Omer Ć. Ibrahimagić: Inflacija duha i etike je očita

Autor/ica 👤Naida Mujkic 11.6.2021. u 09:48

Izdvajamo

Vjerujem u oslobađajuću moć pisanja, o benevolentnom transferu iz apsoluta u apsolut. O kontemplativnom osvajanju papira, ma i sebstva. Oslobodim se i pišem. Ili pišem da bih se oslobodio. Šalim se. Bezbroj me je puta pisanje lišilo muka. Ali i privelo njima u nadi da trebam raditi na poboljšanju kakvoće ispisanog, uz prevažnu sklonost ka samomakulaturi („dan sagradi-noć poruši“). Zbog toga je puno bolje biti rob olovke nego poklonik-zatočenik primitivizma, turbofolk zavijanja, kvaziobrazovanja, nacionalističkih potkusurivanja, bh-politike i ovdašnjih polupismenih protuha…

Povezani članci

Država nam curi, a jezik nestaje u diseminaciji. Unuke i unuci profesor(ic)a našeg jezika će za 10-15 godina pamtiti samo stotinjak riječi koje su izgovarale njihove nene/bake, davno ih uspavljujući, negdje na dalekom „bliskom (jugo)istoku“ Evrope. Eksperiment se nastavlja, vivisekcija je protrahirana. Faktička Bosna, izrasla kao Feniks iz pepela, postaje „roba koja se prenosi transgenetski“ u sjevernije krajeve, kao lutka iz sjećanja, „zahvaljujući“ polusvijetu što joj kroji odjeću koja nije po mjeri, koja je stišće i guši. Ljudi gube na specifičnoj težini, a intelektualci su izdali ideale, prigrlivši nacionalizam radi sopstvenog komfora.

Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u preko 110 bosanskohercegovačkih i regionalnih časopisa, listova, magazina, portala i fanzina. Autor je 9 knjiga, antologiziran za pjesme i priče, recenzent je i predstavljač brojnih publikacija. Član je P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Primio je nagrade: «Mak Dizdar» (za najbolju zbirku pjesama), «Fondacije za izdavaštvo» (za najbolju knjigu), te «Simha Kabiljo», «Dr Esad Sadiković» (u dva navrata), «Marko Martinović Car», lista «Večernje novine» i udruženja «Mladi Muslimani» (za najbolje priče). Bio je tri puta u užem izboru za regionalnu nagradu «Lapis Histriae», a jednom za bosanskohercegovačku nagradu «Musa Ćazim Ćatić». Ljekar/liječnik, radi u Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih nauka i redovni profesor (u trajnom zvanju) na Univerzitetu u Tuzli. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.

Razgovarala: Naida Mujkic – PEN BiH

U jednoj Čehovljevoj priči lik kojemu se kao zanimanje navodi advokatura, na pitanje čime se bavi odgovara: „Bavim se književnošću“. Jeste li Vi doktor koji se bavi književnošću?

Umalo zaustih da prebrzo odgovorim i tako pogriješim (ha, ha, ha…). No, precizno pitanje ište precizan odgovor. Ljekar/liječnik sam, što ono kažu 1/1. Za to sam se školovao, to je moje određenje, zanimanje i esnafska preokupacija. Izbor je lični, naravno. Hljeb sa 4-5 kora što ga jedem kao medikus sladak je i gorak. A pisanje je zanimacija. Ono je izabralo mene. Pod olovkom i pod varljivom krinkom umjetnosti, izlivam čistoće i nečistoće trajanja kojim se bavim, ma i života koji se bavi sa mnom. Jesam li ja i doktor koji se bavi književnošću? Da, naravno, pribrojimo li diplomi ljekara/liječnika i doktorat iz medicinskih nauka, odbranjen, ne slučajno, na Dan pobjede nad fašizmom/nacizmom, prije ihahaj godina. S obzirom na gadnu količinu „autoriteta bez uporišta“ i „kupovnih diploma“ u našoj „analfabetiranoj“ Bosni i Hercegovini, mogućnost provjere validnosti medicine i književnosti u mom portfoliu je dozvoljena, napose i poželjna.

Kada ste napisali prvi tekst? I zašto?

Odrastao sam na pričama koje su pričali pričači u doba kada sam ja bio slušač. Nije mi se dalo da odustanem jer je riječ u mom djetinjstvu značila često i više od riječi. Srebrnokosa učiteljica Ksenija Babić je svojevremeno bila neumoljiva što implicira da je nisam uspio umoliti da me se okani. U protivnom bih postao „đak u džaku“. Tako sam prvi tekst (čini mi se da je bila pjesma) napisao kao učenik osnovne škole. Imali smo časopis „Nezaboravak“, štampan na šapirografu osnovne škole „Džemal Mandžić“, u tuzlanskom naselju Pazar. U srednjoj školi, kod fine profesorice Olivere Ilić, žvrljao sam sastave u sekciji, ali i pismene vježbe na časovima. Naravno, producirao sam i za Ekipu (za trojku, četvorku ili peticu, već ko šta naruči; prava tezga, reklo bi se, ha,ha, ha…). A pisanje što „nije bilo za ocjenu“ je krenulo nekako s koncem srednjoškolskog obrazovanja (danas skrajnutog) i vaspitanja (danas zaboravljenog), jednostavno zazviždalo. Postao sam zviždač, nekako više „iz sebe“ nego „od mene“. Puno poslije, prvu sam knjigu obznanio urbi et orbi na poticaj profesorice Melihe Terzić i profesora Nedžada Ibrahimovića. Docnije su olovka i papir, na svu sreću, izmakli mojoj mentalnoj kontroli iako sam, barem katamnestički, mentalno napredovao. Transformacija je čista. Od pričača i slušača, preko zviždača do pisača. Tako da bi ovo trebao biti odgovor na potpitanje „I zašto?“

U kojem trenutku neko može da se nazove piscem?

Bio sam riješen da prvijenac „Boje Sunca“ ne uđe u štampu prije nego li publiciram priče i pjesme barem u 10 različitih časopisa, „ispod prosudbene palice“ 10 različitih urednica/urednika. Sada, nakon 9 knjiga i brojnih nagrada, sa članstvom u P.E.N. Centru Bosne i Hercegovine i Društvu pisaca Bosne i Hercegovine, situacija je iole jasnija. Broj različitih časopisa i različitih urednica/urednika je u međuvremenu, mic po mic, narastao na preko 110, bez opipljive pomoći struke i bez mrvice pomoći politike. Ovaj numerički uspjeh je, barem po ličnoj prosudbi, zasigurno balkanski kuriozum. Iako cifra, čak i izgovorena, zvuči nevjerovatno, pa i neskromno, potpuno je tačna: postoje imena, zapisi, sadržaji, elektronska izdanja… I da, duboko je neprimjećena (možda je pravilnije reći zanemarena) od strane „odgovornih“ iz kojekakvih ministarstava, rubrika za književnost i kulturu, rukovodstava sajmova, biblioteka, važnih kritičara, cijenjenih kulturnih poslenika… Nije mi baš drago, ali mi to ne ruši samopuzdanje. I kada nedobronamjerni devalviraju učinak i poruče, obično preko emisara ili „između redova“, da nije teško napraviti ovo što sam napravio, spremno odgovorim: „Bujrum, publicirajte vi ovo ‘što nije teško’ pa skidam kapu i klanjam Vam se do Zemlje!“ Budimo realni. U civiliziranom dunjaluku, pa čak i u našem bliskom okruženju, slična respektabilija bi mogla stvoriti uslov za nacionalnu penziju ili mjesečnu apanažu (za one koji su još uvijek radno aktivni). U nas je to misaona imenica zbog potcijenjenosti zbog kvazivalidacije. Stoga bi bilo uputno znati šta bi trebala biti mjera stvari jer je očito nemamo? Otuda i svjedočimo fenomenu „pogrešnog samjeravanja od strane pogrešnih samjerivača“.

Nadalje, trajemo i u problemu hronične izmaknutosti iz Centra zbivanja. Sretnici koji publiciraju prvu knjigu u Sarajevu vrlo često budu predstavljeni već tu noć ili sutra (a najkasnije koncem sedmice) na federalnim i državnim medijima (sa zapaženom minutažom), ali i u tiražnim dnevnim listovima (sa zapaženom „slovažom“). O ovom problemu, nimalo izolovanom, sam imao posrednu ili neposrednu prepisku sa dragim ljudima – predsjednikom P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine Asmirom Kujovićem i predsjednikom Društva pisaca Bosne i Hercegovine Hadžemom Hajdarevićem. I njima je posve jasno „da je toplije onome ko je bliže vatri“ i da je „mala bara a puno riba“. Volio bih da me razumiju brojni sarajevski odličnici pera, te oni mom dragom Sarajevu pridruženi. Nipošto im ne želim odreći vrsnost i erudiciju. Ali avaj, segregacija je bjelodana, a ja talasam, što je prilično nemudro. Bolje bi bilo da sam „išao niz dlaku“ i strpljivo čekao da „dvorsku ludu“ pomiluje „nevidljiva ruka što odlučuje“. Nisam mogao, jer što je previše – previše je. Takođe, znam da ovo neće naići na odobravanje brojnih i da će „ključevi Šehera“ sada postati još nedostupniji, prije svega za mene, a onda i za druge „slovoslagač(ic)e“ iz Provincija, ali šta je-tu je. „Udaljenici“ obično nemaju, čak i poslije nekoliko knjiga (umalo pa 10, „u mom slučaju“), privilegiju da ih se „proglasi“ piscima (sa običnim „p), a nekamoli Piscima (sa velikim „P“). Lično, računam na značajan rad, uz zrnce talenta i prstohvat sreće. A na „proglase i proglašivače“ ne čekam, čak ih i ne zazivam. Zbog toga se više i ne okrećem kada neko izgovori tu lijepu, ma odveć devalviranu imenicu pisac na ulici, kafani ili u pozorištu. Zbog ovakve, ali i sličnih nakaradnosti, trenutak kada neko može da se nazove piscem nerijetko je određen geografijom i politikom, a ne književnošću. Paradoksalno, zar ne! No, je li to onda pisac ili „nazovipisac“? Uostalom, i vi Naida, kao vrsna poetesa prtite na svojim plećima sličan usud jer ste, kao i ja, laureat(kinja) glasovite nagrade „Mak Dizdar“! Da o drugim priznanjima ne govorimo. I vi pišete, ali se uglavnom pjesme drugih čitaju i glorifikuju, ponekada do odioznosti!

Vjerujete li u oslobađajuću moć pisanja?

Apsolutno. Vjerujem u oslobađajuću moć pisanja, o benevolentnom transferu iz apsoluta u apsolut. O kontemplativnom osvajanju papira, ma i sebstva. Oslobodim se i pišem. Ili pišem da bih se oslobodio. Šalim se. Bezbroj me je puta pisanje lišilo muka. Ali i privelo njima u nadi da trebam raditi na poboljšanju kakvoće ispisanog, uz prevažnu sklonost ka samomakulaturi („dan sagradi-noć poruši“). Zbog toga je puno bolje biti rob olovke nego poklonik-zatočenik primitivizma, turbofolk zavijanja, kvaziobrazovanja, nacionalističkih potkusurivanja, bh-politike i ovdašnjih polupismenih protuha…

U svijetu starih Grka značajno je bilo ono što se dešavalo pred javnošću. Smatrate li da je i danas teško intimu sačuvati?

Inflacija duha i etike je očita. Država nam curi, a jezik nestaje u diseminaciji. Unuke i unuci profesor(ic)a našeg jezika će za 10-15 godina pamtiti samo stotinjak riječi koje su izgovarale njihove nene/bake, davno ih uspavljujući, negdje na dalekom „bliskom (jugo)istoku“ Evrope. Eksperiment se nastavlja, vivisekcija je protrahirana. Faktička Bosna, izrasla kao Feniks iz pepela, postaje „roba koja se prenosi transgenetski“ u sjevernije krajeve, kao lutka iz sjećanja, „zahvaljujući“ polusvijetu što joj kroji odjeću koja nije po mjeri, koja je stišće i guši. Ljudi gube na specifičnoj težini, a intelektualci su izdali ideale, prigrlivši nacionalizam radi sopstvenog komfora. Naša elita je velikim dijelom postala kvarna roba, potkupljiva i ulizivačka. Šta onda očekivati od manje mislećih? Za njih je izrabljivački kapitalizam otvorio veliki prostor ublehe i opsjene. Ukoliko na dnevnoj (i noćnoj) osnovi pokazujemo (ne)poznatim osobama koliko smo krmeljavi, kako se tuširamo ujutro i kako često peremo vlasište, koji parfem koristimo, šta objedujemo i šta gledamo na tv-programu, kako obavljamo poslovne aktivnosti, kako se svađamo i u čemu uživamo, čak „na izvolite“ izlažući i sopstvenu ljekovitu osamu – nemamo se šta buniti. Imamo na hiljade pratilaca što nas slave, a da nas nikada istinski nisu upoznali. „Lajkovi“ nam stižu u pregrštima, poput vehementnog proljetnog pljuska iza koga obično ostaju poplavljena polja, a žedna stoka. Znakovita, najčešće nema nikoga uz nas kada iznenada stigne ćumur, kada nam pukne cijev u podrumu, kada smo bolesni ili švorc… Velika su očekivanja individue u gomili, ali su i razmjerno velika potencijalna razočarenja onih što su izgubljeni u rulji. Poslije svega se žalimo da smo prodali svoju intimu, a u biti smo je ponudili na pladnju raznolikim – onim prijateljski, ali i onim neprijateljski nastrojenim. Pošto kap prelije čašu i prekardaši, žalimo se kako nas, eto, ogoliše i kako izgubismo svoj mir. Pa, jesmo li, najvećim udjelom, krivci što nas je spokoj napustio i širom otvorio vrata za anksioznost, nelagodu, stres, izbjegavanje dijaloga, osjećaj usamljenosti koji štipa za dušu, sablasnu tišinu što pokorava naše izbe…

Zašto ste počeli pisati «Dnevničke zapisi u doba korone» i pišete li ih još?

U vakuumu nakon obznane definitivne „koronizacije“ već dobrano zaparloženog Svijeta sustigao me „auto-klik“ o potrebi za procjeđivanjem i bilježenjem introspektivnih pasaža iz obilja informacijskog stampeda. U bliskom međuvremenu vrag je odnio šalu dovraga, a meni donio olovku u ruke. Na sreću, tu se završio naš tijesni kontakt, a mene su preuzeli meleki i muze (teško njima sa mnom!). Nimalo dokon i nipošto gord, latio sam sa prilježnog ispisivanja dnevničkih zapisa, bona fide, ne misleći koliko će trajati proces kompletiranja mozaika od misli i riječi. Sokolio me osobni ograničeni rok upotrebe što je davno prešao u drugu polovinu ka konačnom. Od ideala nisam uzmicao niti sam dvojio da će pandunjalučko zdravlje kadli-tadli pobijediti pandemijsku pošast – o nepovoljnim razrješenjima nisam želio ni pomišljati. Uskomešao me fascinantan poriv: nepoznat, neodgonetnut, neosviješten, čak i sada, kada recikliram sve post festum (možda su tiho i nenametljivo prevagnula tri para njihovih očiju, hajde pa znaj?).

Pod prstima mi je kvasala memoarsko-dnevničko-biografska-ispovjedna proza obojena auto/heteroimpresijama, nezaobilaznim idealima/kritikama društva, svakojakim prispodobama i hronikom izdvojenih dnevnih zbivanja/nadanja: kvintesencija vremena u meni i vremena oko mene. Nisam se libio iskazivati zadovoljstva i nezadovoljstva, niti sam se trudio biti sine ira et studio. Dapače, formirao se vrlo upitan mischung života i smrti, valer realnoga i apstrakcije, ludizma i tragike, papazjanija slatkog i gorkog. Na sreću, pratio ih je lični grozničavi i stalno otvoreni natječaj za nepresahlim Dobrim u našim kržljavim preostalostima: potraga za skrivenim vrelima/oazama pozitivizma spram suhih pustinja negativnoga oko nas. Sukcesivan porast broja stranica me radovao, ma i plašio. Bio sam im više nego vjeran (s)kratitelj. Neprestano sam dvojio/vagao između privatnog što dnevnici iznose i „raskopavaju“, zajedničkog što neminovno donose i rasprostrte etike prije svega čovjeka, potom i medikusa u meni. Trudio sam se (sa)čuvati u hipokratskim granicama pisanih mjera, pristojnosti polučene iz kućnog odgoja i čudoređa (is)precipitiranog u osobni karakter. Na koncu su sedmični „Dnevnički zapisi iz doba korone“ evoluirali u sedmosedmičnu knjigu „Memento vivere (Drugi pogled na prvi val)“ u izdanju „Lijepe riječi“ iz Tuzle.

Kada biste mogli upoznati jednu osobu iz duge književne povijesti ko bi to bio i zašto?

Više je takvih posebnih. Ukoliko bih baš morao izabrati, onda se ne bi plaho izmicao iz poznatih mahala, čikmi i sokaka. Ostao bih u Gradu čovjeka kojeg, koliko znam, gotovo i ne spominju. To je Abdulah Sarajlić – Tuzlak, antifašista, istoričar i pisac. Bio sam premlad da ga upoznam, a on nije bio star kada je 1981. preselio „u bolji svijet“. Iza njega je ostalo djelo „Neobični dani“, publicirano potkraj šezdesetih prošlog stoljeća. Iako očev poklon sestrama, postalo je jedna od temeljnih knjiga u vremenu mog osobnog formatiranja. Tri stotine stranica čiste metamorfoze mladog čovjeka, pročitanih 3-4 puta, a odživljenih barem dva puta toliko. Povremeno je nježno raskrilim i pročitam 5-6 memli-stranica nasumice odabranih. A godinama se sklanjam od pomisli da je „sljuštim“ od korica do korica: čisto da se ne bih razočarao „pod stare dane“. Imao sam brigu šta ako mi je neko odnese ili otuđi, no i taj problem je riješen, zahvaljujući knjižaru-antikvaru Jovi Zoljiću. Sada posjedujem dva primjerka, razmaknuta jedan od drugog u polici sa brojnim sestrama i braćom.

O čemu biste željeli pisati, a još niste?

Vatra je nejaka pa se slabo krčka ideja o pisanju jednog romana. Trebao bi biti odslik „tuzlanskih kasnih osamdesetih“, zamamnog desetljeća mog punoljetstva. U knjizi „Dobre godine“ živi jedna draga priča po imenu „Absolute beginners“, naslonjena na taj vakat. Prijatelji, koji su je pročitali, podstiču me da ona bude nukleus oko koga bih sagradio roman. Bilo bi to odveć primamljivo, kako da ne! No, lakše je poželiti i reći nego napisati i ukoričiti. Naposlijetku, i vaši opusi, Naida, nisu nastajali preko noći već su strpljivo građeni i sagrađeni.

Imate li prostor za pisanje? Gdje pišete?

Prostor za pisanje stvaram sam. U porodičnom stanu su to jednine, oko mene jednoga. Jedan podatni bijeli sto, jedan raskupusani blok, jedan stari kompjuter, jedna hemijska u tri boje… Vani je postavka drugačija. Ponekada je pisanje ogoljeno, ponekada incognito; ponegdje je neuslovno, ponegdje za poželiti. Pa ipak, suštinu odlikuje jednostavnost. Inspiracija ne posjećuje ljenjivce. Stoga je bitno imati barem komadić papira i olovčicu pri sebi. Naravno, i sebe prisebnog, a sposobnog za napisati riječ, rečenicu, ideju ili cijeli zapis, posreći li se već.

Kako proslavite objavljeno djelo?

Pogodili ste ovo pitanje za proslave, baš kao da znate šta se dešavalo. Dvije nagrađene knjige, „Dobre godine“ i „Pogled na moj svijet“ predstavio sam u Tuzli 2018. i 2019. godine. Ova književna, ujedno i rođendanska slavlja, upriličena su koncem juna. Slavile su se moje riječi, ujedno i moje godine. Godilo mi je, bio bih licemjer kada bih zanijekao. Okolo su bili oni sa kojima dijelim dobro i zlo, dragi i pažljivi obični ljudi, tek potom pretvoreni u čitateljke i čitaoce. A za njeno posljednje veličanstvo, recentnu knjigu „Memento vivere“, friško uzmirisanu na štampariju, tražiću pogodan trenutak za pokazivanje. Nije to jednostavno u ovom COVID-vaktu, sa Potemkinima i Makijavelijima na svakom koraku, u provizorijima od života i instant-smrti… No, nadam se da ću uhvatiti damar i ovaplotiti u skup u ljudski, svakako uz pomoć građanski orjentisanih dobrijanera.