ENG
OMAŽ ZA KARIMA ILI SINTETSKO POIMANJE TEATRA
Autor/ica 👤Gradimir Gojer
Izdvajamo
- Završni dio predstave, što smatram posebnom vrjednošću ovog ostvarenja, pravi je i istinski omaž Karimu Zaimoviću u kojem je Ermin Bravo u završnom prizoru čak i odjeven poput Zaimovića, a govorom, glasovnim modulacijama, pa čak i stasom ne imitira već živi ovaj lik, koji nije teatarska stilizacija već živi, životni kliktaj omažne akcentuacije u odnosu na kompletan teatarski misterij izveden od strane iznimno ujednačenog ansambla. Teško je izdvojiti glumačku partituru, ali pored zrelog Ermina Brave razbokorena igra Snežane Alić, njene precizne glumačke prelaznice stilskog karaktera, govorna i pjevna akcentuacija kao i zrelost igre Albana Ukaja i Jasenka Pašića ovoj predstavi pribavljaju jarki epitet kompletnog teatarskog događaja!
Povezani članci
Karim Zaimović „Tajna džema od malina“, režija Selma Spahić, SARTR, 2015.
Piše: Gradimir Gojer
U sarajevskoj, nimalo veseloj, tmurnoj i neobećavajućoj teatarskoj situaciji kao mali biljur ukazuje mi se predstava Tajna džema od malina, Sarajevskog ratnog teatra SARTR. Neobična, u najboljem stilu postmodernizma ispisana proza prerano preminulog pisca i novinara Karima Zaimovića donosi iznimno intrigantnu storiju u kojoj se od početka predstave napravljene po dramatizaciji Zaimovićevog romana, propituju podaci Pedra Paname, odnosno njihova istinitost, o najezdi džinovskih pacova u Sarajevu, kao posljedice neslavnog eksperimenta nacističke jedinice Klingsor. U storiji se prepliću prizori predratnog i ratnog Sarajeva, pa potom se prostor dramatskog širi, sa širenjem stilizacijskog okvira Zaimovićeve književne magije, da bi cijela stvar poprimila elemente kozmopolitsko-nadrealnog, sa neobičnim likovima Nje, Slikara–nakaze sa Alifakovca Jakoba Esalovića, Pijaniste–amatera– vampira-poručnika Iršfica, Strip scenariste i nevidljivog čovjeka Amira Amrića…
Predstava Tajna džema od malina u redateljskom smislu, posebice u prvom dijelu na čudesnom trapezariju, intrigantna je u smislu gotovo opsesivne uporabe sredstava koja asociraju na teatar Mejerholjda…
Na scenografskoj ravnini, ustvari pravim kamikaza prizorima mejerholjštine koja se dešava na daskama obješenim o strop, sa tijelima zakačenim za stropnu konstrukciju, Selma Spahić me je neodoljivo podsjetila ovom postavkom na do danas neprevaziđenu režiju Branka Pleše komada Tarelkinova smrt Suhovo – Kobilina u Jugoslovenskom dramskom pozorištu…
Složeni zahvat pokušaja scenske rekonstrukcije onoga što je bila tajna džema od malina, koji je ustvari antropolgijski ubod u ukupnu europsku i svjetsku stvarnost tranzicijskog karaktera, protekla je u jednoj ujednačenoj, dobro uvježbanoj kolektivnoj ekspresiji. Ovo posebno treba naglasiti obzirom da su dramaturzi predstave načinili dramatsku leguru u kojoj nema mnogo dijaloškog sloja, a pripovjedno –prozno tkivo svojevrsnog libreta za ovu predstavu Spahićeva je vještom dinamizacijom, stalnim kretanjem gotovo akrobatskog karaktera svoga ukupnog prilježnog ansambla uspostavljala dramatske kliktaje, potpuno neobične za prozni okvir iz kojeg niču?! Spahićeva je pokazala i ovom predstavom da je njeno polje imaginacijskog doživljavanja suvremenog teatra proživljeno na način inteligentne pronicljivosti u inspirativno vrelo Zaimovićevog teksta, ali jednako tako i u ono što se zove studij stilova redateljskog predšasništva u stilsko-estetskom pogledu.
Svjestan sam da ova mlada redateljka nije mogla pogledati, osim eventualno na snimku, predstavu velikog Branka Pleše, a njen ansambl (Snežana Alič, Alban Ukaj, Jasenko Pašić, Ermin Bravo, Adin Hrustemović i Benjamin Bajramović) učinili su korak od sedam milja u odnosu na sve ono što se u teatarskom smislu vuče i otaljava u sarajevskim teatarskim kućama posljednje decenije.
Na glazbenoj podlozi Damira Imamovića, sa aktivnim sudjelovanjem svih protagonista predstave (odlične solo glazbene bravure dovedene do improvizacije, pa korsko, do klasične perfekcije uvježbano pjevanje), uz precizan scenski pokret Branka Potočana, predstava je bogaćena u svojoj temeljnoj vizualnosti i strip umjetničkom tehnologijom, pravim i istinskim poigravanjem persiflažnim tragigrotesknim, klasično humornim (osobito sa asocijacijom na sarajevski sleng!), pa onda sjajnim farsičnim pasažima Spahićeva uspjeva da dobije interaktivni angažman kompletnog gledališta, koje je zasigurno, od prve minute ove predstave, osupnuto jednom potpuno novom optikom kojom se čita prozni tekst, bez obzira na talenat i temeljne vrednote koje je u tekst ugradio svojom imaginacijom autor Zaimović.
Najezda džinovskih pacova slojevita je metafora za jedno nevjerojatno pokoravanje, pa zašto ne kazati i uništavanje urbaniteta Sarajeva… Zato je slojevita poruka ove predstave zapravo poruka pisca Zaimovića da ni na koji način ne možemo pristajati na urušavanje gradskosti kao takve!
Organizacija predstave, u kojoj fonska dramaturgija zapravo pripada logici radijske emisije (Radio Zid) omogućila je redateljici da sredstvima presiflaže i farsičnog reagira na ono što je vrlo često hipertrofirani mit o sarajevskom humoru… Spahićeva je samosvjesna autorica koja nema straha pred sakrosanktnosti teme, pa i njenih krakova koji se tiču Sarajeva u ratu i opsadi.
Ipak, valja zamjetiti da je prvi dio predstave u redateljskom smislu konzistentniji, a da njen drugi dio pati od viška bogate redateljske imaginacije i neusklađenosti tekstualnog provokativa…
Završni dio predstave, što smatram posebnom vrjednošću ovog ostvarenja, pravi je i istinski omaž Karimu Zaimoviću u kojem je Ermin Bravo u završnom prizoru čak i odjeven poput Zaimovića, a govorom, glasovnim modulacijama, pa čak i stasom ne imitira već živi ovaj lik, koji nije teatarska stilizacija već živi, životni kliktaj omažne akcentuacije u odnosu na kompletan teatarski misterij izveden od strane iznimno ujednačenog ansambla. Teško je izdvojiti glumačku partituru, ali pored zrelog Ermina Brave razbokorena igra Snežane Alić, njene precizne glumačke prelaznice stilskog karaktera, govorna i pjevna akcentuacija kao i zrelost igre Albana Ukaja i Jasenka Pašića ovoj predstavi pribavljaju jarki epitet kompletnog teatarskog događaja!
Izvršne producentice Sabina Šabić i Latifa Imamović, te glavni producent Nihad Kreševljaković, inače direktor SARTRa, ovim složenim projektom pokazuju da sarajevski teatar, bez obzira na konfekcijske snizilice i nevjerojatno otaljavanje posla u većini projekata, ima snage i moći da se kontekstira u europski teatarski krug. Primjetno je da Spahićeva lucidno barata različitim stilskim sredstvima, a možda bi joj u pojednim prizorima čvršći dramaturški selekcionizam pomogao da predstavu oslobodi ne viška imaginacije, nego stanovitih repetiranja već pokazanih rješenja…
Valja istaći da je ovaj projekat izveden u koprodukciji sa Fondacijom Karim Zaimović, Internacionalnim teatarskim festivalom MESS, nevladinom udrugom WARM…
Čini se da sve uloženo u ovaj projekat, a posebice ujednačena glumačka energija i brižna redateljska ruka evidentne lucidije Spahićeve zavrjeđuju ulaganja koja zasigurno nisu bila mala.
Vrijedna predstava SARTRa u potpunoj je disharmoniji sa olinjalom konfekcijom ukupne sarajevske teatarske produkcije.
Autor/ica 👤Gradimir Gojer
