Olga Lalić-Krovicka: Sunce je u nama

tačno.net
Autor 8.8.2014. u 12:52

Izdvajamo

  • Zahvaljujući književniku Nedeljku Terziću iz Sremske Mitrovice, ova bajka „Slavenskim putom“ je postala uistinu bajka. Njemu sam od srca za to zahvalna. A što se literature tiče, raznorazni umjetnici se koncentrišu na preozbiljna ili duboko psihološka djela, sa prekomjernom dozom analize ili preintelektualizirana, a zna se da najvedrije misli sadrže djela pisana jednostavnim jezikom i iz dubine srca, za najmlađe i ne samo njih. Sve je to potrebno ili neophodno, i ozbiljna i jednostavna djela, jer sve nečemu služi na ovome svijetu, a najljepše je sve ono što dira srce duboko, nije važno da li u najmanjem ili većem razmjeru. To nije uopšte toliko bitno. Bitno je da smo makar jednoj osobi ili nekoliko osoba na ovome svijetu dirnuli ili otvorili srce i misli. Plemenite stvari ne rode se ili ne rade zbog slave i popularnosti, već iz ljubavi i potrebe, a šta će biti s tim dalje, to Bog određuje, a ne čovjek.

Povezani članci

Olga Lalić-Krovicka: Sunce je u nama

 

Afirmisana kao prevodilac, pesnik, dramski pisac, Olga Lalić-Krovicka (1980) sada se knjigom „Slavenskim putom“ predstavlja i kao autor bajke namenjene ne samo deci. Ova rođena Šibenčanka koja se, posle Oluje, iz zavičaja, preko Srbije, doselila u poljski deo Karpata, gde i danas živi, svojim aktuelnim naslovom potvrđuje stav prvog tumača bajki na našim prostorima, Vuka Karadžića, koji je sredinom 19. veka konstatovao da su to „ženske pripovetke u kojima se pripovedaju nekakva čudesa što ne mogu biti“. Kao diplomcu srbo-kroatistike znamenitog Jagelonskog univerziteta u Krakovu, Olgi je ovo zapažanje reformatora srpskog jezika, svakako, bilo dobro poznato, međutim, možda baš zato, ona u svoj najnoviji rukopis dodaje mnoge literaturne „začine“ u cilju bolje čitljivosti i uverljivosti priče kojoj se istinski veruje, ma koliko bili svesni njene nestvarne prirode.

Razgovarao: Dušan Vidaković

Detinjstvo je, verovatno, jedna od prvih asocijacija kada se pomene pojam bajka. Koliko su, u procesu nastajanja proze „Slavenskim putom“ ulogu imala sećanja iz ranog doba Vašeg života?

Da, u bajci su sažeta moja sjećanja. Dosta su preoblikovana. Negdje tamo sam i ja. Također su me inspirisali poezija ukrajinskog pjesnika sa Karpata Bohdana Ihora Antoniča, kao i priče i uspomene moje bake Marte i dide Vladimira. Ponekad razmišljam šta me je više inspirisalo, da li poezija Antoniča ili bakine i didove uspomene. Jednog dana došla sam do toga zaključka da, ako se radi o Karpatima u bajci – onda poezija Antoniča, a kada se govori o Dalmaciji – onda uspomene.

Međutim, ono što ste doživljavali tokom odrastanja nije uvek bilo idilično. Naime, kada ste imali 11 godina u Vašem rodnom kraju su otpočeli ratni sukobi.

U svakome crnilu je najbolje, prema mom uvjerenju, okrenuti se Bogu i tražiti svjetlo. To daje snagu. Taj moj, naš slavenski put je u nekome svome smislu pronalaženje toga svjetla, prema kojem čovjek teži u teškim trenucima. Mali plamen lampe otkriva nam sunce, a sunce je u nama. Da bi izašlo iz nas i osvijetlilo nam put treba prizivati Boga koji otvara vrata suncu. To nije kratak i lak proces, ali je ishod zaista sladak. Onda kada sunce iziđe je onako kako je to Dragutin Tadijanović opisivao sunce u svome rodnom Rastušju.

Ovim naslovom ste, pre svega, inaugurisali slovensku transverzalu koja povezuje Dalmaciju i Karpate i o kojoj se, ukoliko zaista postoji i u zbilji, malo zna.

Ovakva pitanja izazivaju osmijeh na mom licu. Slavenska transverzala Karpati-Dalmacija sigurno postoji. Da ne postoji, ne bih nikako mogla da napišem ovakvu bajku. Ta transverzala postoji i u bajci i u stvarnosti. Možda samo za pojedince, ali ipak postoji.

Stoga i junakinjama Vaše storije, Dalmatinkama, zaručnici stižu upravo sa Karpata.

Da, prema mom viđenju, s jednog najljepšeg mjesta na svijetu na drugo najljepše mjesto na svijetu stižu unukama mladoženje.

Olga LK naslovna

„Slavenskim putom“ donosi i jednu nesvakidašnju pohvalu Rusinima.

Oni su specifični po tome što ih je vrlo malo, a svojom kulturom, vjerom i tradicijom bude veliku simpatiju i ljubav. Čuvaju svoje nasljeđe duboko, njeguju ga, iako im istorija nije baš bila sklona. Tako mali narod, a tako velika ljubav u njima, i ljepota. Često mali narodi znaju dosta bolje očuvati svoju kulturu i tradiciju. U tome je sačuvana dubina jedne svojstvene slike i jačina ljepote malih naroda. U životu me, u mašti, slijedila misao da u malome drema najveće.

Ako je suditi po Vašem iskustvu, Slovenski put ima lepu perspektivu i izvesnu budućnost.

Slavenski put postoji, od kada postoje Slaveni. Nažalost, taj put je često kroz istoriju bio napadan i trgan. Prvenstveno zato što Slaveni imaju u sebi puno ljubavi i pozitivnih emocija. U životu, prema mojim opservacijama, najčešće je trgan put onih koji nose u sebi najviše ljubavi. Zašto? Možda je to neki test, test ljubavi, o tome koliko smo snažni i jaki, i koliko dugo možemo da izdržimo tu rastrganost, koja u stvarnosti ili okruženju postoji, ali u srcu ne. A možda i zbog toga, što zlo koje vlada svijetom, uvijek potražuje neku grupu ili pojedinca sa ljubavlju u srcu da ga rastrga. Zlo ne voli ljubav, ljubav mu smeta, voli da gleda mučenje i patnju, razbrkanost, nered. Premda, postoji više razloga zbog čega se trga put onih koji nose ljubav. Najvažnije je da on postoji i da ljubav na njemu živi.

Dobija se utisak da ste Vi oduševljeni sledbenik nekada popularne ideje panslovenstva.

Ako spominjem Slavene onda to ne znači da sam pristalica panslavizma ili nekih sličnih ideologija, ne, zaista, nisam nikada. Želim to da podcrtam, jer mnoge je osobe moje interesovanje za Slavene asociralo na panslavizam. Ljubav ili interesovanje za Slavene nema ništa zajedničkog kod mene sa panslavizom i tome slično. Prema meni, takva vrsta ideologije razdvaja Slavene u svakome pogledu i do dan danas snosimo poslijedice zbog toga. Lijepa je kulturna izmjena među slavenskim državama, ali s time da svaka od tih država ima mogućnost da predstavi svoje najljepše vrednosti, i da ima u tome potpunu slobodu izražaja, ali bez nabacivanog “braterstva”. Jer sama zamisao panslavizma u nekome opširnom smislu do dan danas navodi mnoge Slavene da potražuju neke vrednosti daleko od svog korjena, zaboravljajući da njihove vrednosti bi trebale biti za njih najljepše ili najvažnije. Svaki slavenski i ne samo slavenski narod ima pravo da očuva svoju tradiciju, jer tradicija svakog naroda je nešto što nas krasi i održava u životu, kao i kroz istoriju čovječanstva. A tradicija daje sama od sebe neku stabilnost i jačinu u svakome pogledu. Ali prekomjernom ili praznom reklamom nećemo sigurno uspijeti očuvati tradiciju, već starim i ranije provjerenim tradicionalim metodama. Svi znamo koliko u svijetu je važna ruska književnost, i ne samo književnost, i koliko je ljepote u tradiciji toga naroda, ali nažalost mnogi Rusi zloupotrebljavaju izraz Slaven ili slavensko u političkom smislu, što u mnogima sa strane budi neku neukusnost ili slabi u njima zainteresovanje uopšte kulturom drugih slavenskih naroda. Nažalost, mnogi danas slijede ili koriste se stereotipima, a ne činjenicama.

Ključni likovi o kojima pišete su bake, unuke, deke, kao da roditelji nisu dovoljno podesni za svet bajki.

Djetinjstvo sam provela sa bakom i didom u Čistoj Maloj pored Šibenika. Neprestano sam slušala njihove priče ili pjesme o vilama, o Marku Kraljeviću, o kosovskim junacima… Djed mi je pravio igračke od drveta. Imala sam svoju preslicu i vreteno i sa bakom sam prela vunu. U to vrijeme djed je svirao frulu ili su oboje prepričavali svoje uspomene, ili basne, ili narodne poslovice. Provodila sam dosta vremena sa didom u kršu, čuvali smo zajedno koze. A ja sam mu tada čitala knjige, na primjer „Družbu Pere Kvržice“ ili „Orlovi rano lete“, jer je djed bio nepismen. Učila sam ga razlikovati ćirilicu od latinice. Moj dida je bio prema meni uvijek pun dobrote i ljubavi. S njim sam obilazila crkvu i on me naučio Oče naš i krstiti se. Za svaki Božić uvijek sam se prvo „mirbožila“ sa didom.

Upravo je dedin fenjer jedan od paradigmatičnih predmeta-simbol koji se provlači čitavim „Slavenskim putom” i ima važnu ulogu u njegovom raspletu.

Baka i dida imali su jedan divan fenjer na petrolej. Obožavala sam ga posmatrati. Radovala sam se trenucima kada bi zimom nestalo struje, a dida ili baka palili su tada fenjer. Volim stare fenjere. U njima živi svjetlo koje u tami budi toplinu i ljubav.Moraću jednog dana pronaći negdje neki stari fenjer u Dalmaciji i donijeti ga sa sobom u Karpate, kako bih mogla posmatrati, u posebnim trenucima svoga života, kako gori dalmatinsko svjetlo negdje među karpatskim planinama.

Svojim knjigama, a posebno ovom koja je povod našeg razgovora, Vi slavite i promovišete dobrotu kao presudno svojstvo jedne ličnosti. Ali, koliko današnji, svi-znamo-kakav svet ostavlja prostora za dobrotu?

Dobrota postoji. Čitajući raznorazne priče iz različitog vremena naše istorije, saznajemo da su mnogi ljudi za svoje vrijeme tvrdili da je ono najgore. Tako i mi kažemo da je naše vrijeme najgore. U čitavom tome “najgorem vremenu”, u stvarnosti dobrota postoji. Treba joj se približiti, ali ne tražeći je samo u čovjeku, već i u prirodi, kroz samopromišljanje, meditaciju i molitvu. Ona tada dolazi. Ne tražimo je na silu tamo gdje je nema ili gdje će doći tek kasnije. Ponekad treba jednostavno otići, to jest na svoj način nestati, da bismo se mogli vratiti, pronalazeći dobrotu u mjestu sa koga smo krenuli ili ljudima koji tu žive. Iako smo prethodno baš tu najviše tražili i željeli pronaći dobrotu, kao da to nismo znali ni mogli dok se nismo malo odmaknuli pa se opet vratili. Imam dosta prijatelja sa Balkana i u Poljskoj i šire, a u kojima živi dobrota. Njima sam zahvalna za mnogo toga dobroga i lijepoga i svakog dana ponavljam: Bože, hvala ti što imam prijatelje i hvala ti što oni postoje.

Olga LK foto

Olga Lalić-Krovicka

Vi se trudite da uvek pođete od sebe. Pa i kada je reč o dobroti.

Što više unosimo u svijet dobrote, sve smo jači i bogatiji u duši, srcu, a ostalo stiže na kraju. Krenimo prvo od sebe, ne obazirući se na druge. Jer ako mi ne krenemo, onda neće niko. Mislim na svakog od nas. Naravno, na putu će nam uvijek neko stajati ili postavljati barikade, ali nemojmo nikada zbog toga odustajati, važno je u svemu u životu hodati, ići naprijed. Kad mi prvi krenemo, vjerujte, krenuće i oni što su nam ranije stajali na putu, možda ne svi, ali hoće mnogi. A dobri ljudi uvijek će ići sa tobom, jer i oni idu svojim vlastitim putom naprijed. Možda njihov put nije toliko sličan tvome, ali je isto dobar i važan put, toliko koliko i tvoj. Podržavajući puteve drugih, podržavaš i svoj, i nekako svi idemo zajedno naprijed. Zar to nije lijepo? Ne treba se obazirati i čekati, a kada padneš ustani i idi smjelo napred. Ne čekaj, nego idi, i predaj svoj put u Božje ruke, i ništa ti se strašno neće desiti. To što nam se ranije činilo da je strašno, to zaista nije istina, jer istina je da nas je to strašno ojačalo u svakome pogledu. Pobijedili smo. A kad pobjeđujemo, nemojmo nikad “dizati zastave i pisati parole”, jer ako to već radimo, onda ništa od te pobjede.

A pravda, da li je ona uvek zadovoljena u stvarnosti, kao što je to slučaj u Vašem tekstu?

Ne pobjeđuje onda kada bi, prema našem mišljenju, trebala ili kada mi to očekujemo, ali na kraju krajeva uvijek pobjedi. Pravda je od Boga. Za stotinu godina, ali pobijedi. U tome je sva tajna pravde. Sve u svemu, pravda na zemlji je interpretirana različito, ali samo jednu pravdu ne možemo interpretirati različito, a to je božja pravda, ona je uvijek ista i jedna. I uvijek je sa nama, a najviše onda kada nam se čini da je nema.

I sama vera u Boga je u sistemu vrednosti modernog čoveka donekle kompromitovana i dovedena u pitanje, dok Vi upravo insistirate na snazi i značaju molitve.

U današnjem svijetu treba najviše vjerovati u Boga. Ne treba govoriti da nema Boga. Današnji svijet je okrutan i ravnodušan i baš zbog toga treba najviše vjerovati. Svijet je pak uvijek bio okrutan. Ali današnji svijet je naš svijet i mi u njemu tražimo Boga da nam pomogne pružiti snagu i očuvati taj naš svijet, kako u individualnom pogledu, tako i u opštem. Davniji su svjetovi bili nečiji svjetovi, ostavimo njima njihove, a mi pripazimo na svoj. Molitva je vrlo važna u životu svakoga čovjeka. Treba se moliti najviše onda kada nam je najteže. Možda će naša tuga i tada misliti da nam molitva ništa ne pruža, ali pruža i pružit će kasnije, kada nas oplemeni i očisti, kada naše suze pobijede i kada našu ljubav svjetlo prostranstva okruži.

Praktično sastavni deo naracije „Slavenskog puta” su Vaše ilustracije.

Prvo je nastao veći dio bajke, a potom ilustracije. Malo kada imam vremena da se mogu baviti ilustracijama, ali ti trenuci dok sam ih radila bili su sjajni. Da bi ilustracije nastale, morala sam se vratiti u prvi ili drugi razred osnovne škole, u vrijeme časova likovnog i u vrijeme intenzivnog čitanja bajki. U djetinjstvu sam obožavala učiti bajke napamet. Ponekad me bilo stid što obilazim često, pa i svakodnevno, školsku biblioteku i posuđujem knjige za djecu: Ivane Brlić-Mažuranić, Vladmira Nazora, Augusta Šenoe i ostalih. Zbog toga moga srama, često bih znala ući krišom u biblioteku i skriti se iza polica sa knjigama da bih mogla još jednom pročitati bajku i pogledati ilustracije. Biblioteka je bila mala, a ja sam znala gdje se koja knjiga nalazi. Sjećam se jednog časa iz srpsko-hrvatskog jezika, kada me učiteljica zamolila da prepričam „Šumu Striborovu“, kojom sam bila toliko opsjednuta, da sam je od sreće recitirala napamet. A „Bijelog jelena“ Vladmira Nazora sam sigurno pročitala više puta nego što sam tada imala godina. A za mene su uvijek bili i ostaće najveći slikari Ivan i Josip Generalić. Obožavala sam također ilustracije u knjigama Gustava Krkleca. A udžbenike za jezik i književnost sam pročitala i pregledala ilustracije, u kompletu, mnogostruko puta više nego što je bilo potrebno. Časopise za djecu „Modra lasta“ i „Smib“ čitala sam non-stop. Jedan broj časopisa imala sam u pet-šest primjeraka, prikupljala sam ih i od ostale djece. Drage su mi bile ilustracije u „Smibu“. Poeziju sam počela pisati u petoj ili šestoj godini života i dugo sam razmišljala da li da pošaljem svoje pjesmice za „Smib“, ali nisam nikada to učinila.

Te pesme danas sigurno predstavljaju lepo podsećanje na bitno doba u formiranju svakog čoveka i spisatelja.

Nažalost, ostale su mi u rodnoj kući u ratu. Ostala sam bez njih. Nije ni čudo, jer se u tom metežu od života i čovjek lako izgubi, a kamoli ne bi pjesmice jedne djevojčice. Moju prvu pjesmu “Proljeće” znam djelomično napamet, dok sam drugu o Šibeniku zaboravila.

Likovni domen Vaše najnovije knjige dosta duguje i poetskim vizijama već više puta pomenutog Bohdana Ihora Antoniča.

Volim čitati njegovu poeziju negdje, na nekoj livadi u Karpatima. Počela sam da učim njegove pjesme napamet, da ne vučem toliko knjiga sa sobom u šetnju. Sam način na koji je Antonič opisivao Karpate je bajkovit. Uvlačeći se dublje u njegov način opisivanja Karpata, dvostruko se budi ljubav prema tome dijelu svijeta. Posmatramo ga tada sa puno topline u srcu. Dok sam dosta vremena provodila čitajući poeziju Antoniča, stizala su mi u misli moja sjećanja. Vratila sam se u rano djetinjstvo, prekopavala sam bakinu drvenu škrinju, mislila o fenjeru, kao da sam opet iznova probudila sjećanja u sebi i još dublje ih proživljavala, gledajući na sve to na svoj način, ali uz pomoć Antoničeve poezije.

Prema svemu, može se zaključiti da ste zagovornik stava, koji ste potvrdili i svojom radom, da su bajke u ovom trenutku civilizacije i književnosti realno moguće, štaviše neophodne.

Mislim da jesu. Najljepše bajkenastaju u teškim životnim situacijama. Mašta čini čuda. Bajka nam je tada najbolji prijatelj, u njoj opisujemo ono za čim težimo ili nam nedostaje. Najljepše i najplemenitije stvari u ljudima nastaju u teškim okolnostima. One mijenjaju svijet. Uvijek sam imala u planu da napišem bajku. Imam ideja za više bajki. Zahvaljujući književniku Nedeljku Terziću iz Sremske Mitrovice, ova bajka „Slavenskim putom“ je postala uistinu bajka. Njemu sam od srca za to zahvalna. A što se literature tiče, raznorazni umjetnici se koncentrišu na preozbiljna ili duboko psihološka djela, sa prekomjernom dozom analize ili preintelektualizirana, a zna se da najvedrije misli sadrže djela pisana jednostavnim jezikom i iz dubine srca, za najmlađe i ne samo njih. Sve je to potrebno ili neophodno, i ozbiljna i jednostavna djela, jer sve nečemu služi na ovome svijetu, a najljepše je sve ono što dira srce duboko, nije važno da li u najmanjem ili većem razmjeru. To nije uopšte toliko bitno. Bitno je da smo makar jednoj osobi ili nekoliko osoba na ovome svijetu dirnuli ili otvorili srce i misli. Plemenite stvari ne rode se ili ne rade zbog slave i popularnosti, već iz ljubavi i potrebe, a šta će biti s tim dalje, to Bog određuje, a ne čovjek.

Drugim rečima, Vi spisateljskom radu pristupate i kao jednoj vrsti misije. I to misije koja insistira na visokim moralnim svojstvima.

Težak je put svih plemenitih ljudi, i tu, pre svega, mislim na svakog plemenitog čovjeka na ovome svijetu, a ne samo na poznate ljude, jer plemenitost nije reklama i nije na prodaju; i nikad nije toliko važno ko o tome zna, a ko ne zna, najvažnije je da smo nekome mogli pomoći makar na neki svoj mali način. Dakle, put plemenitih je stvarno težak, ali zato prelijep i pun dubokog smisla, jer sve to potječe od Boga. Kako kaže poljski filozof Lešek Kolakovski “Bog pak nije pravedan, ali je milosrdan”. Oni što odlično ili lukavo prolete kroz život su mi vrlo sumnjivi. Najviše zbog toga što nam je teško u životu, nama ili društvu u kojem živimo, štitimo najmlađe bajkom i molitvom pred ovim pakosnim svijetom, jer oni su naša i budućnost svijeta. Štiteći najmlađe, štitimo i obogaćujemo njih, sebe i svijet oko nas. Pišući bajke za najmlađe vodimo ih u svijet naše i njihove mašte, jer u mašti se gradi najveća sigurnost, za njih i za nas. Bajka je jedna vrsta molitve. Poezija je također jedna vrsta lirske molitve. Slikarstvo je jedna vrsta vizuelne molitve. Kakva poezija i slikarstvo? To zavisi od nas samih i u čemu mi zaista pronalazimo sebe. Za mene je poezija Bohdana Ihora Antoniča, Dragutina Tadijanovića i Desanke Maksimović moja vrsta molitve, kao i slike Ivana i Josipa Generalića i Nikifora. Ali uvijek iznad svega toga stoji i najvažnija je za mene ikona i crkvena molitva.

 

 

 

 

 

tačno.net
Autor 8.8.2014. u 12:52