Oliver Frljić: Mržnja je dobro političko gorivo

tačno.net
Autor 30.7.2013. u 07:30

Oliver Frljić: Mržnja je dobro političko gorivo

Predstava Olivera Frljića “Pismo iz 1920.” gostovat će na 59. splitskom ljetu na Tvrđavi Gripe ovoga ponedjeljka u 21 sat. Predstava je premijerno izvedena 2011. godine, a u njoj glume Saša Handžić, Adis Mehanović, Enes Salković i Slaven Vidak. Glumci, redatelj i ansambl dobili su više nagrada na festivalima i smotrama u regiji.

Predstava kao polazište uzima pripovijetku Ive Andrića “Pismo iz 1920.”, no ustvari je to priča o poslijeratnoj Bosni i Hercegovini i složenom političkom naslijeđu te zemlje iz proteklog rata. Frljić otvara tabuizirane teme ne ustručavajući se spominjati konkretna imena i prezimena. Tako je uoči premijere zeničke predstave izbila javna polemika između njega i popularnog glumca Emira Hadžihafizbegovića, koji je u predstavu uključen protiv svoje volje budući da se u njoj koristi audiosnimka dijela Hadžihafizbegovićeve monodrame “Godine prevare” nastale u vrijeme rata.

Predstavite splitskoj publici komad koji će vidjeti. Andrićev tekst bio vam je inspiracija, poticaj − čime ste ga nadogradili?
− Nadogradio sam ga onim u što se Bosna pretvorila tijekom posljednjeg rata − okvirom za prisilni suživot triju naroda.

Sve vaše predstave tematski su usko vezane uz određeni prostor i događanja na tim prostorima. Što mislite, hoće li “Pismo” izgubiti na snazi premještanjem u Split?
− Mislim da neće. “Pismo” smo do sada izveli u Hrvatskoj već u nekoliko navrata, također i u Sloveniji i Srbiji. U Bosni smo također mnogo gostovali. Na mržnju, o kojoj se u ovoj predstavi govori, nažalost, ni jedna sredina nije imuna. U Bosni je ona metastazirala i u nakaradni državni oblik koji jamči sve osim normalnog suživota konstitutivnih naroda. Uz to, u nedavnoj smo povijesti svjedočili kako su barem dva od tih triju konstitutivnih naroda otvoreno radila na razbijanju Bosne. I Hrvatska i Srbija izvršile su agresiju na tu suverenu zemlju.

Često spominjete krivotvorenje povijesti. Nije li to svojstveno manje-više svim ljudima u svim sredinama − ne mislim samo na političku, nego i na osobnu povijest?
− Da. “Pismo” na jednoj razini govori upravo o tome, osobito o prepravljanju osobnih povijesti. Reakcija glumca Emira Hadžihafizbegovića na korištenje njegove monodrame “Godine prevare”, koja je eklatantan primjer govora mržnje, pokazuje koliko su većina ljudi i politika na ovim prostorima nekonzistentni. Hadžihafizbegović sa svojim pokušajem nasilnog zaborava onoga što je bio, govorio i radio nije izdvojen primjer. On je simptom onoga što se događa na najširoj društvenoj razini.

Andrićevo “Pismo” ne ostavlja puno mjesta optimizmu, i danas je itekako aktualno. Je li nam mržnja suđena zauvijek?
− Mržnja je dobro političko pogonsko gorivo. Ako se kombinira s onim fašistoidnim, što je latentno prisutno u svim društvima, vrlo brzo dođemo u situaciju da se uglavnom bavimo proizvođenjem uvijek novih neprijatelja i načinima njihove eksterminacije. Da nam mržnja ne bi bila suđena zauvijek, potrebno je podsjećati na njezine korijene, podsjećati na pojedince i političke opcije koji su još uvijek među nama, a koji su najzaslužniji za kulturu mržnje u kojoj velikim dijelom živimo i danas.

PISMO.1
Scena iz predstave koja će biti izvedena na Tvrđavi Gripe

Zanimanje za ovu vašu predstavu u Splitu je veliko, pogotovo među mlađom generacijom, čak i među srednjoškolcima koji se nisu ni rodili u vrijeme rata. Kako to tumačite?
− Ne znam što je tome razlog, ali uvijek sam vjerovao, uza sve što me je u tom vjerovanju demantiralo, u onaj drugi, građanski, mediteranski, otvoreni Split. Čak i kad mi je novopečeni laburist Milan Štrljić cenzurirao predstavu prije nekoliko godina na Splitskom ljetu, znao sam da ti predstavnici kulturne i civilizacijske devastacije ovoga grada nisu jedino lice Splita. Možda jesu ono najagresivnije. Zato mi je drago da postoji interes o kojem govorite upravo kod mlađe generacije, koja će možda uspjeti sagledati sve laži na kojima je zgrađeno ovo društvo.

Više ste puta istaknuli potrebu društveno angažiranog, odgovornog teatra. Može li se dogoditi da od vas doživimo čistu larpurlartističku predstavu ili je to nemoguće?
− Teatar nikada nije izvan vremena i prostora u kojem se događa. I kad ignorira društvenu stvarnost u kojoj nastaje, on zapravo zastupa određene interese − najčešće interese vladajućih struktura. Za mene je kazalište dio mojeg ukupnog društvenog djelovanja. Taj mi medij ne treba sam po sebi, nego kao sredstvo koje može govoriti o anomalijama zajednice u kojoj živim.

intervju je pozamljen iz Slobodne Dalmacije

tačno.net
Autor 30.7.2013. u 07:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija