Olga Lalić-Krowicka: Podržimo shizofreničare, depresivce i sve ostale bolesnike

Izdvajamo

• Ova ćutnja je agresivnost. Kažu da su psihički bolesnici agresivni. Tu je više laži nego istine. Psihički bolesnici su tako zatvoreni u sebe i boje se agresije tzv. zdravih ili normalnih ljudi. Svi smo mi normalni, nema tu neko manje - neko više. Sve zavisi od našeg ponašanja prema sebi i drugima. Nema ludnice u bolnici, ludnica je u društvu. A to što se dešava u bolnicama samo je odraz današnjeg svijeta.

Povezani članci

• Božica Jelušić: ŽIVOMRTVI
• DUG – Literarni oratorij
• KAKO SAM PLAKAO
• Olga Lalić-Krowicka: MI
• Narodni heroji današnjice
• Ja sam sin trava, asfalti me bole

Photo by Renato:pexels.com

Živimo u vremenu kada bi sve trebalo da krene nekud napred, a zaista ide sve unazad, i to ne u prošlost, nego u neku drugu dimenziju koju smo probudili u nama. Sve je manje ličnog poštovanja čovjeka za sebe samoga, pa i za bolesnike. Ismijavanja, pljuckanja i vređanja je suviše. U toj šutnji koja nas, tobože, vadi iz neprilika, uvodimo sebe u nove neprilike. A za vređanje uvijek se nađe neko tko će to agresivno uraditi. Ponašamo se tako kao da nas se to ne dotiče, jer se sami bojimo agresivnosti.

Ova ćutnja je agresivnost. Kažu da su psihički bolesnici agresivni. Tu je više laži nego istine. Psihički bolesnici su tako zatvoreni u sebe i boje se agresije tzv. zdravih ili normalnih ljudi. Svi smo mi normalni, nema tu neko manje – neko više. Sve zavisi od našeg ponašanja prema sebi i drugima. Nema ludnice u bolnici, ludnica je u društvu. A to što se dešava u bolnicama samo je odraz današnjeg svijeta.

Ta druga dimenzija u nama uvjetuje još veću propast. Ona nam je, ustvari, kao ugao koji nas lažno čuva, baš zato što je ona ugao koji nas privlači i izgrađuje loš stav prema nama i drugima, uopće prema čovjeku. Taj “čovjek” je zatvoren, bez svojih stavova i svijetospoznanja. I dok mi sami sebe uvlačimo u krug nesnošljivosti i govorimo pogrdno da je netko lud i treba ga se bojati, ne primjećujemo da naše sadašnje društvo podliježe nekoj opštoj mržnji i strahu.

Svi smo podijeljeni, tako da nema ludih i nema pametnih. Svi smo isti. Netko je manje, a netko više oskrnavljen. Bolesni ljudi nadaju se nekom razumnom odnosu prema njima, a što je puno manje i niže od ljudske dobrote koju više čak i ne očekuju. Ona bi značila toplu riječ, osmjeh, suosjećanje i sve one vrijednosti koje bismo trebali poklanjati jedni drugima.

Bolesnici ne obraćaju pažnju na materijalne vrijednosti, oni očekuju blagost i to da ne budu ismijavani. Premda i takav odnos može da bude zamka u kojoj će se njihovo zdravstveno stanje pogoršati.

Zašto su bolesni – bolesni? Psihičke bolesti razvijaju se pretežno u lošim životnim okolnostima. Mi ih imamo sto puta više nego prije rata 1991-1995. Društvo je palo na neku paklenu socijalnu razinu koja oduzima, naprosto istrebljuje snagu u ljudima. I otuda je sve više oboljelih. Umjesto da su podržavani, oni su izbačeni na marginu, a stvarno što je danas margina? To je današnja civilizacija. Nema nigdje napred, jer smo zatrpani agresivnom detonacijom osjećaja.

I to smo mi. Svi smo sada na margini i nema smisla nikoga ismijavati, jer tada ismijavamo sebe i naš stav prema svijetu, dok taj svijet ismijava nas. I sve se vrti u nekom krugu. Kakvom? Suludom.

Ništa se kod čovjeka nikada ne može promijeniti osim odjeće i načina života. Ostalo je sve u nama. Podjela na prošlost i današnjost je samo neka vremenska razlika. I ništa više od toga. Ljudski stav prema životu se nije ništa promijenio. Draži su nam ratovi koji iskrivljuju sliku čovječanstva.

Ostajemo uvučeni u vir nekakve naše civilizacijske manijakalnosti.