Olga Lalić-Krowicka: Pjesme iz zbirke “Opet sam sanjala prag” („Kolejny raz śniłam dom“)

Povezani članci

• Darko Cvijetić: STEĆAK O MEHMED-PAŠI SOKOLOVIĆU
• Pamtimo genocid u Srebrenici
• RATNI ASTROLOG
• Od „Džuli“ do „Crazy“, ili: Od građana do malograđana
• U knjižarama u Mostaru dostupne knjige mr.sci. Milana Jovičića
• Čovjek i smrt

Olga Lalić-Krowicka

Pjesme iz zbirke “Opet sam sanjala prag” („Kolejny raz śniłam dom“)

Izdanje sufinansiralo Ministarstvo kulture Poljske, 2012. godine

Likovno rješenje korica i fotografija
Jakub Niedziela

USPAVANKA NOVOROĐENČADI UMRLOJ

ZA VRIJEME ČIŠĆENJA

Počinju uz melodiju. Pjevaju:

Imali ste nekoliko trenutaka
za gledanje ovoga svijeta
koji nema svoga brata.
I tako je previše uspomena
masakriranih tijela
maminih i tatinih.

Refren u obliku plača novorođenih. 1 000 puta

Vaše zatvorene oči
to je prokleti rat.
Vaši krikovi
ispaljeni na mini.
U zajedničke jame
bacaju vas ohole budale.

Refren u obliku plača otaca. 1000 puta

Prebrzo ste sjeli u vlak prema nebu.
Na ovoj zemlji nema za vas hljeba.
Vaš hljeb su pojeli zločinci
na majčinim stomacima isjekli ga
vrućim noževima tetovaže.

Refren u obliku majčinih suza. 1000 puta

SVI ZAJEDNO! Vječnost iks puta.

Ljeto 1999

KRAJ DVADESETOG VIJEKA

Posljednje kapi kiše
iza okna radione
nedovršena cipela u rukama
sat bez kazaljki
bijele fotografije u albumu
nepotpisani ugovori
neriješena svota
računi bez cifri
televizor bez ekrana
radio tutnji maksimalno
savremene ruševine za budućnost
oblici bez silueta
hiljadu udaraca u stol
molbe za iseljenje
neko sjedi na razvaljenoj stolici
šrafcigerom odvija nebo
bezbroj verzija jedne pjesme
vicevi bez plavuša, Muje i Hase
vrijeme bez promjena
hrpe u noći
valcer bez plesača
neko je posrnuo na razbijenoj boci
šute jezici
sve se i dalje ne vrti

Ljeto 1999

ŽRTVE DVADESETOG VIJEKA

Milioni žrtava razbacano
po zemlji iskopanoj krvlju vremena
noću prelijeću ptice
da bi cvrkutale bol
djeca traže roditelje
neprestana čišćenja
i prevozi iz logora u logor
da li svijet zna šta radi.

Zima 1998

USPAVANKA ZA MRTVE

Ljuljam tvoje oči
od betona.
Ljuljam tvoju dušu
od safira.
Ljuljam tvoj svijet
u ritmu gluvog oružja.

Zima 1998

IDEOLOGIJA

Dobra riba sa velikim grudima. Žestoko našminkana crvena usta.
Tvrdi da se vratila u BMW-u ili Mercedesu. Ne sjeća se.
Želi da vodi ljubav s tetoviranim carem. Obožava
kupanje u moru, ples po lubanjama i precizne puške.
Govori u ogledalo: Ja sam ljupka i plodna. Gdje su debili?
Netko kuca. Otvara vrata. To si ti, moj kretenu voljeni!
Svlači se i ulazi u krevet sa Terminatorom.
Izbacuje je kroz prozor puca prema njoj i viče: Gaduro!
Terminator naglo gubi snagu. Ustaje i tješi ga.
Znaj moja Koka-Kolo i hamburgeru, nema smisla brinuti se!
Stiže puna istorijskog iskustva Riža.
Pjeva Terminatoru posljednju pjesmu: Spavaj, ustajati ne moraš… la la la
Ne! Ja imam moć! Ne mogu da umirem! Puca oslabljen.
Ja sam najviše krvavi i bojani Donald Patak.
Svi ustaju i pjevaju himnu. Dižu ruke, plaču, glasno se smiju.
Vraća se mrak svijeta. Ljudi ne znaju kako prebrojavati novac.
Novac prebrojava ljude. Nešto malo je ostalo.
Čega? Bombi ili novca? Ljudi. A ideologija? Bila je i biće. Slijepa?
Nije kratkovidna. Navukla je već stoti put na oči svečana sočiva.

1999 Krakov