Omer Ć. Ibrahimagić: Solidarnost je zaboravljena riječ

Povezani članci

• Helez o reviziji i zabrani ulaska pomoćniku i saradnicima: Ako oni prvi ne završe na sudu, odlazim iz BiH
• U kontekstu izjava Escobara i Borrella: Može li BiH s Daytonom u EU?
• Završen 4. Fra Ma fu festival: Sudionici, gosti i stanovnici Fažane tijelima načinili koreografiju za Milenijski fotografiju posovećenu Mati Parlovu
• HISTORESKA – KODRIĆESKA
• Renata Avila: Facebook i Google predvode “kapitalizam nadzora”
• Putovanje u Opatiju (drugi dio)

Foto: Arhiv

Ljekar i književnik iz Tuzle doctor Omer Ć. Ibrahimagić govorio je za Oslobođenje povodom njegove nove knjige “Memento vivere (Koronavirus: Drugi pogled na prvi val)” objavljene krajem prošle godine.

Razgovarao: Dorđe Krajišnik

Krajem prošle godine predstavljena je Vaša nova knjiga “Memento vivere (Koronavirus: Drugi pogled na prvi val)”. Kako je ova knjiga nastala, te kako je na to uticala, u naslovu pomenuta, pandemija Covid-19?

“Ovaj ‘prolongirani istorijski trenutak’ mi je pokušao posve okupirati bivanje (ali nije uspio), nemilice varničeći po hibridnim kontemplacijama kojima nisam bio vičan. Uzročno-posljedična veza je poslije gotovo 50 dana svakodnevnog pisanja iznjedrila rukopis, čiji je štampani tekst zauzeo više od 220 stranica. I tako, da nije bilo pandemije Covid-19, ne bi bilo ni knjige, u slučaju Omera Ć. Ibrahimagića, devete po redu. Ponovno sam nakratko katapultiran iz neprimjetnosti u koju sam bio dobrovoljno zatočen, sklonjen iz gangova poslušnika, interesnih grupa imenovanih, nikako izabranih.”

REKUPERIRAO SAM SE

“Pišući, izabrao sam da ašikujem prije svega sa onim preostalim ljudskim u meni i onim nepresušnim ljudskim oko mene. Rekuperirao sam se, neposredno prije povratka u sadašnjost dezinficijenasa, distanci, maski i rukavica. Naslov ‘Memento vivere’ je trebao, barem poslije prevoda, osigurati optimizam. Nakon predstavljanja knjige koncem oktobra u Kući Ismeta Mujezinovića u Tuzli, meni i jeste.”

Kako ste kao ljekar doživjeli cijelu ovu situaciju, te ono što je pandemija, označena već kao nova realnost, donijela? Da li je ovo, po Vašem mišljenju, zaista nova realnost, te šta je danas u našem svijetu drugačije?

“Preveliki je ovo izazov i za puno bolje, umnije i snalažljivije zdravstvene radnike od mene. Covid-19 nas je pripremao za rečenicu pozdrava imperatoru od gladijatora, unaprijed osuđenih: ‘Ave Caesar, morituri te salutant’ (Cezare, mrtvi te pozdravljaju). A mi, dobijamo na poene, maestralno se izvlačeći iz klinča, bježeći od svojeručne oporuke. U međuvremenu se situacija dodatno usložnjava, traje i iscrpljuje. Varijanta omikron ima preveliki potencijal za širenje. S obzirom na to da je broj vakcinisanih osoba nevelik, vjerovatno ćemo se u futuru susresti sa velikim brojem obolijevanja. Naravno, volio bih da griješim. Nesolidarnost svijeta, neprosvijećenost, antivakserski pokreti, ali i infodemija, razlozi su za produžavanje trajanja ove pošasti. Solidarnost je tek zaboravljena riječ za zaboravljeni pokret-sindikat nastao u lukama Poljske. Makroplan je, i bez Covida na djelu, potpuno drugačiji, zazovem li samo stihove, ‘tako druge i tako u drugi vakat’. Pjesma ‘Insieme, unite, unite, Europe’, koju je prije trideset godina u bijelom odijelu (sa frizurom ‘fudbalerkom’, ali ne u kopačkama) deklamovao Toto Kutugno, u ovoj današnjoj ‘epidemijskoj današnjici’, zvuči nestvarno. No, valja nam gledati u sunce, a ne u oblake što ga zaklanjaju.”

Znamo da je zdravstveni sektor u našoj zemlji bio pred ogromnim izazovima, a i danas je, kako gledate uopšte na stanje u tom segmentu našeg društva?

“Novorođeni ugnjetavač po imenu koronavirus je otkrio i omeđio novu plodnu njivu za ‘intenzivno obrađivanje’. Nastavio se ponašati kao snishodljiv i proračunat garderobijer što uvijek očekuje nešto zauzvrat. Njegov najnoviji oblik je posebno himben prema svijetu. Išće puni život za sebe, pa ga malo ostaje za nas. Nemilice krade bogatstvo, kako uzimajući danak u ljudima, koji su vredniji od svega, tako i stvarajući nečasne grupe koje zarađuju na tuđoj muci. ‘Dok nekom ne omrkne, nekom ne osvane!’ – drevna je narodna mudrost. Tako je i bosanskohercegovačkom zdravstvu omrklo poslije nekoliko mjeseci. Nasreću, brzo smo se snašli u mraku, upalili svijeću, tražili izlaz i našli ga. Mislim da je zdravstveni sistem bolji dio bosanskohercegovačkog društva, kao i da svojim činjenjem svakako popravljamo bh. prosjek. Naravno, uvijek može bolje. Stoga se trebamo voditi za svijetlim primjerima naše struke/nauke, te prilježno pokušavati promovirati znanje i kvalitet, a ne poniznost i političku podobnost.”

Kako se data situacija odrazila na Vašu oblast, oblast neurologije, i sa kakvim izazovima se kao neurolog danas suočavate u našoj zemlji?

“Sudeći prema medicinskim člancima iz prestižnih časopisa, razgovorima sa koleg(ic)ama, posmatranjem dešavanja koja su se izmjenjivala kao na fabričkoj traci i iskustvu stečenom u protoku vremena, jasno je da smo bili proaktivni. Izazov je bio već što smo radili istovremeno usvajajući znanje o nepoznatom, učeći u hodu. Nismo spustili gard, nismo slegnuli ramenima niti stavili ključ u bravu kuće koja se zove neurologija, već smo pokušali ne zaostati. Publicirali smo jako puno članaka u časopisima prestižnih indeksacija, usvajali nova znanja. Čini mi se da smo napravili iskorak, ali i nastavili gurati dalje. Poteškoće su prisutne, vrlo često iznenadne, a u slučaju bosanskohercegovačke medicine, napose neurologije, nerijetko i paramedicinske naravi. No, kakvi bismo mi bosančerosi bili kada iz ničega ne bismo stvorili novu vrijednost, ha, ha… Znamo pokvariti i givikt, kao što to ‘uspješno’ radi značajna količina ovdašnjih političara, ali znamo i poentirati iz nemogućih situacija, kao Kinđe/Raza/Nenad/Mrša, Lana i Saračević, Šećer/Pape/Miske/Barbarez/Džeko, Nadrealisti, Indeksi, Žbanićka/Danis, Ante Marković i brojni drugi volšebnici. Hvala im što su lučonoše.”

Imajući sve okolnosti na umu, kako pandemija utiče na stanje našeg nervnog sistema?

“Ograničeni smo svakojakim ogradama, navikavamo se na zabrane koje traju. A Ursula le Guen je davno poručila: ‘Trebaće nam pisci koji mogu pamtiti slobodu!’. Zato, umjesto odgovora na vaša pitanja, ja ću, malen ispod zvijezda, zapitati svijet. Da li će kolotečina od sada biti ovakva, hoće li insani ‘odsad pa nadalje i ubuduće’ biti pod novim krinkama, ovaj put ne pokrivajući duše i misli, već lica i mimike? Hoćemo li, potom, početi maskirati kućne ljubimce? Hoće li u budućnosti donijeti odluke za likvidiranje životinja koje mogu biti potencijalni prenosioci nekog novog ubitačnog virusa? Ako se to desi, hoće li se još više poremetiti (ionako poremećen) lanac u prirodi gdje svako ima svoje mjesto, ma kako se činio kao višak ili manjak? Je li dunjaluk krenuo ka bespovratnoj degeneraciji ili u hroničnoj već živimo, a da to i ne znamo? Jesmo li, zahvaljujući starostečenim navikama, ali i onim novouspostavljenim, već odavno neživi? Hoćemo li, ‘zahvaljujući’ nemilosrdnom harčenju čovjeka konačno i gotovo jednoglasno izglasati nesaglediv dunjalučki belaj? Jer, brazde od zaštitnih maski nestaju i povlače se, a ko zna koliko mogu trajati brazde na duši što ih zadobismo u hipu, u neznanju?”

Možemo li govoriti o nekim specifičnim reakcijama našeg nervnog sistema, nas kao ljudi, u nesigurnim situacijama kao što je ova?

“Ovo vaše ‘kao ljudi’ je smiješno, ha, ha, ha, podsjeća na čovjekolikost, ali ne i čovječnost. Nažalost, oboljenja psihosomatske naravi su postala uobičajena već i prije pandemijskog kovitlaca. Strah od nepoznatog i nevidljivog, pa strah od poznatog i nevidljivog, onda pridodati strahovi od strahova, a potom strahovi ‘od ničega’, poklopili su dunjaluk. Socijalna nesigurnost, paradoksalna izoliranost u masi sličnih, naučenost na hronično loše vijesti, nedobronamjernost ‘naših limitiranih političara’ i druge nepogodnosti zasigurno imaju svoj obol u nefunkcionisanju čovjeka u dunjaluku i dunjaluka u vaseljeni. Prečesto evidentiramo primitivce i zombije u našim komšilucima, ali i sami počinjemo strahovito ličiti na njih. Naravno, nije ovo nastupilo kao grom iz vedrog neba. Davno prije smo se odrodili od Zemlje, izmakli iz njenog pokroviteljskog zagrljaja, udaljili se, a potom je prezreli. Za nas je to bila ‘normalna stvar’ – za nju i previše. Možda je, kao prstohvat osvete, zbog toga i porodila SARS-CoV-2., i odaslala ga da nas malo ‘uzemlji’, na, po život opasniji način. Oživotvorio se stih Jimija Hendrixa: ‘There must be some kind of way outta here, there’s to much confusion…’. Ali, proći će i ovaj belaj, biće opet kako treba. Prvo trebamo zamisliti, potom i materijalizirati. Neka bude kako poentira Kralj Čačka: ‘Ovde je mračno, spusti svetlost na put…’.”

Šta bi bile mjere zaštite našeg nervnog sistema, kako se nositi sa problemima?

“Izašavši naoko ‘čitav’ iz rata, spoznao sam da je to dijelom zahvaljujući Izetovim, Markovim i Miletovim pjevanjima. Provjerenom i sigurnom receptu za pronalaženje izlaza kada gori pod nogama: bili su onda, zašto to ne bi bili i sada?! Stoga sam, pokušavajući očistiti misli od smeća, anksioznosti i paranoje, posegnuo za njihovim prelijepim knjigama. Ohrabrujuće, William Shakespeare je djelo ‘Kralj Lear’ ispisao u vrijeme izolacije zbog kuge, a Bertrand Russell ‘Osvajanje sreće’ početkom tridesetih godina prošlog vijeka, ujedno i prošlog milenija, u strašno nepovoljno vrijeme tzv. velike depresije. Ergo, iz neprilika i razvalina stvarane su neupitnosti. Zbog toga je prijeko potrebno obrazovati grupe dobrohotnih. Iako su homo sui iuris kvantitativno ‘utanjili’ – pojedince i dalje uspijevam prepoznati, nisu skroz-naskroz deficitarni. Na sreću, uz gorak osvrt na evidentno osiromašenje promišljajuće i istinski obrazovane ljudske supstance, i dalje ima itekako kvalitetnih. Onda, hajdemo pokušati planirati bližu budućnost prije nego što ona dođe, ne bježati od zdravog stila života (ali mu ne robovati), subdozirati loše vijesti i loše osobe… Slijede ljepotica Krivaja i ljepotan Konjuh. Oko njih se jasno vidi zamamnost šarenila bosanske bašče, iako nam ‘naši’ prebogati nekorisnici/’predvodnici’ tvrde da su za nas najbolja dvorišta ona u kojima smo ‘svoji na svom, sa svojima oko sebe’.”

Šta je ono što Vas vodi u pisanje i književnost, koliko se sama činjenica da se bavite kroz medicinu pitanjima ljudskog mozga odražava i na vaš književni rad, budući da je književnost, kaže se, rad na ljudskim dušama?

“Uplovili smo u plošnost, započinjemo i završavamo dan sa 200-300 različitih riječi koje još stignemo izgovarati naopako. S obzirom na otužne rezultate obrazovnog PISA testiranja obavljenog na razini Bosne i Hercegovine, preostale riječi gube stvaralačku vrijednost, a postaju moneta za potkusurivanje. Napisao sam jednom: ‘Vjerujem u oslobađajuću moć pisanja, u benevolentni transfer iz apsoluta u apsolut. O kontemplativnom osvajanju papira, ma i sebstva!’ Mada sam bremenitošću humanog zanimanja poprilično konektovan na bijeli svijet i sjajna medicinska postignuća, još sam lokalni, urbani tuzlanski, nadam se – čovjek. Zasigurno mi mozak, koji pokušava na bude nezavisan u moru zavisnika, ali i stalno učenje o mozgu i duši pomažu da spajam kovine od misli u slovolegure. Naravno da to radim djelomice i radi čitač(ic)a. Dao bih ruku kako većinu od njih poznajem: bez problema bi stali na prste ruku. Ne i nogu, ha, ha, ha….”

IZ SLUŽBE SJEĆANJA ZABLIJEŠTE

“Zbog te ‘dvije šačice ljudi’, osjećam kako sam počastvovan. I ovo nije navedeno iz kurtoazije. No, povremeno me znaju zaskočiti i uskomešati nepoznate alfabete, recitujući i naizust biflajući moje pasuse i strofe. Neke rečenice što sam ih uveliko zaboravio i otpustio iz službe sjećanja zabliješte, pa dodatno priskrbim nešto poput bonus-stvarke na već ionako predobrom rock’n’roll albumu. Kao kada do vrha natenkuješ već polupun rezervoar, a ono što prelije je šlag na torti.”

Ako bismo posmatrali vijek u kojem živimo, sve podražaje oko nas, čemu je sve čovjekov nervni sistem danas izložen?

“Izloženost nervnog sistema nepočinstvima, nepravdama i insanskim hajvanlucima je dominantna. ‘Wind of change’, na zalasku prošlog milenijuma, donese čudesa i strahovita odvajanja na pojedince koje imaju ogromno bogatstvo i ogromne grupe koje nemaju ništa! Osamdeset bosanskohercegovačkih državljana posjedovalo je čak oko 9 milijardi konvertibilnih maraka, a 1% ljudi posjeduje gotovo 50% svjetskih bogatstava. Kalirali smo, prvo pojedinačno, potom i grupno. Zahtijevali smo još bolji svijet, ne sluteći da će nam se na pladnju isporučiti krv i stradanja, užasi i nevolje, nacionalizmi i siromaštva. Vrabac u ruci je bio bolji! – odavno znam. Plural je na velika vrata ustupio mjesto (ego)singularu. Gdje se zbog tri metra otuđenih drva za ogrjev čami u zatvoru – gdje se nakon ukradena tri miliona maraka više nego zasluženo dobija titula gospodina ili gospođe, pa i više, ukoliko je osoba dovoljno ‘VIP i snalažljiva’. Uz realne šanse za nastavak ‘napredovanja’ i katapultiranje u planirane, a samo trenutno nedosegnute pozicije moći. Godinama se nadam da je ovo tranzitorni fenomen, a nada posljednja zgasne. Nakon što uz pomoć razuma ustuknemo pred ‘ludilom’ bilo koje vrste, postajemo li kroz vrijeme taoci sopstvenog razložnog ponašanja? Stoga trebamo biti aktivniji, stremiti dobrom, više željeti preokret u posljednjim minutama utakmice, pa možda ga i naslutimo. Okupljajmo pozitivne ljude u veće grupe, pa će i metamorfoza u korist pozitive postati očitija.”

Ima li nauka saznanja o tome šta čovjekov mozak vodi ka umjetničkom stvaranju?

“Poslušajte pjesmu ‘Živim sam u svom svijetu’ od legendarne tuzlanske grupe Terusi, pa onda ‘Wonderful life’ od prerano preminulog majstora po imenu Black, potom pročitajte lijepi revijalni članak ‘Arts, Brain and Cognition’ autorica Demarin, Roje Bedeković, Bosnar Puretić i Bošnjak u posljednjem broju časopisa Psychiatria Danubina iz 2016. godine. Upitajte naše genijalne prethodnike/savremenike kako su ‘iz nečega napravili umjetnost’. Onda upitajte naše genijalne prethodnice/savremenice kako su ‘iz ničega napravile umjetnost’. Poslije toga će vam se omiliti da dalje istražujete. I odgovori će se, nakon dugo traženja i čitanja, gle čuda, ‘odjednom’ pojaviti.”