Omer Ć. Ibrahimagić: Tuga sa Libanom

Autor/ica 👤Omer Ć. Ibrahimagić 7.8.2020. u 08:15

Povezani članci

foto: Hassan Ammar/ AP

AKO JE TAČNO

Ako je zagađenje plastikom 10 puta veće nego prije 40 godina;
ako je produktivnost tla manja za 23 %;
ako 75 % kopna, 50 % rijeka i 40 % okeana pokazuje znakove ozbiljnog propadanja;
ako je za 20 godina nestalo 100.000.000 hektara šuma;
ako vodotokovi svake godine prime 350.000.000 tona otrovnog otpada;
ako je postotak biološke raznolikosti manji za 46%;
ako je tigrova bilo 100.000, a sada ih je 4.000…

? ! ? ! ?

* * *

Dogodi se ponekad, obično od proljeća prema jeseni,
pa prekrasno dijete izraste više nego što mu tijelo može podnijeti.
Do zime mu se savije hrbat,
iskrive noge,
spuste organi,
popuca koža na leđima,
poblijedi lice…
I brzi rast ugrozi najbolji čovječiji izdanak.

Ako je Zemlja naše dijete u koje gledamo,
imam bojazan od nastupa konačnog raspada svakako prije pronalaska konačnog rješenja.

TREĆI SVJETSKI RAT

Premda naivno čekamo da ga neko nekome konačno obznani,
treći svjetski rat uveliko traje, razuđen i rasplamsan.

Premda ne vidimo njegov oficijelni početak,
istovremeno mu ne naziremo kraj.
Vitraž zla se sklapa već desetljećima: zauman a realan.
Sukob je, za neke sredovječnike, već cjeloživotni hibris.

Treći svjetski rat može okončati samo
alhemija komprimirane ljudske dobrote, dobre volje i mudrosti.
No, takve, još ni na pomolu nema.

NEDOVOLJNO

Svijet ima dovoljno za svačiju potrebu,
ali nema dovoljno za svačiju pohlepu.
(Mahatma Gandhi)

Gojili smo frankensteine, misleći kako će očovječiti, doživiti preobrazbu.
(Do)živili smo horor, suludo očekujući da bi naši životi mogli postati skaske.
U snovima nas je pohodio pandemonijum jave.
Circulus vitiosus.

* * *

Gledah pljačke u kojima ne učestvovah: opljačka me ono što sagledah.
Plivah među Levijatanima,
istrgnuh se iz zlogukog mnoštva, s(a)pletenog od spletki.

Na putevima za ljude – na stvorove nailazih.
One žive, što postaše stvorovi – zaobilazih.
Odijelih se od kaste silnika, ne birajući silnica.

Šiknuh poput krika iz duše i krvce iz liptajuće rane,
ostah pristrasan ljubavi – ne štedeći se.

Dovoljno mlad i naivan da još uvijek doživljavam razočarenja.
Dovoljno usamljen da još uvijek mogu pronaći ljude koji me ne gnjave.
Dovoljno demarkiran u društvu markiranih.
I uočljiv, a kao da me nema.

Dovoljno ničiji da ne moram mahnito mahati „našim“ zastavama.
Ali, nedovoljno da bih ostao neokrznut.

Nedovoljno isti.
Nedovoljno „njihov“.

Strasnik.
Neostrašćen.

Omer Ć. Ibrahimagić