OKUPATOR U PORTO HENDEKU

Jovan Nikolaidis
Autor 22.7.2021. u 12:09

OKUPATOR U PORTO HENDEKU

Poneko od Crnogoraca prišao je partizanskom pokretu odmah nakon trinaestojulskog ustanka, neko se i otisnuo diljem prostora gdje se žestoko tuklo i ginulo. A potajni dostavljači i otvorene sluge okupatoru, pa to ne treba pitati: ima li igdje na svijetu mjesta gdje, u svako neljudsko vrijeme, ne cvjeta cvjećka zvana dostavljač. No, u Porto Hendeku se održavao snošljivi mir. Tiha postaja mirnih i sabranih ljudi, kad teško doba ne obećava ništa sigurno, osim da se očuva goli život.

Njemačko zapovjedništvo Porto Hendeka, tokom boravka u kasabi, uzimalo je u zakupninu kuće kasabalija za svoje potrebe. Vlasnik bi iselio familiju sa kućnim namještajem na drugo mjesto, najčešće kod rođaka, a u ispražnjenim kućama nastanili su se komanda mjesta, zapovjednik, radio-stanica, kuhinja i trpezarija, konjušnica, administrativni odjel, blagajna i dva kupleraja: prvi na pjeni od mora, ispod ostataka turskog konzulata, otvoren za svakog kome je potreban takav užitak, i drugi, podno Staroga grada, namijenjen samo okupatorskim vragolanima sa činom. Vlasnici kuća su od Nijemaca za zakupljene prostore, svaka dva mjeseca bili redovno isplaćivani. Tim više, svaki od iseljenih vlasnika je, s vremena na vrijeme, bio pozivan da dođe u komandu, da ga upute da pogleda svoj dom i uvjeri se da kuća nije oštećena, te da uzme potvrdu o svemu tome, potpisanu od zapovjednika. Teško je povjerovati, ali su ostala svjedočenja kasabalija o tome, da je svaki uzeti grozd, povrće, meso od mesara, kruh, riba, ili ma šta drugo, od strane vojnika Wermahta bilo plaćeno vlasnicima. Tako se nisu ponašali ni italijanski karabinijeri, ni balisti, jedni nonšalantni i odomaćeni, drugi nadmeni i komotni jer (to su i govorili) uzimaju od svojih. Starije kasabalije svjedoče, u daljem tekstu romana, još nekoliko događaja kojima će utisak o Nijemcima tokom njihove okupacije u kasabi čitaocu biti jasniji.

Kolaboracija je bilo. Većinom su se njima odavali Albanci, poneseni idejom o Velikoj Albaniji (takvi su navlačili sivu uniformu italijanskih vojnika ili crnu dolamicu balista, i bivali unaprijeđeni najviše do čina kapetana, pritom, doduše rijetko! čineći i teže zločine; ili potajnih špijuna, zbog golog interesa. Među ovima našao bi se i pokoji Crnogorac, odranije nadojen četničkom ideologijom. Crnogorci su se u Porto Hendeku radije igrali rata. Skrivajući se tokom ilegalnih sastanaka u makiji Pinješa ili u gustišu Oštre Glavice, djelovala je i trockistička grupa komunista, mahom sastavljena od žena. Bilo je kurira i odranije vještih ilegalaca: kačili su noću o ćepenke plakate sa srpom i čekićem, širili propagandu po selima, raznosili letke dobivene od partizana iz zemunica u Gornjim Mikulićima. Njemačka komanda nije osobito istraživala ovakve vidove otpora – oni su znali gdje su došli i sa kakvim življem treba da odsluže svoju, po njih sretnu misiju, u nadi da neće završiti u ledu ruske zime; svakom vojniku, pa i njemačkom, biva lakše da ne čini nepočinstva ako za tim nema potrebe; doista je ovaj prostor bio oaza, posve nebitna ratnim stratezima obiju strana. Poneko od Crnogoraca prišao je partizanskom pokretu odmah nakon trinaestojulskog ustanka, neko se i otisnuo diljem prostora gdje se žestoko tuklo i ginulo. A potajni dostavljači i otvorene sluge okupatoru, pa to ne treba pitati: ima li igdje na svijetu mjesta gdje, u svako neljudsko vrijeme, ne cvjeta cvjećka zvana dostavljač. No, u Porto Hendeku se održavao snošljivi mir. Tiha postaja mirnih i sabranih ljudi, kad teško doba ne obećava ništa sigurno, osim da se očuva goli život.

Odlomak iz romana, Joan Arvanitis: TIŠINA KIŠE, koji uskoro izlazi iz tiska.

Jovan Nikolaidis
Autor 22.7.2021. u 12:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija