Olga Lalić-Krowicka: LASTAVICA

Povezani članci

• Đenana Buturović, znanstvenica svjetskog glasa
• Mile Stojić: Hotel na Labi
• Safet Zec: “JE L’ TI ŽAO POČITELJA?“
• Senki Marić nagrada “Meša Selimović” za najbolji roman objavljen u 2018.
• Granica kao mjesto susreta
• Uraganska romansa Isidore Dankan i Sergeja Jesenjina

Foto: flickr

Olga Lalić-Krowicka

Moj velikodušni stav prema jugu imao je značenje lastavice, usamljene u svojim povratcima. Mnoge ptice su je upozoravale da ne leti tamo, a one koje su bile starosjedioci govorile su da šta će ona tu. Lasta je bila odlučna. Uopšte nije obraćala pažnju na taj šum ljubomore. Uvijek je gledala neko pozorište, u kojem su glavnu ulogu igrali nostalgija i nemir.

Pa, da, to su bile dvije glavne karakteristike juga, za koje je ona znala iz vječnih priča njenih predaka.

– Okrenut ću jutro prema ponoći, a ponoć prema jutru!- tiho je šaptala lasta, zatvorena u malom kavezu.

– Ma šta ćeš ti okrenuti?!- odgovarala je vještica na metli ispod prozor, gdje je stajao kavez.

– Tebe ću isto okrenuti!- ljutito je odgovorila lasta.

U šumu proljetne noći, dok je kišica udarala svojim malim stopama po zemlji, lasta je zatvorila oči i mislila o tome, kako će okrenuti jutro prema ponoći, a ponoć prema jutru. I tako je to izgledalo: zatvorene oči, plavo nebo, razigrano sunašce i rascvjetana zemlja.

U svojoj maloj ponoći, lasta se najbolje osjećala, jer tu je njeno jutro ostalo vječno. A jug je mirisao na šalviju i jasmin, dok je na tankoj željeznoj šipci visila crna nit.