Olga Lalić-Krowicka: RAVNODUŠNOST DANAŠNJE CIVILIZACIJE

tačno.net
Autor 13.3.2015. u 16:37

Izdvajamo

  • O ljudi, kako vam je lako mrziti, a teško voljeti. Napuniti srce mržnjom, a ne ljubavlju. Zašto ne bi moglo biti obrnuto? Pa zar je to tako teško?

Povezani članci

Olga Lalić-Krowicka: RAVNODUŠNOST DANAŠNJE CIVILIZACIJE

I dok se tako dugo i “fino” mrzimo, zaboravili smo od mržnje šta je to ljubav

Piše: Olga Lalić-Krowicka

Svi ćemo umreti, svi, kakav cirkus! Samo to bi nas trebalo naterati da volimo jedni druge, ali to ne činimo. Terorišemo jedni druge glupostima, pojede nas ništa.
(
Čarls Bukovski)

Oduzimajući drugima slobodu, rušimo zakon prirode. Ubijajući drugoga ubijaš ne njega već sebe, jer duša žrtve odlazi u nebo, a ti ostaješ okaljan. Sve što je od dobrog duha je dugovječne prirode. Tijelo je samo dušina maska. Kod jednih iskrena, a kod drugih lažna.  Priroda nam je podarila vedrinu, a ne crnilo koje je uništava. Ljudi bi također trebali imati vedru dušu, a ne crne misli i pokušaje kojima nastoje uništiti druge. Prijateljstvo je dar neba. Ljubav je dar neba. Sve što nam pruža vedrinu je dar neba. A iluzije koje nas uništavaju otkuda su? Svi smo šareni, ali ako u nama prevlada bjelilo, u stanju smo da vidimo svoje mane, dok pri nadvladavanju crnoga uopšte o njima ne razmišljamo.

Postoje oni koji nas na crni i prozirni način pokušavaju pritisnuti prema dolje, a postoje i oni bijeli i prozirni koji nas uznose prema gore. Sve što je Tvorac stvorio je lagano, a sve što nas muči je prepuno iluzija. Ne uvlačeći se previše u iluzije, spašavamo sami sebe. One nam nisu od koristi. Pustimo sunce, tj. vedrinu u sebe. Nemojmo biti mrzovoljni. Ponekad ljudi gađaju nevinog čovjeka riječima, ismijavanjem itd. i ne znajući da je taj čovjek preživio sve i svašta, i pri tome nosi bolne uspomene. Ocjenjuju ga prema nekom čudnom, lažnom i zlom viđenju, koje su sami izmislili da bi ga lakše osudili ili protjerali, da bi sebi očistili savjest i duboko udahnuli. Šteta što se takve stvari danas dešavaju u mjestima gdje to ne očekujemo.

Umjesto da svako živi svoj život a ne uništava druge, daleko nam je do toga. Zar Zemlja ne bi bila čudesno mjesto za život kada bismo se poštovali međusobno, a ne uzvisivali ili ismijavali jedni druge? Rat je najgrozniji zločin čovječansta koji uništava sve što mu stoji na putu, a ljudi ipak teže prema novim ratovima. Zaista je to veliki apsurd. Kad dublje upitamo sebe, šta će nam oružje koje može da ubije i nas same, teško je pronaći odgovor. Ili ćemo reći, sa spuštenom glavom, da nam ono uopšte nije potrebno. Zemlja može bez čovjeka, ali čovjek ne može egzistirati bez Zemlje koju dodatno uništava. Nedostaje mu znak zahvalnosti, pun je mržnje i otrova, što mu je nepotrebno. Postoje ljudi koji su se najeli zavisti, i kada im pružamo ruku pomirenja, oni to ne shvataju već te, držeći za ruku vuku prema dnu. Sve to zbunjuje, da je neko čas prema vama dobar, čas se trese od zla i imate osjećaj da bih vas ugušio. I pitate se ko su oni? I ko im stoji iza leđa? Ako je moguće, ograditi u mislima zidom vlastitu autonomiju i ne dozvoliti svakome da pređe zid. Autonomija će nas čuvati kada budemo prolazili kroz teže muke.

Nažalost, nacionalizam donosi samo neprilike. Kome se nacionalisti mole, ako mrze druge? Zloupotrebljavanje krsta ili križa je nešto što ih vodi ka dnu. Veliki katolici, pravoslavci, muslimani, židovi i inovjernici nisu veliki, već izgledaju mizerno u očima ljudi koji gledaju zdravo na svijet. Iskorištavanje krsta, križa ili polumjeseca u ime mržnje pokazuje u njih, kako traže oslonac tamo gdje ga neće dobiti. Tim iskorištavanjem dovode sebe ka samouništenju i vlastitom gubilištu. Patos kojim se služe sam u sebi je gnjilište i budi jedino potrebu za povraćanjem. Iskorijeniti nacionalizam, ne samo kod Srba i Hrvata, je zadatak koji će trajati decenijama. Otkud im pravo da ubijaju s božjim imenom na usnama, kad čine suprotno naumu Tvorca? Ako već posjeduju neko religijsko znanje, ne poznaju li Deset Božjih zapovjesti? Na to se ne oslanjaju, već šire bolesnu vrstu mržnje. Jedan od prosvetitelja je rekao da je ljubav zdravlje, a mržnja bolest. Nacionalizam je plodniji što je među populacijom manje obrazovanih ljudi. Ponekim visokoobrazovanim ljudima to odgovara. Gdje se tada izgubilo njihovo obrazovanje, kultura, duša? Ustaše, četnici i balije „ovdje“, a ukrajinski banderovci „tamo“ koristili su iste metode za ubijanje i masakriranje nevinih ljudi, i mada razdvojeni s nekih 1500 ili više kilometara, jednom te istom perfidijom i taktikom ubijali su civile. Otkud ta sličnost? Jer tamo gdje je manje obrazovanih ljudi i njihovih “suludih” i “nezamislivih” za normalnog čovjeka potreba, tamo je i više nacionalizma. Živjeti kvalitetno, čak naprosto samo živjeti, gdje dominira divljaštvo je vrlo teško.

I dok se tako dugo i “fino” mrzimo, zaboravili smo od mržnje šta je to ljubav. Jedni drugima postadosmo strani, kao da se svako od nas sastoji od različitih tvari, ili kao da je svako od nas sa sasvim neke druge planete, kao da nismo svi Zemljani. Mržnja prema ljudima druge nacionalnosti ili vjere stvara nepostojeće razlike. Mrziti malo djete zato što je druge narodnosti ili vjere – ne znam da li to postoji danas među divljim plemenima u Africi, pak, postoji među balkanskim narodima. 21. vijek nije ništa bolji od dvadesetog. Mržnja još više raste. Ostali smo kao tanana biljka koja će se uskoro osušiti ili prelomiti. U 21. stoljeću inteligencija postaje vješto prokletstvo prepuno kombinacija (svaka čast izuzecima), sve više gubeći poveznicu s prastarim mudracima. Možemo slobodno da obučemo zeleni list, ups!, ne moramo ništa da oblačimo, jer nagost je danas skoro pa sasvim nešto normalno, i uzeti štapove, sjekire i pendreke, “pa da se lepo bijemo, bre”, dok svi ne izginemo. 21. vijek nije po ničemu bolji od prethodnih vijekova u kojima se mrzilo, ratovalo itd., još je gori po mnogim stvarima. Postajemo njegove hladne ili izmučene žrtve. Svi su navodno ravnopravni. Da, da, svi. Nema ravnopravnosti, već svuda vlada hladni psihološki rat, kao da su mnogi s dušama izbjeglim iz tijela postali roboti, i spakovali sami sebe za put prema paklu. O ljudi, kako vam je lako mrziti, a teško voljeti. Napuniti srce mržnjom, a ne ljubavlju. Zašto ne bi moglo biti obrnuto? Pa zar je to tako teško? Živjeli dragi ljudi, ne daj se Ines, ko to tamo peva i tako dalje.

Foto: flickr

tačno.net
Autor 13.3.2015. u 16:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija