njihove ili neke druge države:

1. Špijuniranje preko kamere laptopa? Istina. A svatko može biti meta
2. Hakirju vam mobitel? Istina. Ni Apple vas neće spasiti
3. Mobitel u mikrovalnoj štiti vas od agenata? Istina. Ali NSA je možda i to “probila”

Vlastodržačka mreža moći je velika, a kritičkog otpora nije dovoljno. Mislim da zato onaj koji postoji treba svesrdno podržati, dati mu što više prostora i glasnosti.

Ljeto i poslije njega

Protekli period nije bio samo to – vihori su prohujali mojim svijetom. Ovog ljeta preminula je moja majka, Bojana, toplina i istinoljubac; a ovog post-ljeta i jedna priča, skoro roman, ‘sa okusom mora i okusom sna’.

Kao i uvijek nakon velikih nedaća, valja ponovo doći k sebi.