Olga Lalić-Krowicka – Dida i ja (četiri godišnja doba sa didom)

Olga Lalić-Krowicka
Autor 2.1.2020. u 17:40

Olga Lalić-Krowicka – Dida i ja (četiri godišnja doba sa didom)

Ilustracije: Joanna Smola

U jesen je moj dida volio da dođe po mene na kraju posljednje lekcije. U tamnožutom kaputu i ​​crnoj beretki na glavi. Plava torba mu je visila na visokim i tankim ramenima. Nazvali smo je plava torba i svi u porodici su znali da je to didina torba. Uvijek je ponosno stajao ispod čempresa koji raste iza školskog zida i čekao da dođem. Zvono, šest popodne. Dan je još uvek dug. Trčim s drugom djecom i tražim njegov osmijeh. Odmah, primijetivši me, raširio bi ruke i pozdravljao me srdačno i nježno uzvikujući: diko moja, čedo moje ili jabuko moja. Čvrsto bi me zagrlio i podigao. Svi su nas gledali. Bio je to moj veliki i vječni dida. Uzeo bi me za ruku i tako smo krenuli u izlet u vinograd prije nadolazeće berbe grožđa. Dida je bio najpametniji i najtopliji čovjek kojeg sam ikad poznavala. Kad god bi mi nešto rekao, na licu mu se rađao osmjeh. Bile su to dirljive i veličanstvene priče, zasićene znanjem o starim vremenima i pune ličnih sjećanja. Čak i kad smo prošli pored crkve sv. Nikole i groblja, nisam se bojala da će mrtvi ustati iz groba da bi me uplašili, jer su u mojoj mašti bile to lijepe duše u crvenim dalmatinskim kapama. Ne znam zašto u crvenim? Možda zato što je u to vrijeme bila veoma popularna boja, ili zato što je djed Sako, koji je u to vrijeme umro, nosio crvenu dalmatinsku kapu?

Na putu smo sretali puno seljana koji su radili u baštama ili gonili stado koza ili ovaca. Srdačno su nas pozdravljali i pitali didu za unuku. Bila sam srećna i stidljiva, jer je didin odgovor uvijek bio isti: A ovo je moja mezimica! Dida mi je sve vrijeme pričao o svojoj mladosti, starim običajima i životu. Mogla sam beskrajno slušati njegove priče. Često sam mu postavljala pitanja, mada sam i sama mogla dobiti odgovore iz sjajnih riječi u najtoplijem suncu dalmatinske jeseni. U svojim pričama se često vraćao u vrijeme Drugog svjetskog rata. Bio je dijete bez oca koji je umro kad je dida imao tri godine. Umro je u gradskoj bolnici. Potom je sahranjen na bolničkom groblju. Nažalost, njegov grob nije obilježen. Dida je patio cijeli svoj život zbog toga. Sakrivao je tu bol od mene. Često, kad sam išla do njegove kuće, prikradajući se otvarala sam vrata kuhinje i gledala tužnog didu, koji je već tada držao ruku na srcu. Kao dijete živio je sa sestrom i majkom u staroj stambenoj kući iz koje se odselio tek nakon braka sa bakom. Tada su u njoj držali koze. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, moja prabaka je pokušala da po svaku cijenu spasi didu od mobilizacije u italijansku vojsku. Tada mu je bilo šesnaest godina. Od dana kada je italijanska vojska najavila mobilizaciju mladih dječaka poput njega, prabaka je počela da mu omotava čelo bijelom maramom, objašnjavajući vojnicima da je njen sin bolestan. Dida je uvijek govorio da italijanska vojska nije loša, pucala je samo kad je trebalo. Italijanski vojnici, sažaljevajući bolesnog dječaka, donosili su slatkiše i lijekove. Prabaka, sretna što neće odvesti njenog jedinog sina na frontu, nudila im je jaja i rakiju.

U sedam sati poslijepodne stizali smo u vinograd pun zrelog, slatkog grožđa, smokava i breskvi. Stabla dunja su također rasla u njemu. Sakupljali smo voće u plavu torbu, moj dida je takođe vršio provjeru grožđa, brojeći dane do berbe. Vinograd koji je pripadao mom djedu imao je dušu. Različitu od ostalih. Uvijek sam voljela da se tamo vraćam, ali samo sa didom. Danas ga više nema, mog dide isto. U duši postoji samo korijenje korova i praznina. Možda ću jednog dana zasaditi svoj vinograd, ali nikad neće biti tako lijep i vedar kao onaj iz sjećanja.

Često bih, kad bih se vraćala iz škole, bacila ruksak i potrčala prema didi. Najčešće sam ga zaticala u dvorištu kako goni stado koza u krš. Jedva sam čekala da budemo tamo, moj dida i ja. Kada bismo stigli tamo, sjedili bi na velikoj stijeni da imamo koze na vidiku. Posmatrajući ih, često sam dolazila do zaključka da su koze veći filozofi od ovaca. Uporno i mirno se penju na stijene, kako bi došle do hrane. Ovaj uspon, koji bi se ponekad završio ranom ili čak padom u duboku jamu, bio je za njih izazov. A ovce su samo lijene životinje koje pasu travu na livadi i to im je dovoljno da budu zadovoljne i udovolje svoje potrebe. One pasu ili leže bez traženja većih izazova. Nakon što smo neko vrijeme sjedili tamo, moj dida bi izvadio frulu. Njegova muzika me podigla ravno prema zalazećem sunce. Jesenji zalasci sunca su za mene i dalje najljepši, oni probude uspomene, čežnju i djeluju na čula na specifičan način. Čula bih melodiju drugih pastira, ali nisu izazivale toliku emociju kao didova frula. Uvijek sam molila svog didu da svira glasnije, da bi cijeli krš pripadao nama… Usput, sakupljali smo šipak, koji smo zimi dodavali u čaj uz koji sam jela ogromne sendviče, koje je pravio moj dida. Jedva sam ih mogla zagristi, ali to mi nije smetalo, pojela bih ih s ukusom, jer on ih je napravio.

Zimi su dida i baka uvijek imali u podrumu kašu od mljevenog kukuruza i kiselu pavlaku. Dolazila sam kod njih sa rođacima na doručak. Dida je kuvao pulu, a baka spremala skutu. Svi smo jeli iz jednog lonca, grickajući crni luk. Nakon doručka, u nedjelju, gledali smo partizanske filmove. Bilo nas je vjerovatno petnaestak. Nismo se smjestili na kauču i stolicama, zbog čega sam zauzimala najbolje mjesto pod suncem – u djedovom naručju. Uvijek sam ostajala najduže. Gledala sam sa svojim didom dokumentarce koji su se odnosili na život druga Tita. Često su to bile retrospektive. Dida i baka imali su njegov portret na zidu, iako je dida bio prva osoba s kojom sam išla u crkvu. Naučio me je kako da se krstim. Sviđao mi se Badnji dan sa didom. U staroj stambenoj kući, gde je dida sušio pršut, palilo se badnje drvo, koji bi nakon Božića odnio u vinograd da bi grožđe dobro rodilo na jesen. Jednom, na Badnji dan, moj dida je gradio kamenu ogradu, nekoliko stotina metara od kuće. Pred Badnju večer me baka poslala po njega. Potrčala sam i rekla mu da dođe na večeru, ali tek tada kada izgradimo zid. Podizala sam malo kamenje i zajedno smo izgradili zid. Dida je o tome spominjao cijelog života. Božić kod djeda slavio se svečanije nego kod kuće. Moj dida je uvek prigovarao kada me je otac izvlačio iz crkve, a ja sam bila pod njegovom zaštitom. Nakon službe, pop je djeci bacao bombone, bademe i orahe. Čak i kad nisam mogla ništa da sakupim, moj dida je imao pune džepove slatkiša za mene sljedećeg dana.

Često, kada nije padao snijeg, moj dida i ja smo išli do presušene rijeke Guduće i tamo čuvali stado. Duž rijeke je rasla hrastova šuma prepuna popadalog žira. Sjedili smo i palili vatru, čekajući da koze sakupe opale žireve. Usput smo pekli dimljena svinjska creva i đevenice. Kuvali smo čaj od divlje ruže u malim ćikarama. Sa mojim didom sve je bilo sto puta ukusnije nego inače. Ponekad je puhao jak vijetar. U to vrijeme bi se sakrili u suvom koritu rijeke iza stijene i grijali se vatrom, uživajući u ukusnim proizvodima uzetim iz didove kuće. Uveče, nakon povratka, zatvorili bi stado u štalu i otišli ​​kod bake na večeru. Nakon večere gledala sam vijesti sa didom i zaspala bi na kauču pored bake. Dida me je uvijek pokrivao svojim tamnožutim mantilom, jer je znao da volim ležati pod njim i da mi se sviđa njegov miris. Kaput je mirisao na kadulju, smilje i krš. Voljela sam pastirski miris kaputa. Budila sam se oko četiri ujutro, ustajala i trčala u bakin i didin krevet. Baka je spremala doručak, a ja sam slušala didinu narednu priču, činilo se da ih zna bezbroj. Nakon toga smo ustajali, pojeli doručak i tjerali stado prema rijeci. Vraćali smo se oko dvanaest, jer sam morala ići u školu. Bilo je dobro što tada nisam morala mnogo da učim, jer sam se već kao petogodišnjakinja upoznala sa udžbenicima svoje starije sestre. Ponekad sam kod mog strica, gdje je dolazio direktor osnovne škole, komunista, čitala novine o narednim sastancima partije u Šibeniku ili Splitu. Mada nisam voljela komunizam, Tita jesam, jer je njegov portret visio u kuhinji dide i bake. Sjećam se da sam, kad bi se moj otac vraćao sa stranačkih skupova, uvijek imala glavobolje i bježala svome didi. Gledajući oca kako ispunjava svesku, ugledala sam oblake dosade koji su ga okruživali. Ogromne i užasne dosade. Nije mi se sviđalo kada je – profesionalno kao pravi komunista – govorio o onome što su na sastanku odlučili. Ipak, ponekad sam gledala emisije beogradske skupštine ili zagrebačkog sabora govorila direktoru šta je vlada odlučila. Voljela sam da se igram sa rođakom igru vijesti. Stajala sam u prozoru koji je služio kao nešto poput televizora i prenosila vijesti iz skupštine ili sabora, a rođak je bio moja publika. Nije mu se svidjela ova igra, ali ja sam ga i dalje tjerala da me sluša i da mi se divi. Naravno, zabavljali smo se sa u didinoj i bakinoj kući. Tada smo imali omiljene političare, naravno iste kao i dida. Bila je to Milka Planinc i političar kojeg smo tada zvali Špiro Mijo. Više se ne sjećam njegovog pravog imena, mada to može biti i njegovo ime.

Početkom februara, kada u Dalmaciji počinju cvjetati prve ljubičice, dida mi je pomogao da ih uberem. Otišli ​​smo u krš da napravimo buket za moju omiljenu bibliotekaru, kod koje sam skoro svakodnevno dolazila po knjige. Najdraže mi je bilo čitati kod dida i bake. Često sam ih čitala didi, jer je bio nepismen. Naučio je da piše malo nakon rata, kada je služio u vojsci, ali je još uvijek miješao ćirilično i latinično pismo. Naše najdraže knjige u to vrijeme bile su knjige hrvatskog književnika Mate Lovraka „Družba Pere Kvržice”, srpskog Branka Ćopića „Orlovi rana lete” i hrvatske književnice Ivane Brlić-Mažuranić “Čudnovate zgode Šegrta Hlapića”. Na osnovu prva dva romana snimljeni su tada filmovi, koje smo – pored sveprisutnih na ekranima partizanskih ratova – gledali sa djetinjastom naivnošću. Sjećam se da sam provodila dane sa didom kako bih ga naučila razlikovati ćirilicu od latinice:

– Dide, ali ovo je latinično B, a ne ćirilično V!

– Ovo je latinično V, a ne B. –  zbunjeno je odgovarao.

– Dide, ali sada učimo latinicu!

– Ne, ćirilicu! – odgovorio je još zbunjenije.

– Dide, ne budi tvrdoglav. Kupi sutra ruksak, pa idemo kod moje učiteljice, naučiće te!

– Ne! Ti si moj učitelj!

Dugo sam u životu razmišljala kako biti nečiji učitelj kad imaš samo šest ili sedam godina, uostalom, moja učiteljica je tada imala oko četrdeset.

Ljeto je bilo za nas uvijek sunčana iskra, koja je blistala kao bezbrižna sloboda. Tada smo mogli provoditi čitav dan zajedno, ako ne u kršu, onda u polju ili kod kuće. Sjećam se ljeta 1985. kada sam se vratila sa majkom i sestrom iz Poljske. Svake večeri smo sjedili sa didom i bakom ispred njihove kuće ispod oraha. Baka je recitovala pjesme o Marku Kraljeviću. U njenim očima su se tada budile iskre, koje sam nazivala izdajničkim. Navodno su te riječi probudile neke sentimentalne uspomene u moje bake, a ja sam se naljutila što je na taj način varala didu. Da li je moja baka tada razmišljala o legendarnom Kraljeviću Marku  ili o nekom drugom? Dida je pričao o vilama, kako su ga nosile na krevetu do polja koje se protezalo pod predivnim zvjezdanim nebom. Dodirivao je njihovu svilenkastu, dugu kosu. Osmjehnuo se, kao i obično, kad je pričao, a ja sam bila sretna što se i moj dida mogao sjećati nečeg lijepog, varajući baku samo u mislima, jer ju je u stvari veoma volio. Uživala sam u ovoj maloj osveti, mada su to radili nesvjesno. Svidjelo mi se kada je moja baka počela da pjeva narodne pesme, a onda bi moj dida donio vunena vretena ravno iz kuhinje. Imala sam svoje. Bilo je mnogo manje od bakinog, ali pravio ga je dida, baš kao i sve igračke koje je pravio od kore jasenića. Obožavala sam svirati trubu od kora. Nisam mogla dugo da naučim svirati trubu, ali kako me je dida naučio i zviždati na svircu od grančica, svih bi boljele uši. A didu nikada, uprkos činjenici da je njegov sluh bio dobar.

Naša ljubav je oduvek imala svoj put. Nažalost, put kojim sam šetala sa didom već je probijen. Ali sastaćemo se sigurno, iako svijeća koju palim u crkvi za didu još uvijek ne može da pobjedi demone. Negdje je crno mjesto gdje didina duša ne može da se probije, a Bog je previše slab da bi mu pomogao. Međutim, verujem da je didina duša u raju, gdje, baš kao i za života posmatra stado  koza i svira frulu, a ja sad palim svijeću tako da njen sjaj, nadvladavajući tamu, dospije do mjesta gdje zlatna melodija tjera svako zlo.

2000/2005 Krakov, Dukla, Poljska

Olga Lalić-Krowicka
Autor 2.1.2020. u 17:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija